Koliko vladaš gradivom života, pokazat će ti vrijeme. Da Viktorija nije ovladala gradivom, pokazao joj je po mnogima najljepši blagdan, Božić.
 Getty Images/iStockphoto
Malo drukčija božićna priča

'Ne planiraj dušo, samo živi!' Viktoriju je to život naučio i bio je to najbolji savjet koji je mogla dati kćeri

02. prosinac 2020.
Kada je Viktorija na vratima ugledala policiju, svi njezini planovi prestali su imati vrijednost. U prometnoj nesreći poginuli su joj muž i majka, a djevojčica zadobila teške ozljede glave. I tu nije bio kraj...

Zašto se ne odričemo planiranja? Jer ono je poticajna nada kako će naše želje postati vidljive i u djelima. Taj osjećaj drži nas na vodi da ne potonemo, pa i kada planovi ne ispadnu nimalo po našem 'ukusu' ili se u potpunosti izjalove, mi i dalje nastavljamo vjerovati kako će idući plan biti nama po volji.

Obrasci življenja

Upravo je plan na neki način vrsta garancije vječnog života, jer i kada nas ne bude, ono što smo ostavili iza sebe netko će preuzeti. Zato stvaramo obitelji, toliko priželjkujemo postati roditelji, stvarajući samima sebi motiv da naša muka neće biti uzaludna, nego itekako prihvatljiva, ako urežemo naša imena na nekretnine, pokretnine, a prisustvo emotivnih otisaka još nam je važnije. Zato i pritišćemo našu djecu na određeni obrazac življenja, jer time iskupljujemo vlastitu muku, planirajući njihovu budućnost. Zadiremo u njihova seksualna opredjeljenja, uvjetujemo im zaposlenja, savjetujemo im prebivališta, bračni status s odabirom kakav bi im partner najviše odgovarao, financijska ulaganja...

Dobri i loši odabiri

Što mi zapravo činimo? Pomažemo ili odmažemo? Svaka pomoć je dobrodošla kad se od nekog zatraži, ali ponuda bez pitanja može itekako zbuniti našu djecu, pa nas odgovori poput: 'Živi i pusti druge da žive' u srcu zapeče, jer se netko  usudio zgaziti stečeno iskustvo koje silom želimo oporučno prenijeti na naše najmilije. Dopustiti svakoj glavi da nađe svoj životni smisao i svrhu kroz dobre ili loše odabire, plan je koji nam se nikad neće obiti o glavu niti prekinuti prijateljstvo s djecom i njihovim životnim izborom. Život je kao dama noći. Jedno nas vrijeme valja po blatu, zatim uzdigne do neba dajući nam na znanje da ništa nije u našim rukama, već u njegovim.

Mi smo samo pijuni na toj šahovskoj ploči, a koja smo figura ovisi o našem poimanju života. Optimistično, pesimistično, realistično ili svega pomalo. Suvišno, premalo ili previše ostavit će duboku bol u nama. Naši planovi neće našoj djeci budućnost posuti ružama, jer život voli i trnje, kao što vrši i odabire tko će Bogu prije, a tko kasnije.

Što život s nama radi i kakve nam planove priprema, imamo pravo pogađati i vjerovati kako smo pogodili, ali nagodbu s njim još nitko nije postigao. Svrstati život u niz okolnosti bilo bi ograničeno, jer upravo je on ta okolnost koja naše planove osujeti, osvijesti, preusmjeri… on je učitelj iza zavjese. Živo biće koje nikada nismo vidjeli. Kada bi život mogli držati u svojim rukama ili ga staviti pod kontrolu, sve bi probleme riješili u trenu. Svi zajedno još uvijek tapkamo u mraku, tražeći onu čarobnu formulu koja bi nas oslobodila straha od pasije.

 

I Viktorija je željela pobijediti život. Živjela je u gradu sa četiri rijeke. Imala je muža inženjera, baš po svom zamišljaju, djevojčicu od jedanaest i dječaka od sedam godina. Sve je uredila i isplanirala ne sumnjajući kako će njezini planovi do krajnosti biti ispunjeni. Ali od plana do ispunjenja puno je raskrižja, pa odabir najbolje ceste ne ispadne uvijek najbolji, nego najgori. Ti planirani putokazi u našoj glavi nisu nam baš uvijek prijatelji na koje se sa sigurnošću možemo osloniti. Jer kad bi to mogli, neizvjesnost samoga života postala bi izvjesna. Svi smo mi u stvari porculanske lutke, lako lomljive ili razbijene do najsitnijih komadića.

Pokazat će vrijeme

Izreka  'Život piše romane', vrlo je znakovita i opominjuća izjava za svako ljudsko biće. U prijevodu, koliko vladaš gradivom života, pokazat će ti vrijeme. Da Viktorija nije ovladala gradivom, pokazao joj je po mnogima najljepši blagdan u godini. Božić. Majka joj je već 21 godinu bila udovica. Živjela je u Gorskom kotaru, u naselju Zdihovo. Njezina sreća bila je i Viktorijina sreća. Nimalo nametljiva, samoću je dobro podnosila, možda upravo zbog svakodnevnih telefonskih razgovora sa kćerkom ili nekim od članova njezine obitelji. Uvijek bi ponavljala: 'Samo neka ste mi živi i zdravi!', na što bi se Viktorija uvijek glasno nasmijala i uzvratila: 'Uz zdravlje, mama, čovjek mora i nešto imati'.

Ljubav i praštanje

Majka bi je ipak blago upozorila: 'Ah dijete moje, kad se razboliš ili izgubiš nekoga koga voliš, tek ti onda postane jasno u što je važnije uložiti. Uvijek uloži u ljubav, razumijevanje, praštanje, jer bez toga sva blaga ovog svijeta postati će prah'. Ta slatka mudra učenja Viktoriji su bila simpatična, ali planovi su ipak nadvladali to mudro gradivo majke. Uskrs bi blagovali kod majke, a Božić kod Viktorije. Svih tih godina nisu promijenile navike, pa ni te. Zet se u rano poslijepodne na Badnjak autom odvezao do punice koju je istinski poštovao i zvao majkom. Atmosfera za vrijeme ukrašavanja bora, pripreme za ponoćku, bila je čarobna kao i ta noć.

Viktorija se vrlo rano ustala na Božić, pripremila je blagdanski stol, probudila ukućane i sva ozarena promatrala kako djeca jure otvarati darove. Smijalo se, pričalo, grlilo. Viktorija je rekla: 'Tako ćemo i iduće godine'. Majka ju je značajno pogledala i odgovorila: 'Ako Bog da'. Poslije božićnog objeda pahulje su lagano zalepršale zrakom. Majka je zabrinuto pogledala kroz prozor i zamolila zeta da ranije krenu ovog puta. Viktorija je rekla: 'Ne dolazi u obzir'. Nije dopustila da joj itko poremeti planove. Uobičajeno su krenuli kao i svake prethodne godine u četiri poslije podne. U povratku uvijek bi im se pridružila djevojčica, jer je voljela pratiti baku kući.

 

Kada je Viktorija na vratima ugledala policiju, svi njezini planovi prestali su imati vrijednost. U prometnoj nesreći poginuo joj je muž i majka, a djevojčica zadobila teške ozljede glave. Potpuno se obezglavila i da nije bilo dobrih duša oko nje, završila bi na zatvorenom odjelu psihijatrije, tako je kasnije pričala. Kada se djevojčica izvukla iz kritičnog stanja, ostale su posljedice. No, tu nije kraj. Godinu dana nakon pogibelji voljenog supruga i majke, sin je obolio od leukemije i vrlo brzo umro.

Ostale su ona i kćer. Hvatala se za slamku. Kćeri se nekim čudom, nakon dugog niza godina, popravilo stanje. Ali čim je izgovorila rečenicu: 'Mama, planiram… ' Viktorija bi je odmah prekinula: 'Ne planiraj dušo. Samo živi'.

MISAO DANA

Postoje dva zapisa za život čovjeka.

 

 

Teme
Linker
14. siječanj 2021 12:37