Ne biste vjerovali, ali ljudi su i oko toga uspjeli napraviti problem. Čitam da je u šibenskoj školi učiteljica nezadovoljna satom (uz objašnjenje da ih već ima stotinu kod kuće) tražila od zbunjene dječice da zamijeni dar. Smislila je odmah da bi joj dobro došle naušnice. Sva sreća da nisu gravirali posvetu. Kako ta žena uopće ičemu pametnom može djecu učiti? Možda sebičnosti, materijalizmu, manjku takta...
S druge strane, čujem da su u novozagrebačkoj školi skupili novce i kupili razrednici bon za jedan shopping centar. Barem ga nije imala potrebu vraćati jer je mogla sama birati. Možda nisam normalna, ali meni se i one silne kristalne vaze koje smo '80-ih poklanjali učiteljicama toplije od ovog. Da li dar ima financijsku vrijednost ili je dar osjećaj, neka stvar koju vidiš kad prođe puno godina i sjetiš se? Sjetiš se one plave vrijedne djevojčice koja je rasturala matematiku, sjetiš se vragolastog dječaka iz zadnje klupe koji je uvijek imao nešto pametno za dodati. Sumnjam da će ih majica i haljina kupljena na rasprodaji ičega sjetiti. Posebno ako već iduće godine posluži kao krpa.
Zelena kožna ogrlica ju podsjeća na brokulu
I ja sam eto, puna optimizma, krenula u organizaciju kupnje dara za tete. No, ni kod mene nije sve teklo glatko. Jedna mama je moj prijedlog za kupnju originalne ogrlice odmah odbila s gnušanjem. Misli da je dar privatna stvar, a nakit po našem izboru se tetama ne mora svidjeti. I što ako će ga teta kasnije držati na dnu ladice i s prezirom pogledati svaki put kad joj skrene pogled, pitala se ona. I zapravo kad malo bolje razmisli, prekrasna zelena kožna ogrlica previše je podsjeća na brokulu. Mora da sam sretnica koju prijatelji i obitelj dobro poznaju jer, eto, nikad mi nije palo na pamet odbiti ništa poklonjeno. A još manje biti nesretna zbog lošeg izbora.
Sretna lica vrtićkih teta, ali...
Ova mama je kasnije odbila i naš drugi prijedlog, a sigurna sam da joj i treći ne bi bio po volji. Budući da nisam stijena i živci mi ipak nisu nešto odlučila sam presjeći daljnje rasprave rekavši joj da ako su svi za, a ona ne - neka kupi sama nešto drugo. Mislila sam da smo s tim završili, ali ne. Nakon završne priredbe i sretnih lica teta nakon što su isprobale darove, u inboxu me dočekala njena poruka.
Kako će djeca naučiti prave vrijednosti ako im roditelji pokazuju baš suprotno?
'Samo tebi ću ovo reći... Primijetila sam da je koža na ogrlici popucana i izgleda kao pustinja kada je suša pa popuca tlo, hrapavo... Ogrlica izgleda kao da je stajala negdje uz radijator sušeći se godinama jer je nitko nije htio kupiti i ta koža izgleda g-r-o-z-n-o, ofucano, staro i jadno. Teta je izgledala veselo i sretno, i vjerujem da će ogrlicu voljeti do kraja života. Kako ćeš ti spavati s činjenicom da je ogrlica po cijeloj dužini oštećena, meni je svejedno… Tužno…', napisala je ona koja nije dala ni lipe za dar.
U čemu je nastao problem?
Ne znam jesu li vas učili da je pristojno ne pljuvati po tuđem? Mene, očito potpuno krivo, jesu. I dan danas nemam srca nikoga povrijediti i reći da nešto nije dobro. Čak i kad stvarno nije. Samo da onaj drugi ne pati. Jer tako je tužno kad znaš da se drugi osjeća loše. Ili možda ja griješim? Možda stvarno treba uništiti svaku dobru namjeru, pljunuti i još zgaziti drugoga dok je na na podu.
Ne! Doslovno kao da me netko udario u trbuh. Ogrlica je naravno lijepa i nova, ništa na njoj nije uništeno. Uništena je samo moja volja. Satima nisam mogla doći k sebi.
Gdje mi to živimo? U čemu je nastao problem? Zašto me osoba s kojom sam triput razgovarala ima potrebu vrijeđati? Otkud joj uopće pravo da me vrijeđa?
Vrijednosti su potpuno iskrivljene. Još mi je u živom sjećanju mama 7-godišnjakinje koja se na društvenoj mreži zgražala nad poklon bonom od 200 kuna za trgovinu 'u koju ne ulazi jer je ispod njenog nivoa'. A njena djevojčica je eto, skromno poželjela dvorac za 700 kuna i 'život joj je gotovo uništen nakon velikog razočaranja'.
Poslovica da se 'poklonjenom konju ne gleda u zube' kod nas očito više ne vrijedi. Ako veliki imaju takve stavove kako možemo išta bolje očekivati od djece. Zavaravamo se ako mislimo da je naš problem samo u ljigavim političarima, problem je i u 'običnim' ljudima. Problem je u lažnom elitizmu koji nas dočekuje na sve strane. Kao da gubimo kompas i sve nas je manje 'normalnih'.
'Da, pretužno…', odgovorila sam.
Vaše mišljenje nam je važno!
Je li se i vama dogodilo nešto slično? Kako ste to riješili? Mislite li i vi da bismo trebali obratiti više pažnje na to kakve poruke šaljemo svojoj djeci. Pišite nam!