Nema toga što Antonio Kosmat ne može napraviti u sportu, kao ni prepreke koju ne može prijeći uz podršku mame Gordane. Ovaj 21-godišnji paraatletičar iz Bregane iza sebe ima jako puno natjecanja i mnogo osvojenih medalja, osobnih i državnih rekorda, dostignutu normu za Paraolimpijske igre, a iznad svega ljubav, trud i motiv da bude uzor drugima i da potiče osobe s invaliditetom na bavljenje sportom.
- Bavim se atletikom od šeste godine, s osam godina sam se počeo natjecati na natjecanjima sa zdravim sportašima, a sa 17 sam došao u paraatletiku. Tu sam se našao jer mogu pričati s osobama koje, kao i ja, imaju invaliditet. Treniram dva puta dnevno i ove sam godine postavio nove državne rekorde na 100, 200, 800 i 1500 metara. Smatram da su se sav moj trud i treniranje isplatili. Svaka osoba s invaliditetom, ako to želi i voli, može napredovati i iskazati se - kaže Antonio.
Teški životni počeci
Njegovi životni počeci nisu bili lagani. Budući da je rođen prerano, pretrpio je krvarenja u mozgu, a kao dijete s brojnim poteškoćama Gordana i njezin suprug su ga posvojili kad mu je bilo pet godina.
- Bez obzira na težinu invaliditeta, kad sam ga prvi puta vidjela, znala sam i osjetila da je on moje dijete, a ja ću mu biti mama. Moja duša je zatreperila i otada smo zajedno na životnom putu punom padova, ali i veličanstvenih uspona. Kod posvajanja smo upoznati s njegovom težinom oštećenja - cerebralna paraliza, dystoni sindrom, nerazvijena pluća, oštećenje vida, intelektualne poteškoće, paralitična stopala, nerazvijen govor, polyglobulia, skolioza, imao je problem s hranom i samo devet kilograma kad je posvojen i koristio je pelene - kaže Gordana. Uz podršku supruga, koji je nažalost preminuo prije nekoliko godina, rehabilitacija i puno rada kod kuće urodili su plodom i Antonio je rastao u sretnog i veselog mladića te se razvio u vrhunskog sportaša. Od 2007. marljivo trenira atletiku.
- Iz dana u dan je napredovao, iz godine u godinu. I u školi i u sportu. S planinarenjem smo krenuli s 10 godina, kad je već prehodao Velebit. S 12 godina počeo se baviti penjanjem po stijenama. S 13 ili 14 godina savladao je i bicikl na dva kotača. Završio je trogodišnju srednju školu za pomoćnog knjigovežu po prilagođenom programu u Centru za odgoj i obrazovanje Zagreb. Nastavio je školovanje 2019. u Sportskom učilištu u Zagrebu za voditelja sportsko-rekreacijskih aktivnosti osoba s invaliditetom - kaže Gordana.
Uključivanje mladih u sport
I mama Gordana s Antoniom je na njegovom sportskom putu - završila je tečaj u planinarskom savezu, školovanje za alpinista za ljetno penjanje po stijenama, angažirala se u atletskom klubu i postala predsjednica Paraatletskog kluba Samobor, koji je zahvaljujući nedavnoj financijskoj podršci EU i Ureda za udruge Vlade RH dobio novac. To će im omogućiti da povećaju broj mladih parasportaša. Sport mladima s invaliditetom ne koristi samo fizički, kroz snagu, izdržljivost i otpornost, već im pomaže u ispunjenju slobodnog vremena, omogućava im interakciju s drugim ljudima, oslobađa ih stresa, razvija osjećaj uključenosti i jača njihovo samopouzdanje. Gledano šire, oni tako jačaju svoj identitet pa su u zajednici prvo prepoznati kao sportaši, a tek onda kao osobe s invaliditetom, čime postižu i veću ravnopravnost u društvu.
- Ja sam primjer budućim parasportašima, da mogu biti u sportu, da je sport zdrav, da mogu steći nova iskustva i prijatelje. Kao i ja naučit će kako se ponašati na terenu, kada startati, poštivati pravila sporta. U sportu je bitno da se igra pošteno i po pravilima jer si jedino tako uzor drugima - kaže Antonio, kojeg upravo očekuje međunarodno natjecanje u Češkoj.
Gordana kaže da se parasportaši nerijetko susreću s pogrešnom kategorizacijom u sportu. - Zbog oštećenja mozga Antonio ima nevoljne trzaje na torzu i udovima, grčeve ili takozvane tikove na licu, prstima i stopalima. Uz to i dalje mu je narušena ravnoteža. Kada trči, ponekad se pojave grčevi u mišićima što mu otežava održavanje brzine. Ali mi imamo jedan moto: 'Možeš ako misliš da možeš.' Antonio i ja naučili smo da je život tu, da ga treba živjeti iz dana u dan i da kad padneš, ustaneš i ideš dalje, jer ne znaš što te čeka. Puno puta smo padali i puno puta ustajali. Nikad ne znate gdje je granica ako ne dođete do nje. Možemo reći: samo nebo je granica!
Više o paraatletičarima iz Samobora čitajte u novom Doktoru u kući, na kioscima je od 7. srpnja
