Piše: Ana Kolar, autorica bloga Blogledalo
„Ne brini se toliko, dobit ćeš bore.“ - kaže mi neki dan. Zatim to ponovi nekoliko puta u satima i danima koji slijede. Pokušavam okrenuti na šalu i da zbilja ne brinem toliko te da ću bore pripisati smijehu, ali…
U pravu je. Previše brinem. Da, bore nisu najgora stvar i da, mogu ih riješiti serumima i kremicama. Prehranom, spavanjem i joga vježbama za lice. Ali ono što ostaje iza bora, stisnuta vilica do granice boli, grč u želucu koji je tamo gotovo stalno, jezik kojim probijaš rupu u nepcu i misli koje ne prestaju, sve to stoji i s time se navikneš živjeti.
A ne bih trebala. Nitko ne bi trebao živjeti u konstantnom stresu, grču, žurbi i brizi jer to nije život već preživljavanje mučenjem.
Brineš za sve osim za sebe
Mučiš samu sebe pa si tako donosiš samo još veće brige i još mučenja, vrtiš se u krug poput hrčka na kotaču. Kreneš loše spavati, debljati se ili mršavjeti, ozlijediš se prilikom redovnih aktivnosti, padneš dok hodaš doma s posla i uganeš gležanj. Najmanje sitnice dovoljne su da te izbace iz takta, najgluplje ozljede i scenarije samo prizoveš u svoj život jer si stalno na oprezu, a zapravo nisi. Brineš za sve osim za sebe. Sve je bitnije od tvog jezika kojim si probijaš kroz nepce do mozga. Zuji ti u ušima. Znojiš se onda kad inače ne bi ili se ne znojiš onda kad je to poželjno.
Puno je stvari koje želiš napraviti, ali puno više onih za koje znaš da bi ih trebala. Da se to od tebe očekuje. Nebitno je l‘ posao, obitelj ili osoba s kojom jesi, oni ne mogu čekati, kažeš si. Za to vrijeme, dok oni ne mogu čekati (a rade svoje stvari i ne čekaju nikoga, a najmanje tebe), jezik ti je odavno probio do mozga. Vilica ti se otvara samo kad povremeno nešto trebaš izgovoriti ili pojesti.
Ne znaš više jedeš li ti hranu ili ona tebe. Koja je to hrana, kakav joj je okus i treba li ti uopće. Sve je jednako bezukusno, a ti samo brineš i brineš i nitko te ne pita jesi li danas malo manje brinula. Jesi li danas bila sat vremena sama sa sobom, ali baš SAMA SA SOBOM. Otišla si i na trening i tamo si, dok si gledala trenericu kako ti pokazuje vježbe koje već automatizmom radiš, razmišljala što sve moraš kad dođeš kasnije kući i kako nisi dugo peglala. Sjetiš se i da si poslala mail bez privitka. Rješavaš to u autu, još znojna od treninga, ne daš si ni sekunde užitka da nakon treninga čestitaš samoj sebi što si to napravila za sebe, svoje tijelo i svoju glavu.
Voziš kući i najradije ne bi nikad stigla, sjediš u autu jer hej, dobra je pjesma i želiš je čuti do kraja prije nego kreneš pospremati odmah s vrata, baviti se drugima umjesto sobom. Trebaš poslati još jedan mail, ne može dočekati sutra, kažeš si.
Trebaš jesti, znaš da trebaš, ali vešmašina je stala pa da prvo objesiš veš. Čekaj, treba pokupiti onaj od ranije. Vješaš novi. Upališ seriju da se osjećaš manje samom, a zapravo te živcira i ne pratiš uopće. Žedna si, zadnja kap vode koja se slila u tvoje grlo bila je prije tri sata na treningu. I dalje nisi jela, ali mašina za suđe je krenula raditi, bacila si smeće, promijenila posteljinu, napunila još jednu mašinu veša, sad će stati. Serija je odvrtjela treću epizodu, pojma nemaš što se događa jer ti šalješ još jedan mail, onaj kojeg si se sjetila u autu si poslala penjući se uz stepenice do stana.
Još nisi jela. Nećeš sad jer znaš da ćeš onda loše spavati, a i ovako ti je ostalo samo 5-6 sati do buđenja. Pripremaš stvari za posao, otuširaš se konačno, ne da ti se sve serume, nego barem hijaluron i kremu. Da ti savjest bude mirnija, da si ipak nečime nahranila tu svoju kožu kad želudac nisi. Popiješ vode nakon pranja zubi, ideš spavati i prije spavanja guglaš mindfulness i burnout, moderan naziv za iscrpljenost pomiješanu s anksioznošću i previše svega.
Ne brini toliko, dobit ćeš bore. Šest riječi u kojima je sva briga svijeta, koje treba ispisati po zidovima što doma što u uredu. Ne brini toliko. Jedi. Spavaj. Zajebi mailove, suđe i veš, bit će sve u redu i bez toga.
Do idućeg puta, samo sebe zbilja imaš.
Zagrljaj,
A.
Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.