Zar u Hrvatskoj sva djeca bacaju dudu kad navrše prvu ili drugu godinu? Ili možda ne, ali roditelji to skrivaju upravo zato da izbjegnu uvrede i kritike?

 FOTOGRAFIJE: SHUTTERSTOCK
Nina Čiča
Nina Čiča
iskustvo jedne mame

Nakon svega što sam pročitala te slušajući sve ružne komentare i pritiske, tisuću puta sam se zapitala kome zapravo smeta duda?

11. veljača 2022.
Ovo nisu savjeti o tome kako djetetu oduzeti dudu, već pokušaj obrazloženja zašto mu je ne morate oduzimati. Ili, ako baš želite požuriti stvari, kako da to učinite nježno i poštujući djetetove osjećaje. Onako kako biste vjerojatno htjeli da izgleda i vaše odvikavanje od neke nezgodne navike

Čiji je problem duda - djetetov, vaš, susjedov ili tetin? Kome duda smeta? I ako vam smeta, zašto vam smeta? Možda zato što se bojite komentara i osude okoline? Duda još nikoga nije učinila bolesnim niti je ikoga ubila niti je itko otišao u mirovinu s dudom. Dijete se njome tješi, smiruje i/ili uspavljuje i zašto mu je silom oduzimati? Ionako je neće koristiti zauvijek. Kad dijete bude spremno, prestat će dudati ili će vas zatražiti da mu u tome pomognete. Čemu onda sva ta panika i pritisak oko dude?


"I ja imam doma dudu"

Dok sam u poodmakloj trudnoći sjedila sa suprugom u jednom kafiću, primijetila sam za susjednim stolom roditelje s dječakom od kojih šest ili sedam godina s dudom. I pomislila sam: "To ja ne bih nikada dopustila, ipak je malo prestar za dudu". No, život zna biti vrlo ironičan pa tako gotovo sve što sam mislila da se meni neće dogoditi, dogodilo mi se i evo me danas tu - s dječakom koji će uskoro navršiti šest godina, briljantnim, pametnim, pristojnim, osjećajnim i koji još uvijek ima dudu. Doduše, ima je samo za spavanje, ali je ima. I ja ga posve razumijem, razumijem tu njegovu potrebu, kao što je vjerojatno razumjela i mama dječaka s početka priče.

Zapravo mi uopće ne smeta, on se nekako sam malo-pomalo odmaknuo od dudanja tijekom dana. Što se tiče spavanja, htio je pokušati, ali ne zato što je to stvarno želio nego zbog pritiska okoline. Čim je navršio dvije godine, već su u obitelji krenule uvredljive rečenice: "Ma daj, ti si veliki dečko, što će ti duda?", "Fuj, baci to iz usta", "Veliki dečki ne dudaju", "Ružno te je vidjeti" i slično. I tako je počeo shvaćati da je to nešto loše, ali i dalje je imao potrebu za dudom pa je sve to trpio i uporno dudao dok sam ja ušutkivala okolinu i branila ga. "Ako vam je ružno, ne gledajte ga", "Ti izgledaš ružno s cigaretom u ustima, a ne on s dudom", "To što je dijete, ne znači da ga svatko tko se sjeti može vrijeđati"...

A onda je došao dan kad je krenuo u vrtić, imao je tada četiri godine i nitko u njegovoj grupi nije dudao. Ni on nije tijekom dana, no trebala mu je za spavanje i mislila sam da to neće biti problem. Ali bio je, iako ne njemu ni djeci, nego teti. Kad sam za prvo spavanje donijela dudu, teta se uhvatila za glavu i rekla: "Morat ćemo to nekako sakriti i kradomice mu je dodati da mu se druga djeca ne rugaju". Ostala sam u šoku jer je to za mene bila potpuno uvrnuta logika: znači, ruganje se u vrtiću podržava pa ako je netko u nečemu drugačiji od većine, treba to skrivati da mu se oni ne bi rugali. I tako sam pokušala nabrzinu podučiti Jana što da kaže ako mu se netko bude rugao, jer mi nije padalo na pamet poticati ga da se skriva s dudom kako mu se drugi ne bi rugali. I tada se dogodilo nešto predivno, nešto što je zapravo potvrda da dudanje nije problem za djecu, već samo za odrasle. Kad su djeca vidjela Jana da ima dudu i pitala ga zašto, on je samo odgovorio da tako lakše zaspi, a zatim su zaredali komentari: "I ja doma imam dudu za spavanje", "Ja imam doma dudu sa Spidermanom", "I ja bih htio dudu, ali mi je ne daju".... I to je bilo to. Prihvatili su Jana s dudom kao nešto posve normalno. Nikome od njih to nije smetalo.


Čim navrše prvu godinu

Još jedna potvrda da je duda nakon druge godine u našem društvu tabu jest činjenica da, kad sam krenula guglati i tražiti savjete kako da pomognem svom sinu da se riješi dude, nisam našla ni jedan savjet koji bi se ticao starijeg djeteta i niti jedno iskustvo neke majke čije je dijete dugo dudalo. Svi savjeti odnosili su se na bebe ili sasvim malu djecu. Zar u Hrvatskoj sva djeca bacaju dudu kad navrše prvu ili drugu godinu? Ili možda ne, ali roditelji to skrivaju upravo zato da izbjegnu uvrede i kritike? Bit će prije ovo drugo jer kad sam počela guglati na engleskom, naišla sam na more mama s jednakom situacijom, s djecom koja su dudala do škole, usprkos kritikama, i sasvim se lijepo sama odvojila od dude bez ikakvih psihičkih ili fizičkih posljedica za zdravlje u vidu iskrivljenih zuba, govornih mana i slično.

Postoje čak i dvije struje među stručnjacima, jedni zagovaraju ranije odvajanje od dude (ranije znači oko četvrte godine) zbog prevencije eventualnih zubnih ili govornih problema, dok drugi smatraju da dijete treba pratiti i pomoći mu kada ono to zatraži bez ikakve prisile. I jedni i drugi priznaju da statistički nema nikakvih dokaza da djeca koja dudaju imaju u većem postotku iskrivljene zube ili da otežano izgovaraju neke glasove. Raspravi su se pridružili i psiholozi koji smatraju da djeci koja nastavljaju koristiti dudu i u starijoj dobi treba pristupati vrlo obazrivo. Naime, kad djeca dođu u dob da urođeni instinkt sisanja oslabi jer se počinju hraniti na drugačije načine (obično između prve i druge godine), nerijetko se događa da baš tada potreba za dudom postane jača no ikada. Poput nekih drugih prijelaznih objekata, primjerice dekica, plišanaca, lutkica i slično, i duda može djetetu postati ključni izvor utjehe. To je naročito važno u drugoj godini, kad ono počinje istraživati svijet i suočavati se s raznim strahovima, od mraka preko nepoznatih ljudi do pasa ili nevidljivih čudovišta. Dijete tada želi na neki način steći i pokazati svoju samostalnost, no istodobno i dalje treba mnogo podrške i utjehe i u tome mu odlično pomaže duda - poznati predmet koji mu je, otkad zna za sebe, služio kao nešto umirujuće. Stoga nije čudno što velik broj djece nastavlja koristiti dudu za smirivanje u vrtićkoj, pa čak i u predškolskoj dobi. Ona im pomaže da ublaže stres u situacijama koje su im napete, nove ili izazovne, poput polaska u vrtić, odlaska na prve izlete bez roditelja i slično... U svom malom svijetu (koji nama velikima izgleda kao svijet bez briga i problema) djeca zapravo imaju dosta toga s čim se moraju naučiti nositi i situacija koje su za njih stresne i teške. Baš kao što će netko od odraslih prije nekog važnog sastanka popušiti pet cigareta ili nakon stresnog radnog dana pojesti kutiju keksa ili popiti tri piva, dijete će se uoči ili nakon svojih stresnih situacija pokušati smiriti dudanjem.

image
FOTOGRAFIJE: SHUTTERSTOCK


Bez brige, neće ići na ispite s dudom

Nije bez razloga da se odvikavanje od dude ne preporučuje u nekom stresnom periodu kad se djetetu događaju velike promjene, poput polaska u vrtić, rođenja brata ili sestre, selidbe, rastave roditelja i slično. Dudanje je također svojevrsna ovisnost i odvikavanje samo po sebi predstavlja stres pa ga ne treba uparivati s drugim stresovima. Tako smo nekako i mi stigli do ovako dugog dudaškog staža. Naime, u dobi od oko dvije i pol godine, kad bismo inače možda započeli proces odvikavanja, Jan je dobio ne jednu nego dvije seke i odjednom izgubio ne malo nego gotovo svu pažnju. To je za njega bio popriličan stres i sjećam se da je u tom periodu kad bi trebao pažnju, a vrlo često je nije mogao dobiti jer je uvijek jedna od beba plakala i on je stalno bio "na čekanju", baš jako prionuo na dudanje. Onda kad se situacija smirila, cure su porasle, počeli su se igrati, krenuo je u vrtić i tada je opet preporuka psihologinje bila - nemojmo sad ići s odvikavanjem. I sama sam smatrala da to nije pravi trenutak pa smo odustali. I tako smo, mic po mic, došli do pet godina, pa čak ih i prešli. I nakon svih ocrnjivanja veće djece koja dudaju i njihovih roditelja koji su to dopustili, moram priznati da mi je bilo pravo olakšanje pročitati nešto posve suprotno tome. Psiholozi tvrde da će većina djece zapravo s vremenom sama postupno odbaciti dudu, neka s četiri, neka s pet, neka s osam godina. Vrijeme i mjesto dudanja nesvjesno će se sve više sužavati. Kako se djetetov svijet bude sve više širio, kako dijete bude stjecalo sve širi krug prijatelja i imalo sve širi krug interesa te u sve većoj mjeri pokušavalo iskazivati svoju samostalnost, tako će i interes za dudom opadati, a počet će je zamjenjivati neke druge strategije nošenja sa stresom. I kad se malo osvrnem iza sebe, upravo je tako bilo i s Janom. Kad sam napokon odlučila da neću popustiti pritiscima okoline i da imam apsolutno povjerenje u njega da će se s vremenom sam okaniti dude i da sa 18 godina neće u noćni klub odlaziti s dudom u ustima, Jan je sam počeo preko dana sve manje i manje koristiti dudu.

Nekad je znao dudati iz dosade čekajući da ja nahranim seke pa da se mogu nešto igrati s njim ili kad se htio smiriti, a onda je našao druge oblike zabave da si skrati vrijeme i druge načine da se smiri kad je uzrujan te mu je, a da ja nisam ništa poduzela, duda ostala samo nešto što mu pomaže da brže zaspi. I eto, neki dan mi je, ničim izazvan, rekao da kad ove godine završi vrtić, želi da mu pomognem da navečer zaspi bez dude. Rekao je da misli da mu više ne treba duda za spavanje, ali mu je teško samome to provesti jer se naviknuo da je ima pa bi volio da mu pomognem. I ja ću biti tu za njega i pomoći mu u tome. Napravili smo plan da ćemo nekoliko dana, zapravo onoliko koliko bude potrebno, prvo uspavati seke, a onda ću ja leći s njim u krevet i biti uz njega dok ne zaspi bez dude. Nakon svega što sam pročitala i gledajući svoje dijete s dudom te slušajući sve ružne komentare i pritiske, ne jednom nego tisuću puta sam se zapitala kome to zapravo smeta? Što je u tome loše? Radi li on ikome išta? Čemu tolika halabuka? Djeca su, po mojem mišljenju, u mnogim stvarima snažnija od nas odraslih. Njemu ta duda nešto znači - smiruje ga, uspavljuje, pruža neki osjećaj sigurnosti, a on ima dovoljno razuma i snage da sam donese odluku da on ipak može i bez dude, zatim da shvati da će mu taj zadnji korak biti teško napraviti samom i da u tome zatraži pomoć, ali bez ikakve ideje da odustane od te namjere. Koliko odraslih ljudi znam koji bi se na taj način suočili s nekom svojom navikom (pušenjem, konzumacijom alkohola, prejedanjem...)? Niti jednog.


Djeca sama prirodno rješavaju te stvari

- Po mome mišljenju roditelji prečesto inzistiraju na oduzimanju bočica, duda, dekica i sličnih predmeta koji djeci pružaju utjehu i umiruju ih. Tijekom 25 godina rada s roditeljima, nikada nisam čula ni za kakvo psihičko ili fizičko oštećenje zbog dugotrajne upotrebe takvih objekata. Naprotiv, znam ih mnogo koji su dude koristili do osnovne škole i danas su to osobe sa završenim fakultetom i uspješnom karijerom. Jednom kad vaše dijete odraste i kad se okrenete iza sebe, zapitat ćete se zašto ste uopće radili paniku oko dude ili zašto ste tako silno htjeli požuriti djetetovo odrastanje - smatra Barbara Desmarais, savjetnica za roditeljstvo i pomoć u odgoju iz Vancouvera. Dodaje da u široj slici cijelog životnog vijeka rano djetinjstvo je samo jedan sićušni prozorčić.

- Djeca sama, prirodno rješavaju takve stvari kad osjete da su spremna za to, imajte povjerenja u njih - kaže.


POMOZITE, ali bez prisile i ponižavanja

Nemojte dijete prisiljavati da se odrekne dude u nekom roku koji ste vi odredili, nemojte prema njemu biti neugodni i ismijavati ga ili ponižavati zbog dude misleći kako ćete ga tako navesti da je se odrekne. To može imati upravo suprotan učinak. Vaše prijetnje i vrijeđanja u djetetu će izazvati stres i ono će samo imati još veću potrebu da se smiri onako kako je naviklo - dudom. Uostalom, svaki put kad posegnete za novom kutijom keksa ili šestom palačinkom ili cigaretom ili čašom vina, zapitajte se kako biste reagirali i kako biste se osjećali da vam netko to oduzme ispred nosa i više ne vrati. Naravno, uz izgovor da je to za vaše dobro.

1. Polagan i postupan pristup

Kao i u slučaju bile koje druge ovisnosti (fizičke ili psihičke), ovisnost vašeg djeteta o dudi možda je najbolje izliječiti postupnim odvikavanjem. Isprva se dogovorite da je prestanete nositi za odlaske u park i izvan kuće općenito pa polako smanjite korištenje i po kući tijekom dana te je ostaviti samo za spavanje. Ovo je sigurno ugodnija i manje stresna metoda i za dijete i za roditelja nego da mu samo odjednom oduzmete dudu i bacite je.

2. Djelujte unaprijed

Kako biste djetetu pomogli, možete pokušati sami procijeniti u kojim situacijama najčešće poseže za dudom te ih preduhitriti. Primjerice, ako duda iz dosade, pokušajte mu unaprijed isplanirati neke zanimljive aktivnosti dok vi morate obaviti neke kućanske poslove ili skuhati ručak. Ako morate dugo sjediti u čekaonici kod doktora, ponesite slikovnice, bojice i blok ili jednostavno radite grimase i pokušajte zabaviti dijete kako biste ga opustili. Ako ste pak primijetili da najčešće duda kad je prestrašeno ili zabrinuto, pomozite djetetu da svoje emocije pretoči u riječi. Postavljajte mu pitanja kako biste mu pomogli u izražavanju osjećaja i zatim ga zaspite poljupcima i zagrljajima kako biste ga umirili i utješili.

3. Motivirajte ga

Želite li potaknuti dijete da se riješi dude, pokušajte s njim voditi dnevnik koliko je sati u kojem danu izdržalo bez dude i nagradite ga za svaki dan u kojem je broj sati porastao. Tijekom tog perioda nastojte djetetu posvetiti više pažnje jer mu nije nimalo lako odreći se nečega što mu pruža sigurnost.

4. Vanjski utjecaji

Ako dijete ide u vrtić ili čak možda u školu, i samo će shvatiti da većina djece oko njega ipak nema dudu te će ga to dodatno motivirati da je se i samo riješi jer će željeti biti poput svojih vršnjaka. To je situacija u kojoj želja za uklapanjem u skupinu ima znatno veći motivacijski utjecaj od bilo čega drugoga.

Teme
Linker
25. rujan 2022 05:40