Bezuvjetna ljubav ne postoji
 Getty Images/iStockphoto
Ljubav i bol

Počelo je već na svadbi. Ljiljani je stvarnost brzo otkrila pravu istinu, posljedice su ostale zauvijek...

28. listopad 2020.
Ignorirala je upozorenje jer je omaglica ljubavi kolala njezinim krvotokom. Četrnaest je godina živjela pod istim krovom s njim i dvoje djece. Prilikom jedne gotovo horor epizode, ipak je donijela konačan sud

Je li ljubav zaista slijepa? Nije, jer ljubav je osjećaj i kao takav jedino može zaslijepiti um. S obzirom da su slike i informacije proizvod upravo našeg uma, on prijevod prilagođava kako nama u određenom trenutku odgovara. Govori nam ono što želimo čuti i prikazuje ono što želimo vidjeti. On je magla u našim očima, on je vjetar u našim mislima. Svi bismo mi željeli upoznati nekoga, tu tzv. srodnu dušu koja bi nas obasipala pažnjom, tolerancijom, razumijevanjem naših skokova i padova, ali kada dani postanu godine, sve očekivano obično nije i dobiveno.

Spoznaja nije u očima

 Tek pred zidom, kroz koji još nitko nije prošao, a tko ga je preskočio ozlijedio se, postavlja si svima nama poznato pitanje: 'Gdje su meni oči bile'? No, oči su uvijek na istom mjestu, ali spoznaja viđenja nije u njima, nego u onim malim listićima mozga koji sjaje vrlo jakom svjetlošću, zbog čega nam i oči sjaje, pa mislimo, ono što je danas, zauvijek će biti. Pričamo sami sebi priču vjerujući kako će djelovanje naše ljubavi mane partnera pretvoriti u vrline. Ako baš ne uspijemo potpuno, primjenjujemo korekciju. To je poput korektora za podočnjake, maske za lice… no što god upotrijebili u našem će umu i dalje ostati saznanja, da onog trenutka kad skinemo nanesene slojeve stvarnost će otkriti pravu istinu.

Je li povjerenje u ljubav toliko jako da do posljednjeg daha trpimo? Iako smo čuli toliko tuđih priča, mi i dalje živimo u uvjerenju da će baš ona koju mi pričamo, nadmašiti sve ostale. Nikad nije niti će ikad. Jer sve su priče manje-više iste, samo je stvar u dojmu i u pripovjedaču. Kada bi jedan pripovjedač pričao priče svih ljudi, uvidjeli bi zanemarive nijanse, kao što bi uvidjeli da je bit ista. Ako se pitate što sam navalila na tu riječ, ima razloga. Usporedimo to s dahom. Kad stane dah, što želi čovjek? Disati. Kad nastane šutnja, što želi čovjek? Pričati. A što najviše u životu činimo? Pričamo. Zato ističem tu riječ ovog puta, jer upravo kroz priču i zbog priče pridobijemo osobu, odbijemo osobu, napustimo osobu, previdimo ili uljepšavamo karakterne osobine, ponekad olako shvaćamo mentalne ili organske bolesti…

 

Zato je jako poželjno dobro otvoriti uši, a manje oči. I slušati, ali još važnije pamtiti, pa u tišini samoće ne vući zaključke iz konteksta, nego iz sirovog prijevoda. A sirov prijevod ne podrazumijeva doslovno, jer što je pjesnik htio reći zna jedino pjesnik. Da bi mi znali potrebno je uključiti pamćenje. Kada bi ljubav promijenila ikoga, ovo bi bio idiličan svijet bez parnica, skrbništva, traženja socijalnih pomoći, pučkih kuhinja, ubijanja nevinih… Nema ovdje bezuvjetne ljubavi. Usporedit ću ovozemaljsku ljubav s ribama uhvaćenim u mrežu. Mreža je ljubav, a ljudi su ribe. Makar mreža pružala sigurnost od raznih nemani  i makar ribe hranili svakodnevno i ostavili s mrežom u vodi, one će ipak u utočištu ljubavi težiti za slobodom. Zašto? Jer nemaju povjerenja u  ljubav koja ih uvjetuje. No, uvjetuje li ljubav nas ili mi nju?

Drska i naprasita

Ljiljana se vrlo rano osamostalila, ali ne svojom voljom nego očevom. Zbog vrlo drske i naprasite prirode, otac joj se zahvalio na suradnji i poslao je među vukove. Jednostavno je odustao od nje, a koliko je patio u sebi nikada nije nikom otkrio. Ljiljana je uz oca imala i maćehu, ali ne onu zlu, već dobru. Maćeha je pokušala spriječiti taj progon, pokušavajući izmiriti dvije tvrde glave.

Ljiljana je ipak otišla, ali ne tiho na prstima nego zalupivši vratima. Nakon par mjeseci se zaposlila i uz posao upisala izvanredni studij ekonomije. Otac nije prstom pomakao, pod izgovorom da je on napravio nju, a ne ona njega, no maćeha nije ostala sjediti prekriženih ruku, nego se dala u potragu za izgubljenom kćeri.

 

S mužem nije mogla podijeliti strah. Je li uopće živa, je li se možda prostituira, je li možda otišla u inozemstvo i udala se za prvog kretena… svašta ružnog padalo je maćehi na pamet. Kada bi s mužem pokušala otvoriti temu o Ljiljani, on bi je vrlo strogo pogledao uz prijetnju da i ona može njezinim putem ako nastavi brbljati.

Život je pun iznenađenja

Od tada je maćeha u tajnosti pune tri godine preko veza i vezica pokušavala saznati barem nešto o Ljiljani. No, bezuspješno. Ljiljani se zameo svaki trag kao da je u zemlju propala. Ali, život je pun iznenađenja. Jednom prilikom, izlazeći iz tramvaja, ispala joj je cipela. Djevojka mlađe životne dobi podigla je cipelu i vratila je vlasnici. Kada su im se pogledi sreli, obje su shvatile da se poznaju, no nisu odmah povezale odakle. Uz priču, na tramvajskoj stanici, maćeha je shvatila da otac ove ljubazne djevojke radi u istoj firmi kao i ona. Tamo je viđala djevojku, dok je posjećivala oca. U razgovoru su jedna drugoj otvorile dušu. Djevojka je poznavala Ljiljanu, jer su studirale na istom fakultetu i bile prijateljice. Maćehi je otkrila sve pojedinosti, od studija, zaposlenja i adrese Ljiljane. Našla ju je te pomirila nju i oca. Došlo je i vrijeme udaje. Ljiljana je dovela budućeg supružnika na upoznavanje i naravno na dogovor oko svadbe.

Bolest ne bira

U trosatnom druženju otac je shvatio da je Miljenko psihički nestabilna osoba. Dokaz više kako promatrač sa strane, ali ne samo vidom nego više sluhom, vrlo dobro precizira moguću opasnost za budućnost. Ljiljana je ignorirala njegovo upozorenje, jer je omaglica ljubavi kolala njezinim krvotokom. Na svadbi su na površinu izbili prvi vidljivi simptomi. No unatoč tome, četrnaest je godina živjela pod istim krovom s njim i dvoje djece. Prilikom jedne gotovo horor epizode, ipak je donijela konačan sud. Zbog velikog broja šavova na glavi njihovog sina pobjegla je u stan koji je dobila na korištenje od općine. Ali bez obzira na njegovu tešku dijagnozu nikad nije djecu odvojila od oca. Uvijek bi im govorila: 'Bolest ne bira ljude, kao što vi niste izabrali roditelje'. Uzrok je liječila, ali posljedice nikad nije izliječila.

MISAO  TJEDNA

Svaka riječ u priči čovjeka mijenja i njega i drugoga

 

 

 

 

 

 

 

Teme
Linker
21. siječanj 2021 12:28