Piše: Jana Krišković Baždarić, glavno pero bloga 33etc.blog
Već duži niz godina sugerira nam se na sve strane da se okrenemo pozitivnom razmišljanju, da negativne misli pretvorimo u pozitivne, da vodimo računa o riječima koje izgovaramo, jer sve to uvelike utječe na kvalitetu našeg života. Svaka izgovorena riječ odraz je naših misli i na neki način određuje smjer kojim se krećemo u životu. Svaku situaciju analiziramo upravo kroz svoje misli, pa onda posljedično i riječi, sami biramo kako ćemo reagirati na neku situaciju i naposljetku, kako ćemo se zbog nje osjećati.
Onoga trenutka kada uđe u vrtlog naših beskrajnih misaonih procesa, ona postaje doživljaj, iskustvo i nešto zauvijek etiketom obilježeno kao dobro ili loše.
Istina je da svaki događaj i sve ono što se oko nas događa svojim reakcijama i mislima pretvaramo u konačnu varijantu nečega što je na početku bila tek sirovina. I mislim da baš sve što se događa, a još nije došlo u doticaj s našim mislima i nije ušlo u misaonu obradu podataka, možemo nazvati sirovinom.
Neobrađenom tvari koja još nema nikakvo značenje ili značaj.
I razumljivo je da postoje događaji u našim životima koji će dobiti etiketu dobrog ili lošeg, ali što se događa kada naše misli postanu ustrojene tako da se prema svakodnevnim situacijama počnu odnositi s cinizmom koji je posljedica straha od odbacivanja? Neprihvaćanja? Kada se naše misli počnu pretvarati u riječi koje nose negativi predznak situacijama i ljudima koji tvore našu okolinu?
Što kada negativno postaje jedina opcija, ona osobna, pa i društvena?
Osobno vjerujem da naš odnos prema svemu što se oko nas događa može uvelike utjecati na kvalitetu našeg života. Ono što nam se mota po glavi, cijeli dan nosimo sa sobom, htjeli to ili ne htjeli. I iako nije lako, poraditi na onome što mislimo i na koji način, može neposredno utjecaj na naš život.
Ako nam je do toga dovoljno stalo, naše misli mogu postati bolje, ljepše i mirnije. Ako osjećamo potrebu da promijenimo način na koji promatramo svijet oko sebe, nakon nekog vremena vidjet ćemo ga na potpuno drugačiji način.
Prvi problem nastupa kada otvorimo svoja ulazna vrata i nogom napravimo prvi korak u svijet. Jednostavnije rečeno, kada dođemo u kontakt s prvom osobom koju sretnemo.
Kako ćemo komunicirati? Što ćemo prvo reći? Na što ćemo se prvo požaliti? Što ćemo ili koga prvoga iskritizirati? I kako ćemo se osjećati zbog toga? Dobro i zaštićeno, ili prazno?
Imamo li osjećaj da nas takvi razgovori štite od vanjskog svijeta? Daju li nam osjećaj da nismo sami?
A što je s našim unutarnjim svijetom kojem se vraćamo kada ponovno za sobom zatvorimo vrata?
Ima neke istine u solidarnosti u razgovorima koji su prepuni kritika, osuđivanja i pritužbi. Čovjek se na neki lažan način osjeća da je tako dio skupine. Da pripada svome stadu.
Ima istine i u tome da je sreća, koliko god su nas učili da se povećava kada se dijeli, ekskluzivno vlasništvo jedne osobe.
Pomislim samo koliko smo puta znači čuti onu „sreća spaja ljude“ i prvi puta se zapitam je li to zaista istina? Je li sreća iznenada postala luksuznija od bilo kakvih materijalnih dobara? Spaja li sreća mene i Vas, ili nas u ovom slučaju ipak razdvaja? Ovdje ne mogu otvoriti svoj džep i na stol joj poput novaca istresti komad svoje sreće da bi je i ona imala. Koliko god joj svoje sreće htjela dati, to će na kraju opet ostati isključivo moja sreća. Ona će svoju morati pronaći sama. Nedjeljiva je i bira jednog vlasnika. Rasplinula je naš svijet u kojem smo o njoj razgovarale i pokušavale je pronaći. Po prvi puta shvatim da nas je sreća razdvojila.
(Iz neobjavljenog romana Godina u kojoj je Bela Lang upoznala sreću)
Je li to razlog zbog kojeg zatiremo svoje sretne misli? Je li to razlog zbog kojeg toliko puta riskiramo pustoš koja ostaje u nama nakon susreta s tolikim ljudima? Iznova i iznova izgovaramo riječi za koje smo već toliko puta shvatili da se zbog njih osjećamo loše, priklanjamo se struji negativnosti da ne bismo izgubili pokoje uho da sasluša ono što više ni ne želimo izgovarati, a izgovaramo još uvijek, tek po navici.
Jer ako nemamo koga ogovarati, ako nemamo koga kritizirati, i ako se nemamo na što žaliti, što nam uopće preostaje?
Sve ono što tako rijetko izgovaramo. Riječi koje odaju zadovoljstvo.
I na koncu, ono što nas najviše straši – izgovoriti da smo sretni. Riječi koje kod sugovornika mogu izazvati zavist za koju ni sam ne zna odakle dolazi. Riječi koje nas u ovom čudnom svijetu udalje od drugih, jer reći nekome da si sretan često izgleda kao da si navukao zastor i rekao: nisi mi više potreban!
Istovremeno, dok svojim riječima sudjelujemo u negativnosti, kao da u poručujemo: Tu sam! Nisam nigdje otišao! Još te uvijek trebam!
Izazovan život
I ako odlučimo napustiti stare obrasce komunikacije i odnosa koje smo stvorili s ljudima oko sebe, možda zaista ostanemo bez mnogih koji će nas saslušati.
Zbog odluke da prestanemo izgovarati riječi koje nas prazne i prevrtati misli od kojih se osjećamo loše, možemo zaista izgubiti neke ljude oko sebe. Ljude koji su imali čvrsto izgrađenu sliku o nama, krojenu po njihovim potrebama.
I možda shvatimo da čovjek koji odluči biti sretan zaista može biti sam. A kada nije sam, onda je u društvu onih kojima nije potrebna tuđa nesreća da bi se osjetili bolje.
Jer ovaj izazovan život servirat će nam sirovine jednu za drugom. Na nama je što ćemo od njih napraviti. Na nama je s kim ćemo dijeliti iskustva. I hoćemo li se više smijati, ili više žaliti. Toliko smo toga već prevalili preko svojih leđa. Svatko od nas. I tu smo. Živi smo. Nije li to već dovoljan kredit da krenemo svjetlijom stranom života?
S onu stranu misli?