_1280.jpg?2020-06-09-13-42-57)
Nisam zaluđeni ni klasični filmofil, ali ljubiteljica dobrog filma svakako jesam. Ispečem kokice, izvalim se na krevet, onako potrbuške, pa usput radim sklekove, ako se presporo vuče radnja. A ponekad film odgledam u društvu osobe sklonoj razmjeni komentara. Svi smo mi glumci na ekranu života, ali ne zbog želje da nam to bude profesija, nego zbog okolnosti. Imamo love story, nasilje u obitelji, izdaje i krađe, mađioničarske trikove, ples oko štange, boju novca i često se ponašamo poput zombija. Kod ljudi je to dokumentarna kategorija bez dodatnih efekata, ali postiže veliki efekt na nas kao glumce uživo. Nema filmske montaže ni namještenog happy enda. Naša koherentna cjelina je prirodno montirana.
Tuđi scenariji
Možda mi je zbog te spoznaje gledanje filma u kućnoj kino dvorani postalo nekako draže, jer mi ne oduzima prirodnost. U kućnim uvjetima mogu isprazniti mjehur bez da ikog ometam ili se ispričavam, podrignuti, ispustiti višak zraka iz crijeva, smijati se kad nikom nije smiješno ili plakati, jer je uginuo mladi slon zbog slomljene noge. Ne moram glumiti glumicu po tuđem scenariju, da bi bila viđena, socijalno uštimana, kad sam možda raštimana… Volim biti originalna. Male nijanse moju originalnost neće poremetiti. Ali, čim me netko želi pripitomiti da mu služim svrsi, dobijem popizditis. Formalno poštujem i pridržavam se, ali neformalno mi je ipak bitnije. Opušta me. Neformalno uspoređujem s boravkom u wellness centru gdje odabirem po svojoj želji. A kad čovjek ispuni osobne želje, hoće li biti preporođen... najbolje se sam uvjeriti. Na preporuke koje uputim samoj sebi, nemam pravo prigovora.
Samo intuicija
Odabir filma prepuštam intuiciji, zanemarujući ocjenu žutim zvjezdicama ili čitanjem sadržaja. Zato kinematografiju ne sužavam na žanrove, poznata imena ili face koje su osvojile figuru Oskara. Jer, meni je ionako sve figurativno. Ne želim vrijeme gledanja filma potratiti na razmišljanje ili razgovor o tome tko je podigao stražnjicu implantatima ili nekom drugom metodom, napumpao usne, uvećao dojke da već dosežu blizu vrata ili izvadio dva rebra. Biti djevojčica iza 50., može samo emotivno nezrela osoba. Sve još nekako klapa, dok je radnja smještena na mali ili veliki ekran. Ugasiš, proživiš dojmove, nešto naučiš i ideš do sljedećeg filma.
Ali, kada se film snima uživo, gdje si svjedok nečije strašne patnje… što tada? Nijemi svjedok nikom nije od pomoći, a ako se samoinicijativno umiješaš upiru prstom u tebe nazivajući te alapačom. Kako pomoći iz sjene u malom mjestu, gdje su svi kao jedna velika, ali većinom zavađena obitelj. Samo na svetke i petke glume bijele labude koji opušteno plivaju u istom jezeru. Doduše toliko loše glume, da bi im dodjela i Zlatne maline bila previše. No, loše glumce ne zanima vrsta nagrade, jer oni ne žive od mišljenja struke, već od oranja i kopanja po životima susjeda, stričeva, ujnica, punica i svekrvi… iluzija prestiža ih ne napušta ni na smrtnoj postelji.
Kad u malom mjestu više nemaš mjesta, najgora je noćna mora. Natrag ne možeš, naprijed ne znaš. Osjećaš se kao u getu. Posvuda te prate nečije oči, a uši poput radara. Radio 'Mileva' prenosi vijesti o tebi od kuće do kuće, s primjesom što sočnijeg sadržaja. Senzacija nikad dosta za prepričavanje. Iako ni u velikim gradovima ne možeš izbjeći kvartovska prepričavanja, ipak postoji olakotna okolnost. Glumiš nedostižnog. Ali, malo mjesto od tebe traži angažiranje. Ako i imaš opravdano opravdanje, nisi im persona grata. Uzmu te na zub i škrguću zubima, dok ne postaneš krezuba. Čim nisi u njihovom filmu, najebao si kako god okreneš. A Milka se nikako nije mogla uklopiti u njihov film iz valjanog razloga.
Neki loš predosjećaj...
U cik zore stigla sam u malo mjesto blizu mađarske granice. Supruga mog bratića rodila se na tom pograničnom prostoru punom vinograda. Uvijek bi govorila kako je ona iz male Provanse. Pjevala bi njihove pjesme iako joj je sluh malo krivudao. Je li me njezina priča, pjesme s prizvukom otmjene tuge ili sve zajedno odvuklo na berbu grožđa, ne znam. U trenu sam bila u starim trapericama, kariranoj košulji i iznošenim čizmama. Putovanje je prošlo kroz dosjetke, crtice iz života. O berbi nisam znala ništa, osim s filma. Željela sam probati, posebno gaziti grožđe bosim nogama. Ali, kad smo došli nadomak mjesta uhvatio me neki loš predosjećaj. To sam pripisala strahu od stršljena, zmija… samo da se izmaknem lošem predosjećaju.
Svi su već bili opremljeni za osvajanje vinogradarskih staza. Hej, ovo je zaista film uživo, pomislila sam. Ponijela sam malu kameru, jer sve što čovjek doživi prvi put ostavi otisak boli ili radosti. Prve ljubavi, prvog djeteta, prvog zaposlenja ili prve berbe grožđa. Berbu sam stoički podnijela, po bačvi punoj grožđa skakutala pomalo nespretno… i sve bi završilo kao u filmovima Hollywooda da se nije pojavila Milka. Svi dotadašnji filmski kadrovi otkotrljali su se poput kamenja s brda. Od tada znam, da ništa ne znam.
Došla je u pratnji vrlo mršavog muškarca, raspucanog od ponosa. Milka je doslovno jedva dizala stopala. Imala je po mojoj slobodnoj procjeni oko 140 kg. Svaki dio njezinog ljepuškastog lica odavao je tešku patnju. Mršavi muškarac nakon što ju je smjestio na kauč, započeo je s hranjenjem Milke. Žena je jela i jela… katastrofa. Nakon što je mršavi našao drugu opsesiju, sjela sam do nje. Zanimalo me što je ovu ženu iz mršavice, kako sam saznala iz dobrosusjedskih odnosa, pretvorilo u mučiteljicu same sebe. Ostala sam zapanjena.
Volio je debele
Mršavi seronja volio je jako debele žene zbog seksualne naslade. Izopačeni manijak tovio je svoju pripitomljenu ženicu. Što je ona bila deblja, on je lakše doživio orgazam. Pitala sam se, tko je ovdje lud? On ili ona.
MISAO TJEDNA
One koje na silu pripitomiš kad-tad će ti divlje uzvratiti.