Imam tu sreću da na mene ni jedan muškarac nije dignuo ruku. Ne znam je li do mene pa se nije nitko usudio ili sam samo relativno dobro birala, kažem relativno, jer zlostavljanja je drugih vrsta itekako bilo. I za neke sam se, u nekim trenutcima zbilja bojala dokle bi mogli otići. Ponavljam, srećom nije. Nadam se da mi se nikad ništa slično neće dogoditi jer zbilja, svemu unatoč, ne znam kako bih reagirala.
Napadaju žrtve
Mnoge žrtve nasilja osjećaju krivnju ne samo zbog onoga što se dogodilo nego i zbog toga kako su reagirale na nasilje. Ne mislim tu samo na žene nego općenito na svaku žrtvu koja se u trenutku šamara zaledila. Nije otišla i nije reagirala, a kasnije je uslijedilo još istih situacija i tu krivnja koju svaljuje na sebe samo raste. Jer nije reagirala kad je trebalo pa sad trpi, to im često bude u glavi. A činjenica je, i nisam je ja izmislila, da je to jedan od mehanizama koje naša glava u trenutku nasilja i šoka napravi, zamrzne se, ne odreagira i to nema veze s time kakav je tko, koliko je obrazovan ili nije, kako je odgajan, to je čista biologija koja se, nažalost, često zna dogoditi.
I prije nego svatko krene komentirati, ja bih ovako ili onako, dok ti se ne dogodi, realno ne znaš. Prošli tjedan opet smo se nagledali, naslušali i načitali jedne ubijene žene, jedne premlaćene, jedne nestale pa pronađene mrtve i nažalost, tu priča ne završava. Krenuli su trančirati sve i jednu kako su ONE krive za to što im se dogodilo, nisu se birale ni riječi ni sredstva, ni kanali gdje će žrtvu ocrniti, a zlostavljače dignuti na potpuno nezasluženi pijedestal.
Kažu za jednu da je sve inscenirala. Iskreno, ne znam je li je ili nije, snimku nisam preslušala, članke nisam pročitala niti budem jer sve i da jesam, nisam bila tamo niti prije niti za vrijeme nasilja. Ali ne mogu se oteti dojmu da, sve i da jest izrežirala sve kako bi se spasila zašto bi to bilo loše? Ako je do tad, ona ili bilo koja druga osoba, trpjela nasilje i nije ga mogla nikako dokazati, pobjeći i spasiti se, zašto bi bilo loše da je istrpjela to sve još jednom jer je u svojoj glavi vidjela da jedino tako može van, a ni to nije sigurno jer ne znaš kad će to „još jedno“ prebijanje biti i zadnje nakon kojeg se nećeš više ustati.
Napadaju, nju i sve druge žrtve, da kako to izgledaju, da jedna žena koja drži do svog izgleda ne može biti dobra supruga i majka, a očito nije podobna ni da bude žrtva. Isto kao što smo okruženi stereotipima kako bi jedna suicidalna i depresivna osoba trebala izgledati, okruženi smo, očito, i stereotipima kako izgleda jedna žrtva, jedna supruga i jedna majka. Svaki put jedno te ista priča sve dok se, nažalost, netko iz javnog života ne ubije i onda krenu riječi i rečenice poput: „Uopće nije izgledao nesretno. Ne bih nikad rekla da nije bila sretna. Ništa joj nije falilo. Kako nismo vidjeli?“
Bez straha i osude
Baš tako jer od vlastitih i naslijeđenih stereotipa ne vidimo širu sliku jednako kako obiteljsko nasilje ne možemo, osim u slučajevima snimaka u javnosti, vidjeti jer ne živimo u ta četiri zida. Zatim red savjeta da „prava“ žena ili muškarac treba biti/izgledati ovako/onako što opet nije nešto što smo sami zaključili nego su nam usadili od obitelji do društva u kojem jesmo. I možda jesam sad malo „woke“ ali je*emu mater imam vlastitu glavu za vlastite misli, a ne za tuđe. Nažalost sam se nagledala i svoje i tuđe depresije da znam reći da netko možda i nije dobro unatoč tome kakvu sliku stvara izvana. Možda, jer i samu sebe nekad razuvjerim. Isto sam se nagledala, puno prerano i previše, obiteljskog nasilja da bih ikad neku žrtvu osudila, a najmanje njeno sredstvo kojim odabire vlastiti život i život svog djeteta. Poanta u oba slučaja je preživjeti i početi živjeti bez straha, boli i osude.
Bit će, nažalost, još žrtava i obiteljskog nasilja i depresije i bit će ih puno jer sve iznad nule je puno, a jedini način kako bismo taj broj barem malo ublažili jest da u korijenu režemo ne samo nasilnike već i vlastite stereotipe i uvjerenja, da šutimo kad treba šutjeti i ne dijelimo savjete i komentare na konto tradicionalnog odgoja i religije, da vičemo onda kada biramo šutjeti jer jedan poziv u pravo vrijeme možda spasi neku Petru od sigurne smrti. Da otvorimo oči i prepoznamo naučen od pravog osmijeha. Da zagrlimo i saslušamo iako je i nama samima teško. Da pitamo „Kako si?“ bez straha što će nam netko na to odgovoriti i da zbilja čujemo taj, možda i zamaskiran, odgovor.
Na nama je da žrtvu i bolesnu osobu spasimo, a ne da osuđujemo i dodatno guramo pod zemlju.
Do idućeg puta, otvorite oči i uši jer možda nekog spasite. Možda to budete baš vi.
Zagrljaj,
A.
Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.