Ovog sam proljeća prvi put primijetila ljepotu cvjetova divlje japanske višnje, listove hibiscusa, javora i nara. Primijetila sam kako majka kosa odvlači pažnju psa od svog nejakog ptića. I mladi se bambus onako nonšalantno nagnuo preko ograde vireći u susjedov vrt. A tek kad tulipani procvjetaju, hortenzije i… o moj Bože, koliko ljepote na dohvat ruke.
Šetajući vijugavom kamenom stazom mog malog perivoja uz pratnju sunčevih zraka, sjela sam u sjenicu i zaplakala. Pitala se, gdje je nestala moja nevinost i kad sam utišala pjesmu svoje duše? Je li moja utrka s vremenom sagradila dom iz snova u kojem cvjetovi života uza sve blagoslove nisu širili miris ljubavi, nego pukog podnošenja?
Tebi sam rekla, podnosim iz ljubavi, donosim iz ljubavi… opravdavam svoje propuste, gledanje kroz prste, opraštam si kriva predviđanja, dakle prostorom života, hodam širom zatvorenih očiju. Jesam li emotivna anomalija, jer ne čujem glasove svog srca? Može li srce uopće lagati?
U mojoj školjci života nedostaje biser. A što je biser čovjeku, to je čovjek biseru. Obostrano tražim, a prakticiram jednostrano. Umjesto da oslobodim prolaz prema sebi, podižem zidove, stvaram fobije. Često se osjećam kao da me nema, pa iznova tražim oazu. Ako su ključevi našeg doma isti, zašto su nam oči prazne? Za sve smo se pobrinuli najbolje što smo oboje znali, ali za jedno nismo. Kako zauvijek ostati u vezi.
Ušla sam u mrak
Onog dana kada su suze ostale nepomične na mojim obrazima, zamolila sam te da odeš. Zamolila sam te da samujem u našem domu. Neka bude ničiji, jer poslije tvog odlaska i ja ću prestati postojati. Naš će dom ostati uspomena obrasla bršljanom, uspomena na dvije budale. I čim si otišao, lagano sam spustila rolete, ušla u mrak i u mraku stavila sunčane naočale, da si ne vidim oči. Neka suze ostanu ispod naočala. Neka svjedoče našoj gluposti.
Iz našeg kredenca izvadila sam najljepšu čašu, natočila si Martini, stavila i maslinu, te pila za oboje, dok nas ne opijem. Ja sam očito bila opijena tobom, a ti si se riješio opijenosti sa mnom. Barem se tako doima u ovoj opijenoj samoći. Usput sam popila i sve naše lažne želje, napravila lom, možda dobila i slom. Ali to neće nitko primijetiti, osim naših zidova od dima. O budućnosti odbijam razmišljati. Želim se valjati ako bude potrebno i u vlastitom blatu, isprati zajedničku prljavštinu hladnom vodom. Neka sve te kapi naše prljave vode budu svjedoci svih naših laži.
Lagali smo si u lice, kao da smo ljudi bez lica. Postavit ću si i mnoga pitanja. Jedno od njih je, koliko sam uzaludnih dana provela s tobom ili ti sa mnom? I kako ću ubuduće ovako ostavljena zanimati ikog? Uviđam, kako se još ne oslobađam laži. Jer, nisi ti mene ostavio, niti sam ja tebe otjerala, makar sam te zamolila da odeš. Mi smo oboje ostavljeni onog trena kada smo proljeće pretvorili u jeseni. Ja se zbog toga osjećam sakato. A ti?
Trebala bih znati, ako smo ikada živjeli zajedno, ako sve nije bilo samo naizgled. Možda smo jedno drugo zapostavili, zbog čega smo se osjećali suvišnima. Je li naša veza bila magična ili fobična? Očito fobična, čim smo prvi put izrekli, smetaš mi! Mi smo poput rasutih latica u našem vrtu, koje bi vjetar čistio umjesto nas. I njega smo ostavili. Hoće li nam oprostiti našu bezdušnost? Ti i ja nismo znali opraštati. Ili smo recimo, sakrili oprost, da nas ne udalji od principa koje zapravo nismo ni imali. Sagradili smo kuću od piljevine, a ne dom iz snova po kojem smo željeli da trče naša djeca, naši unuci. Puno smo toga mi željeli. Jesu li nas želje utopile?
Čekali smo te
Iako smo se odvojili, još te osjećam kao željezo u krvi. Hoću li bez tebe biti anemična, bojim se i pretpostaviti. Tvrdoglavo se odričem nostalgije za tobom kao loše formule svoga života. Nisi se ni pokušao vratiti, a mogao si. Čekali smo te. Vrt, pas i ja. Tvoj bijes poput zadaha još uvijek prolazi našim sobama. Ipak ne podižem rolete. Ako namjeravaš živjeti od ponosa, samo nastavi. Ja sam na svoj ponos stavila točku. To bi trebao znati.
Ako ćemo tako lako zaboraviti ljubav, onda je među nama nije ni bilo. Šteta. Zašto nismo bili dvije besmrtne meduze ili dva kamena u pijesku? Sve bi bilo bolje od ovoga. U našoj vezi na čiju ćemo stranu krivnju staviti? Na tvoju ili moju, razlike nema. Moram vratiti vrijeme, moram zaustaviti kazaljke na satu. Inače nikada neću razumjeti što se dogodilo.
Sjećam se. Dok si mi nosio ruže, nisam ti vjerovala. Dok sam ti nosila doručak u krevet, nisi mi vjerovao. Bili smo poput Sunca i Mjeseca. Iako na istom nebu stanuju, slažu li se oni ili si smetaju? Što ti misliš? Jesu li naši osjećaji bili mrtvi ili živi, možemo samo slutiti. Hoće li poslije našeg prekida ljudi drugačije živjeti? Neće. Hoće li ulice biti praznije ili punije? Neće. Život će se nastaviti po obrascu.
Sve će ostati isto, jedino ćemo nas dvoje živjeti dugo u praznini, u provaliji. Zar ni jedno od nas nije moglo shvatiti kako ljubavna veza funkcionira? Da si ti bio moj hram, a ja tvoj, ne bi danas bili ruševine. Pa tako ruševni s osjećajem nadolazeće starosti i izgubljene mladosti tko će nas htjeti? Bolje da se vratimo jedan drugom. Ako smo počeli kao dvoje, bilo bi lijepo da i završimo kao dvoje. Zato se vrati, da na našem primjeru nauče oni koji žele, kako prekid ne mora značiti i doslovan kraj jedne ljubavi.
Nadam se da si primio ovo moje pismo. Ako se ujutro probudim u tvom naručju, pismo ćemo spaliti zajedno. Ako na tvojoj strani kreveta ne bude nikoga, onda nikad nismo bili MI.
MISAO TJEDNA
Ljubi i kad gubiš pa će te i budućnost ljubiti.