Svako se dijete već u najranijoj dobi zapitalo zašto treba pospremiti krevet kada ga samo sati dijele od toga da ga ponovno uneredi. Logično. No, s vremenom smo se pokorili roditeljskim zahtjevima bez obzira na naše unutarnje dvojbe i činili, s više ili manje otpora, točno ono čemu su nas učili.
Naučeni obrazac ponašanja
Prilično sam sigurna da su vam govorili: „Treba pospremiti stan, dolaze nam gosti.“, „Presvuci se u staru odjeću kad dođeš iz škole.“ ili primjerice: „Prljavoj robi nije mjesto u ormaru.“ Sve te, nazovimo ih - krilatice, u nama su s godinama stvorile naučeni obrazac ponašanja.
Naime, s obzirom na činjenicu da smo odrasli gdje jesmo, većini nas su od malih nogu usađivali vrijednosti zbog kojih nas danas nerijetko muči osjećaj grižnje savjesti. Pitate se o čemu govorim? O onim situacijama kada se vikendom ne možete opustiti jer je zasjalo sunce i otkrilo sve slojeve prašine koja se marljivo kroz tjedan nakupljala na vašoj komodi. Ili kada odbijete posjet dobrih obiteljskih prijatelja jer imate dvije mašine veša koje čekaju da ih izglačate. Ni muškarci nisu izuzetak. Pa stoga dragi dečki, ako čitate ovaj tekst i jedan ste od onih koji ne mogu sa ženom i djecom na izlet jer nećete preživjeti što vam je garaža neuredna ili su vam CD-i složeni neshvatljivim redoslijedom - ovo se tiče i vas. Htjeli priznati ili ne, kroz dobre navike kojima su nas željeli naučiti, naši su stari ujedno i krivi što se sada, tako dobro odgojeni, osjećamo tjeskobno, umorno i nemoćno.
Tko je u pravu?
No, što ako je ono dijete s početka priče bilo zaista u pravu? Što ako je zaista suludo pospremiti krevet kad su plahte već zgužvane i bit će još više već istu večer? Što ako je urednost i držanje svake stvari na svome mjestu, a prašine izvan našeg životnog prostora, zaprvo čisto gubljenje vremena? Što ako je važnije provesti dan u dobrom društvu, nego u urednom stanu?
Ne čini li vam se boljim provesti vrijeme s prijateljima ili obitelji, nego gubiti vrijeme na čišćenje!?
Upravo to je argument kojim se vodi Eric Abrahamson, profesor na Columbia Business School i koautor knjige „A Perfect Mess: The Hidden Benefits of Disorder“ (ili u prijevodu: „Savršena zbrka: Skrivene prednosti nereda“). Njegova je teorija, parafraziram, kada netko hvali urednost, rijetko uzima u obzir troškove čišćenja. Ne razumijete? Pa tko još čisti samo rukama? Nitko, zar ne? Za čišćenje običnog stola potrebni su vam krpa ili papirnati ručnici, sredstvo za čišćenje i/ili poliranje te voda. A sjetite se samo pećnice ili kupaonice... Dakle, i čistoća, kaže Abrahamson, ima svoju cijenu.
„Značajno ćete uštedjeti ukoliko uspijete tolerirati određeni stupanj nereda.“ piše Abrahamson u knjizi koju supotpisuje te nastavlja: „Ne bih se složio kako urednost i organiziranost imaju prednost pred troškovima koje iziskuju. Ispada da je to samo privid.“
Jeste li se ikada zapitali hoće li 20 sati vašeg čišćenja radnog stola uroditi jednakim rezultatom - sa 20 sati radne učinkovitosti? Zapravo, ako ćemo vjerovati Abrahamsovu istraživanju, potpuno suprotno. Provest ćete čak 36 posto više vremena tražeći stvari koje ste „pospremili“.
A ova opsjednutost urednošću mogla bi dovesti do psihološkog pada osobe koja od nje pati. Naime, Abrahamsove studije otkrivaju kako dvije trećine osoba koje pate od opsjednutosti urednošću osjeća krivnju zbog nereda.
Povratak na Einsteina
Ukoliko niste još u rukama imali njegovu knjigu, znajte da započinje Einsteinovim citatom koji nas pita: „ Ako je pretrpan stol znak pretrpana uma, što je, dakle, prazan stol?“ Zaustavimo se na tren kod ovog pitanja. Da, možda je vaš stol nestao ispod hrpe novina, omiljenih knjiga, jučerašnje večere i dječjih igračaka, ali to nipošto ne mora biti loše. Ne čudite se. To što vam je stol zatrpan jako je dobra vijest. Sav taj nered čini vas puno kreativnijim. Teorija je sljedeća: nesuvisli kaos podsvjesno „odmiče“ vaš mozak od konvencionalnog razmišljanja. Ili, u prijevodu, dok drugi možda u tom kaosu vide nered, vi biste mogli vidjeti ideju.
Posljedice neurednosti
Kako ne biste mislili da je riječ o mom proizvoljnom razmišljanju (čitaj naklapanju), evo i nekih dokaza. Kathleen Vohs, profesorica marketinga na Sveučilištu u Minnesoti, imala je neki predosjećaj da nered može potaknuti kreativne „sokove“ u mozgu te je provela istraživanje na tu temu. U njemu je sudjelovalo 48 volontera. Polovica je njih smještena u vrlo urednu, gotovo sterilnu radnu okolinu dok je druga polovica završila u, rekli bismo, neurednom prostoru. Proveden je eksperiment u kojemu su posljednji sud dali neovisni suci.
Profesorica Vohs rekla je i jednoj i drugoj grupi volontera da zamisle tvornicu ping-pong loptica koja, iz bilo kojeg razloga, mora smisliti novu svrhu ping-pong loptica. Volonteri su morali zapisati čim više ideja, a suci su ocjenjivali kreativnost odgovora. Zaključak? Evo ga.
„Utvrdili smo da su ispitanici u obje sobe došli do otprilike istog broja ideja što bi značilo da su uložili jednaki trud u izvršenje zadatka. Ipak, pokazalo se kako su ispitanici u neurednoj sobi bili kreativniji, kao što smo i očekivali. Ne samo da su njihove ideje bile u prosjeku 28 posto kreativnije od ideja ispitanika u urednoj sobi, već su ih suci ocijenili kao „vrlo kreativne“, odnosno dali su im najviše ocjene. Na ovaj smo način otkrili kako je neuredna soba zapravo bila izvrstan poticaj za kreativnost.“ objasnila je u svom strčnom članku prof. Vohs.
Poželjna alternativa
Dakle, ako i idući puta osjetite grižnju savjesti zbog neopranog posuđa ili neusisanog dnevnog boravka, prisjetite se ovog istraživanja. Ili nemojte. Svejedno se oduprite porivu (bakinom, majčinom ili svekrvinom glasu koji vas slijedi u glavi) i utješite se kavicom s prijateljicama, ljubavnim igricama s partnerom, šetnjom s psom ili izletom s djecom. Te aktivnosti će vam zasigurno ostati u puno ljepšem sjećanju od još jednog poslijepodneva koje ste proveli s krpom u ruci.
Ja krećem odmah. S tješenjem, naravno.
P.S. Mama, oprosti!