Na današnji dan prije četiri godine oko 9 ujutro rodio se moj sin. Nažalost, imala sam samo dva poroda. Nažalost, kažem, jer tu euforiju i sreću teško je opisati riječima. Sad, kad se prisjećam tih nadljudskih bolova, najradije bih sve opet jer nema osjećaja ravnom tom blaženstvu koje žena osjeti kad uzme tu prekrasnu bebu, koja je upravo izašla iz nje. Ali neću ulaziti u sentimentalnosti o majčinskog ljubavi nego vam želim ispričati nešto drugo. A opet vrlo slično - priču o sestrinskoj ljubavi.
Naime, moju lijepu bebu uzela je prva u ruke moja sestra. Uplakana i sretna dala mi je mog Bornu u ruke. I dan danas kad god se mazi s njim tepa mu 'znaš li tko je tebe prvi vidio'.
Večer prije, malo iza 11 navečer, javila sam joj da mislim da je to stvarno to. Iako sam dvije godine prije rodila kćer to je već bio treći put da sam uzimala torbu za rodilište i kretala rađati. Prva dva puta očito neuspješno. Valjda sam bila nestrpljiva da upoznam svoje dijete pa više nisam znala prepoznati prave od lažnih trudova. Sestra mi više baš i nije previše vjerovala da imam pojma što radim, ali se bespogovorno brzo obukla iz pidžame i krenule smo u avanturu.
Mom mužu porod svakako nije na popisu stvari koje ne bi nikako propustio u životu i veselo je prihvatio želju moje sestre, koja ja nakon svoja dva poroda htjela vidjeti stvar iz drugog kuta.
Došle smo u bolnicu i prvo uzbuđeno lunjale hodnicima Merkura da ne dođemo prerano. Pričale smo o glupostima, tračale poznanike, ma znate već kako to samo sestre znaju. Kad smo stigle pred rodilište njoj su rekli da ne može unutra bez kute. Hm, gdje će u 1 u noći naći kutu? Ona ne vozi pa je problem bio tim veći. No, brzo se dosjetila i uzela taksi te se odvezla u ljekarnu na drugom kraju grada gdje su kute imali.
Moji trudovi su opet nekako popustili tako da je odlučeno da se čeka. I tako sam ležala na krevetu u predrađaoni. I čekala. Moja tri godine starija sestra za to vrijeme je strpljivo sjedila na stolici pred ulazom. Rekli su joj da će ju pozvati kad bude vrijeme. Ja sam zaspala, oni su zaboravili na nju, a ona je i dalje strpljivo čekala.
'Što se događa? Daj požuri, moram ujutro stići na posao', napisala mi je u sms-u oko 4 ujutro. Nisam ga ni vidjela jer je krevet bio skroz ugodan pa sam zaspala.
U 7 sati me probudio doktor i rekao da ćemo ipak sve ubrzati jer je prošao termin. Možda je i njemu bilo glupo da se treći put vraćam doma.
I onda drip. Uf, meni svakako najgora bol koju sam ikad osjetila. Od bezazlene trudnice brzo postaneš izbezumljena divlja životinja. Trudovi su krenuli nevjerojatnom brzom. I to stravično jaki. Budući da sam prvi porod do zadnjih 15 minuta provela na nogama bila sam uvjerena da ću i sad. Lagala sam da moram na wc samo da se maknem s kreveta i da napokon odem do sestre, koja je i dalje bila pred vratima. Probdjela je noć na neudobnom plastičnom stolcu, ali je, začudo, strpljenje nije napuštalo.
Na pola puta me presjekla užasna bol. Nekako sam se dovukla do izlaza i počela sestri objašnjavati kako nikog nikad nije tako bolilo. I zašto nisam tražila epiduralnu?! Stignem još, rekla je liječnica koja je stajala malo dalje.
Ja u agoniji, a moja sestra mrtva-hladna mi kaže 'Ma daj, kaj će ti to?' 'Kako što će mi, vidiš da umirem! Nema šanse da ovo preživim.' Ona je i dalje bila neumoljiva i nije pokazivala prevelik interes za moju skoru smrt.
Napokon su je pustili unutra sa mnom. Vjerojatno su mislili bolje da nju maltretiram žalopojkama nego njih. Još mi nije jasno kako sam prvi put bila sama, a tako pribrana. Možda me sad moja seka opustila pa sam mogla pokazati pravu, potpuno izobličenu verziju sebe. Ako se s njom najburnije i najglasnije svađam, red je da i u rađanju ne zakažem.
Dolazak mog sina me još više zbližio sa sestrom.
I onda je došla liječnica s papirom i rekla neka potpišem pristanak za epiduralnu. Ruke su mi bile slabe i drhtave. Moja sekica je opet rekla 'Ma ne treba ti to. Pa već si skoro gotova'. Što ću, odlučila sam joj vjerovati. Ako kaže da imam snage, valjda imam.
Ožednila sam. Sjetila sam se dirljive, toliko puta viđene, scene kad brižni muž maramicom vlaži usta supruzi koja uz smiješak rađa. Zavapila sam za vodom. Moja sestra je pustila vodu u obližnjem lavabou. U blizini nije bilo ni maramice ni čaše. Na koncu ju je natočila u šake koliko joj je stalo i zabacila vodu meni na lice. Čak sam se uspjela i nasmijati tom neočekivanom potezu.
Bilo mi je drago jer sam shvatila da ni ona više ne zna što radi. Bile smo u gorem stanju nego kad smo kao klinke zalutale u dućanu bez mame i nikako da pronađemo izlaz.
I onda je Borna krenuo van. Ona je zgrabila fotić i krenula snimati. Uvijek ta snimka kasnije dobro dođe.
'Gospođo, bolje maknite taj fotoaparat i pomozite', rekla joj je babica. I tako mi je sestra širila drhtave i teške noge da njen nećak napokon izađe na svijet. I gledala ga je kako se probija na zrak. Zaplakao je odmah, a i ona je odmah zaplakala. I ja sam zaplakala kad sam vidjela tu moju uplakanu ekipu. Eto, to je ta priča i to je ta ljubav.