Socijalna izolacija na koju nas mjerodavni s pravom pozivaju, postaje za žrtve obiteljskog nasilja - SOCIJALNA ZAMKA! Dom u kojem se očekuje da se sklonimo i zaštitimo od virusa, zapravo je u slučaju poremećenih nasilnih odnosa u obitelji - mjesto straha i očaja zbog cjelodnevne potencijalne izloženosti nasilnim obrascima ponašanja.
Obitelji diljem Europe zatvorene su u svojim domovima kako bi se suzbilo širenje koronavirusa te se strahuje od porasta obiteljskog nasilja. O tome kakva je situacija u Hrvatskoj porazgovarali smo sa Željkom Barić, ravnateljicom i socijalnom radnicom Doma za djecu i odrasle žrtve nasilja u obitelji Duga-Zagreb.
- U našem savjetovalištu bili smo dostupni za građane do 16. ožujka putem svih kanala komunikacije: osobno individualno savjetovanje, telefonsko i putem emaila. Od 17. ožujka, zbog rizične javnozdravstvene situacije, radimo svaki dan i nadalje od 16.30 – 19.30, ali bez fizičkog kontakta sa žrtvama. Telefon 08008898 je dostupan u navedenom vremenu kao i emailovi Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. i Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. na koje žrtva može poslati upit bilo kada joj odgovara, a mi se javljamo povratno svaki dan unutar navedenog vremena.
Od 17. ožujka do 1. travnja uočili smo vrlo blagi porast poziva i emailova. Prosječno tjedno primamo oko 10-tak poziva, a sada ih je do 15. Morate uzeti u obzir da u Zagrebu ima uz nas još četiri savjetovališta namijenjena žrtvama obiteljskog i seksualnog nasilja tako da se pozivi raspršuju između nas pet davatelja takvih usluga. Trenutno nitko više ne prima uživo. Bitno je da smo dostupni s informacijom koga mogu nazvati, na koji broj, koji je email. Prije koji dan sam zaprimila četiri emaila od žena koje pitaju što da rade. Jedna živi s ovisnikom (nije to od jučer, ali dodatno je teško izdržati pod istim krovom u svim dnevnim situacijama kada nema poštovanja, dogovora, tolerancije, još kada u tu situaciju dodate i malu djecu za koju se treba na njima primjeren način dodatno brinuti da bi ispunila dan bez nervoze, jasno je da imamo tempiranu bombu iza zatvorenih vrata u takvoj obitelji). Čak i čin poziva u pomoć je rizičan jer žrtva nema priliku izdvojiti se ili pričekati da nasilnik ode negdje, kako bi ona zvala u pomoć. Unatoč tome, naša preporuka je da se pomoć ipak traži jer će nakon toga nastupiti lančane akcije sustava koje mogu pomoći u smjeru zaustavljanja nasilja - govori nam Željka Barić.
Dodaje da svim možemo pomoći prvo tako što sada kad smo puno više u kući, u zgradi gdje god tko živi, puno više čujemo i vidimo ponašanja ljudi oko nas. I baš zato što je sada vrijeme izbjegavanja socijalnih kontakata, više smo prisutni u našim stambenim prostorima te čujemo naše susjede.
Prijavite nasilje, ne zatvarajte oči
- Stoga ne zatvarajte oči i uši ako čujete buku, vikanje, udaranje, razbijanje u svom susjedstvu. Prijavite to! I ne nije opravdanje reći - neka žrtva sam prijavi, to nije moja stvar! Nije opravdanje reći - ne želim se miješati, to je njihova stvar! Takvim stavom doprinosite kao jedan kotačić u mehanizmu tragediji koja se može dogoditi. Važno je shvatiti da se kod žrtve ne radi o izgovorima, već o realnim teškim odlukama, koje postaju gotovo nemoguće bez odgovarajuće socijalne podrške. Moguće je da upravo sada ovo čita neka osoba koja je žrtva obiteljskog nasilja te će je to pokrenuti 'kao kap koja prelije čašu' u donošenju odluke da izađe iz nasilne veze. Ne postoji jednostavan recept koji će potaknuti žrtvu da potraži pomoć jer su i razlozi zbog kojih žrtva trpi nasilje brojni i kompleksni - kaže.
Sve ovo ne zaustavlja nas sve kao žrtvine sugrađane, susjede, prijatelje, rođake, jer nasilje moramo i možemo prijaviti anonimno policiji na 192 i to je to. S time smo puno učinili.
Barić također napominje da ako poznajete osobu koja vam je povjerila da ima problem s nasiljem u svojoj obitelji, koja vam ovih dana iskazuje da je stanje sve gore i gore, pomoći ćete tako što ćete je saslušati uvijek strpljivo i s vjerom da je tako kako govori.
- Često naše reakcije 'ma daaaj pa nije baš taaaako…valjda'; 'probaj se smiriti, oprostiti, pusti, bit će bolje i sl..' - žrtvu jako obeshrabre da uopće govori o tome, a posebno da bilo što poduzme kako bi se odmakla iz nasilne veze. Važno je shvatiti da emocionalni odnos ne prestaje trenutkom nasilja pa niti nakon puno trenutaka nasilja. Tu se uvijek jedna na drugu pojavljuju emocije kao što su nada da će biti bolji odnos, egzistencijalni strah, emocionalna povezanost žrtve s počiniteljem, povezanost djece s roditeljem koji je nasilan. Nalaze se različiti razlozi da se oprosti i proba ponovno, jer žrtva bi najradije 'da se partner/partnerica ponovno ponaša kao nekad kad je sve bilo dobro' i dugo treba dok se ta nada ugasi. Zbog toga se više puta nakon intervencije vraćaju partneru, jer nova nada sve pokreće ispočetka. Ne zamjerajte to i ne osuđujte ako ne možete razumjeti. Djelujte tako što ćete uvijek prijaviti nasilje koje čujete, koje vidite, za koje znate u svojoj mikrosredini - naglašava Barić.
U kojem trenutku žrtve odluče otići u sklonište
Zadnji smještaj u njihovom skloništu bio je 6. ožujka. Od tada su puni, a to znači 11 žena i 14 djece. Istovremeno mogu primiti maksimalno 25 osoba (kombinirano odraslih i djece). Više osoba na okupu od tog broja, dovodi ih, kaže Barić, u nemoguću situaciju organizacije života i stručnog rada sa žrtvama, imajući u vidu da su one vrlo heterogene po svim obilježjima. Koliko god je sklonište u određenom trenutku doslovno spas, život u skloništu ima pravila kolektivnog življenja na koja se nije lako svima priviknuti. Sasvim je prirodno da se žrtve nakon smještaja moraju suočiti i odgovoriti sebi na pitanje: 'Što mi je važnije: zaštiti se i prilagoditi životu u zajednici s drugim žrtvama i njihovom djecom - ili se smjestiti kod obitelji ili rodbine te biti nesigurna od nasilnika zajedno s njima?' Najgora je opcija naravno - povratak nasilniku.
- Na smještaj u sklonište žrtva se odlučuje nakon što je već dugo koristila nadu čekajući bolja vremena u odnosu s počiniteljem nasilja. Naša interna statistika jasno pokazuje da je trajanje nasilja prije dolaska na smještaj u sklonište, bilo između 5 i 10 godina. Dok žrtve koje traže savjet u našem savjetovalištu, iskazuju da trpe nasilje svog partnera/partnerice 1-3 godine. Vrste nasilja kojima su izložene i jedne i druge su uglavnom kombinirano nasilje (u kojem prevladava psihičko, ekonomsko pa na kraju fizičko, a najrjeđe prijavljuju seksualno nasilje) - kaže.
Ova činjenica da je seksualno nasilje najrjeđe zastupljeno kod žrtava koje dolaze k njima ima podlogu u dva momenta.
• Žrtve ne doživljavaju ponašanje počinitelja kao seksualno nasilje zbog vlastitog sustava kriterija utemeljenog na odgoju da kad partner/partnerica inzistira na spolnom odnosu bez obzira na to što ga druga strana ne želi ili se očekuje spolni odnos na osobito ponižavajući način - da to nije seksualno nasilje 'jer partner/partnerica nije neznanac; pa on/ona je moj (izvan)bračni partner/partnerica i to kao da je prešutno sve prihvatljivo.
• Žrtve koje su svjesne da su seksualno zlostavljane izvan obitelji (bilo od poznatog ili nepoznatog počinitelja) ne percipiraju naše savjetovalište, kaže Barić, kao mjesto za dobivanje pomoći; pomoć traže u specijaliziranoj organizaciji kao što je npr. Ženska soba – Centar za seksualna prava i žena i muškaraca ili udruga B.a.B.e.; ne rijetko, mi iz organizacija za borbu protiv nasilja u Zagrebu, jedni drugima upućujemo žrtvu, ako uočimo da je za nju bolje da pomoć traži kod onog među nama koji je specijaliziran za pomaganje u temi nasilja koja je žrtvi goruće važna.
Utjecaj pandemije
- Uputa je da ustanove socijalne skrbi do daljnjeg ne primaju nove korisnike smještaja. Uputa je da ako to nije moguće, novi korisnik smještaja prvo mora u samoizolaciju. No, to zaista ne može vrijediti u slučaju potrebe za smještajem žrtava obiteljskog nasilja. Skloništa u Hrvatskoj nemaju tako dobre uvjete da bi imali posebne sobe i osoblje koje će brinuti da žrtva može 14 dana biti unutar skloništa u samoizolaciji. S druge strane, vidimo i primjere u Njemačkoj i Francuskoj gdje njihove vlade otvaraju hotele za smještaj žrtava obiteljskog nasilja. Za sada u Hrvatskoj nije buknuo broj traženja smještaja u skloništa za žrtve. No, država mora imati spreman odgovor za slučaj da se to dogodi danas.
Mi ćemo svakako inzistirati na testiranju žrtava na COVID-19 kod novog smještaja jer nije normalno dopustiti rizik zaraze prisutnih 30-tak osoba u skloništu (računajući i zaposlene). Još je jedan problem koji sam označila u molbi prema Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, a to je što ćemo s maloljetnom djecom ako se majka zarazi (u skloništu djeca nemaju uvjete za samostalni boravak bez prisustva majke).U opisanoj situaciji, takvo dijete/djeca su bez odgovarajuće roditeljske skrbi te bi u redovno vrijeme nadležni centar za socijalnu skrb donio rješenje o privremenom smještaju u specijaliziranu ustanovu za djecu ili u udomiteljsku obitelj. No, ovako, ta djeca su također moguće zaražena i trebaju biti u samoizolaciji. Gdje, tko će o njima brinuti u toj samoizolaciji? Niti jedno sklonište u Hrvatskoj ponavljam, nema uvjete niti zaposlenike koji bi s tom djecom bili 24 sata 14 dana u samoizolaciji.. Vjerujem da će se to rješavati 'u hodu' - govori nam.
'Verbalno zlostavljanje bilo mi je gore od fizičkog'
U ovom poslu, kaže nam Barić, ne viđa često sretne završetke, i to iz dva razloga:
• prema zakonu nemamo obavezu niti ovlaštenje ostati u kontaktu sa žrtvom nakon izlaska iz skloništa, izuzev ako se ona sama želi javljati.
• uz navedeno, uočavamo da najveći broj žrtava želi zaboraviti taj dio svog života: mnoge daju ponovno šansu počinitelju nasilja pa im je neugodno javiti nam da iako su tvrdile da se neće vratiti - to su ipak učinile.
Otprilike trećina žrtava nakon smještaja, govori nam ravnateljica skloništa, pokušava samostalno započeti život i pod službenim nadzorom održavati kontakt s počiniteljem, isključivo vezano za djecu i moguću rastavu ili imovinsku parnicu koja je u tijeku. Trećina se vraća u primarnu obitelj (roditelji, brat, sestra,) ili zajedno s nekom drugom žrtvom sa smještaja pokušavaju započeti 'cimerski' odnos dijeljenja troškova stanovanja i brige za djecu. Trećina se vraća počinitelju jer su odlučile pružiti novu priliku za oporavak odnosa.
- Unazad 13 godina nakupilo se ipak i situacija kada nas žrtve samoinicijativno kontaktiraju i rado ispričaju gdje su i što rade, čestitaju prigodne blagdane, ponekad traže i savjet i slično. Nas koji radimo ovaj posao, to zaista veseli i baš napuni pozitivnom energijom i vjerom da ima smisla to što radimo i da ima smisla tražiti pomoć jer nikad nije kasno za to. Iznosim rezime jedne životne priče naše korisnice sa smještaja koja je upravo svojim riječima vrlo autentično iz pozicije žrtve, poslala poruku svim žrtvama ali i njihovim sugrađanima, susjedima, rodbini…
'Verbalno zlostavljanje bilo mi je gore od fizičkog. Taj osjećaj - kad vam bližnji doslovno pljune u lice – najgori je od svih. Osjećate se beskrajno jadno. Nikad mu nisam vratila niti jednu uvredu jer nisam takva. Počnete puno lagati jer ste prisiljeni na to. Lažete mužu o novcu, ali tad mislite da morate jer vam ga ionako ne da, a potreban vam je. Lažete bližnjima za probleme u braku jer ih ne želite povrijediti, lažete i široj okolini jer vas je sram i jer ne želite da vas žale ili osuđuju. Izgubite samopouzdanje. Živite bespomoćni i u strahu za sebe i djecu. Loše spavate i nakon nekog vremena se prilično pogubite i postanete jedna živčana, otresita i gruba osoba, sve više nalik svom zlostavljaču, osoba kakva nikad niste htjeli biti. Izgubila sam sebe.. Da sam se barem ranije trgnula. Ne smije se čekati - poručila je M.M.,, koja je nakon izlaska iz sigurne kuće postala nova žena. Našla je posao i unajmila stan gdje živi s kćerkom i sinom. (Ima 55 godina i 30 godina braka kada prvi put dolazi na smještaj)
Što savjetovati ženama koje proživljavaju bilo koji oblik zlostavljanja? Kamo otići, što učiniti?
- Veći dio prijavljenog obiteljskog nasilja se odnosi na obitelji s nižim socioekonomskim statusom, no to samo govori o prijavljivanju, a nikako o pojavnosti obiteljskog nasilja. Pretpostavlja se da su u višim slojevima društva 'tamne brojke' o nasilju još i veće nego inače - govori ravnateljica.
Činjenica je da žrtve većeg obrazovnog i socioekonomskog statusa, kaže nam Barić, imaju više društvene podrške i resursa za samostalan život pa možda u manjoj mjeri traže pomoć policije ili centra za socijalnu skrb. Takve žrtve češće traže pomoć i podršku unutar svog kruga socijalne podrške. No, posljedice obiteljskog nasilja jednako teško pogađaju sve žrtve, te sve nabrojane loše učinke na samopouzdanje i samopoštovanje osjećaju i žrtve višeg obrazovnog i ekonomskog statusa.
- Iz pozicije osobe koja nije žrtva obiteljskog nasilja, koja ima samopouzdanja i vjeru u sebe, uvijek se rješenje čini vrlo jednostavno: okrenuti se i zauvijek otići od nasilnika. U početku žrtve vrlo često ne prepoznaju pojavu nasilnog ponašanja koje se manifestira kroz povremeno iskazivanje ljubomore, prigovaranja zbog izgleda i ponašanja, zatim prelazi na emocionalne ucjene, vrijeđanje, praćenje, nadzor, kontrolu, pa na uništavanje stvari i imovine, šamaranje, prisiljavanje na seksualne odnose. Svakako da bi bilo lakše izaći iz nasilničkog odnosa u samom početku nasilja, ali i tu je život kompliciraniji od teorije - kaže. Dodaje da žrtve uvijek potiču da prijave nasilje i traže pomoć. Sustav je danas zaista umrežen u postupanju u slučajevima obiteljskog nasilja.
Ako se radi o eskalaciji nasilja u konkretnom trenutku, potrebno je zvati policiju na 192 ili 112, reći adresu i što se događa. Poželjno je skloniti se za vrijeme poziva na sigurnije mjesto u stambenom prostoru, ako je to moguće. Ako nije moguće, to nije razlog da se ne zove policija. Nakon toga slijedi niz postupanja koja su koordinirana i zaista mogu pomoći.
Ako se radi o potrebi žrtve da prijavi muku u kojoj živi, ali nije u tijeku aktualni nasilni ispad počinitelja, žrtva može doći osobno ili nazvati telefonom u redovno vrijeme centra za socijalnu skrb prema svojem mjestu prebivališta ili boravišta. Može poslati i email. No, najbolje je ako se ikako može doći osobno.
Popis mjesno raspoređenih centara za socijalnu skrb u cijeloj Hrvatskoj, s kontaktima nalazi se OVDJE.
Nakon toga će djelatnici u nadležnom centru za socijalnu skrb također pokrenuti uhodanu proceduru u pružanju pomoći žrtvi. Nije nužno da žrtva odlazi na smještaj u sklonište, ali joj je omogućen taj izbor. Vrlo je važno razgovarati sa stručnom osobom koja će u suradnji sa žrtvom napraviti sigurnosni plan: koje su žrtvine objektivne mogućnost za nastavak sigurnog življenja (može li se preseliti kod nekog svoga ili u svoj stan u kojem su sada podstanari ili u sklonište za žrtve ili može zakonskim putem udaljiti počinitelja nasilja (zaštitna mjera zabrane pristupa i sl.). Zatim koje dokumente, osobne stvari i telefonske kontakte treba uvijek imati spremne i blizu sebe za bilo koju od gornjih mogućnosti promjene mjesta življenja.
- U svakom slučaju savjet je: TRAŽITE POMOĆ I POMOĆ ĆE VAM SE DATI! Najgore je trpjeti, obolijevati od svega toga i uz to djeci davati primjer da je to sve normalno - zaključuje naša sugovornica.
Ravnateljica Barić nam je i ustupila poruku jedne korisnice smještaja koja je prvi put tražila pomoć u 70-toj godini života:
'Svakoj ženi koja dolazi u sklonište bih rekla isto, znači dolazi na kušnju sama sa sobom. Je li ona spremna ili nije spremna? Ako se odluči vratiti, bit će joj samo lošije, bolje neće biti nikad.'