Bilo je to prije tri godine kad su mi javili da je zaspala. Nije me šokiralo jer je godinama bila već „otišla“ i ovo se samo čekalo. Bila sam tužna kao rijetko kad u životu i par mjeseci ranije izgubila oca, no nekako je sve s mojim emocijama prošlo manje-više očekivano kao i taj kraj koji se dugo nagovještavao.
Bila je najbliže majci što jedna baka može biti
Prošli su mjeseci bez nje, moje bake jedine, boljelo je, ali znala sam da se spasila pa me to nekako tješilo i guralo dalje kroz još karantena i potresa, da to ne proživljava sa svima nama. Mislila sam da sam gotova s njenim odlaskom. Dugo mi je ta misao, da sam gotova s tugovanjem i žalovanjem, bila zacementirana u glavi (a i u srcu) zato me toliko i potreslo saznavši na vlastitoj koži da tuga i proces žalovanja nisu linearni i da vrijeme zapravo ne služi ničemu osim taloženju drugih stvari, uspomena, problema i događaja.
Počela sam iskreno žaliti što je nema, moje bake jedine koja je bila tu za mene čak i onda kad sam mislila da ne trebam nikoga i da mogu sve sama. Nije bila savršeno biće, jer tko jest, ali me savršeno dobro osjećala i poznavala.
Bila je najbliže majci što jedna baka može biti. Znala je što me veseli i ispunjava, što mi treba više nego što sam to znala i prepoznavala za sebe samu. Bila je žena koja je zaslužila divljenje zbog mnogo toga, a ja ću je najviše pamtiti po onome što sama nikako da naučim, znala je najbolje za sebe i kako staviti sebe na prvo mjesto. Ugađala si je prije nego je to bilo moderno, uređivala se i uživala u tome, odvajala vrijeme za odmor, iako je držala sve pod kontrolom i uvijek je znala sve što se događa pod njenim krovom te gdje je i koliko ga je njen novac. Da je rođena takva malo kasnije, sad bi bila neki stručnjak za ulaganje, ženska poduzetnica i influencer jer je znala iskopati nemalu kintu bilo kada i bilo gdje. Mozak joj je vrištao da je završila Ekonomiju i da je ima u malom prstu. Uživala je u svom poslu, svom mužu i nije se dala zajebavati. Sve savršene lekcije koje bi danas mogla naplaćivati na seminarima i radionicama. Žena zmaj, reklo bi se.
In house guru
No, svega toga i tih njenih kvaliteta postala sam svjesna njenim odlaskom i to dosta dugo nakon što je zauvijek zaspala jer mi je počela luđački nedostajati. Trebam ju u svojim razmišljanjima, planiranju, vezama i odnosima. Trebam tu svoju baku da mi precizno kirurški odreže viškove i sastavi plan za par mjeseci ili čak godina unaprijed. Bila bi moj in house guru kojeg bih inače masno plaćala, a ona bi to sve lako i s guštom odrađivala iz vrlo jednostavnog razloga. Jer me voljela i obožavala, svoju jedinu unuku.
Počela je jako nedostajati sad, kad je život na raznim račvištima i kad mi treba da je nazovem i pitam: „Bako, što da radim?“. Silno nedostaje u Italiji, svaki put, jer zbog nje i imam taj talijanski mot u životu, zbog nje ga govorim i živim. Gledam dame nalik njoj, u redu na nekoj talijanskoj blagajni, usred Rima, kako guštaju u šopingu i podsjete me na nju. Suze same krenu jer tako smo i mi nekad, iako zajedno nikad nismo bile u Italiji. Ja je samo svuda sa sobom nosim, pa i tamo.
Tuga je zajebana stvar i neopipljivo se javi onda kad misliš da neće, kad ugledaš sličnu frizuru i outfit na cesti, kad vidiš jednako naborane, a opet njegovane ruke. Žalovanje traje, krene pa stane, ali zapravo nikad ne ode jer neke ljude trebaš 24/7 iako znaš da nitko nije niti će biti besmrtan. Moja baka je bila jedna od tih ljudi, tih koje trebaš u svakoj fazi svog života. Ona s kojom dijeliš ama baš sve i od koje znaš da ćeš dobiti ono što trebaš iako te neki njen savjet u tom trenutku boli i ne sjeda ti najbolje. S vremenom saznaš da je opet i po ne znam koji put bila u pravu.
Nedostaje, s vremenom kao da nedostaje sve jače, a kažu da bi trebalo manje jer opet to vrijeme koje liječi. Lažu vas kad vam to kažu, nema lijeka za nedostajanje ljudi koji su bili ili jesu i dalje pola vaše duše. Nema, ništa ne pomaže, ni vrijeme ni drugi ljudi i neka je tako, zavrijedili su da s tom boli idete dalje. Zavrijedili su svaku uspomenu, podsjetnik, miris laka za kosu u prolazu. Svaku kuglicu sladoleda sa šlagom pored. Svaki rođendan bez njihovog poklona. Svaki odlazak na groblje na kojem ostavljate ceduljice na talijanskom i pišete koliko vam nedostaju.
Tuga je zajebana stvar, ne znate kad će se ponovno pojaviti, ali s njom i zbog nje možete učiniti čuda da ti ljudi za kojima tugujete tamo negdje gore budu ponosni kako nisu bili za života. Na talijanskom. Uz kuglicu sladoleda sa šlagom pored.
Bilo je to prije tri godine kad je zaspala i kad sam joj zadnji put dala pusu iako je fizički tad nije mogla osjetiti.
Mi manchi, nonna.
Do idućeg puta, cijenite svaki trenutak s ljudima poput moje bake, svatko bi trebao imati barem jednu takvu osobu pored sebe.
Zagrljaj,
A
Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.