Našim roditeljima ćemo uvijek biti djeca, bez obzira na našu dob. Čak i kada ćete biti blizu četrdeset, vaši roditelji će se i dalje brinuti o tome jeste li se toplo obukli zimi i jedete li redovito.
Prijateljica koja se nedavno razvela mi se povjerila: 'Moram se na kratko vratiti živjeti kod roditelja. Kada dođem do njih, osjećam se kao da sam opet djevojčica, a ne da imam četrdeset i jednu. Zašto me roditelji ne poštuju kao odraslu osobu? Stalno mi nešto zamjeraju i pozivaju me na red pa se kraj njih osjećam kao neko nesamostalno dijete.'
Jedna se klijentica zbog posla odlučila preseliti u drugi grad. Kada je to priopćila roditeljima oni su burno negodovali kao da je riječ o maštariji tinejdžerice, a ne o životnoj odluci odrasle osobe sa završenim fakultetom i nekoliko godina radnog staža.
Nerazumijevanje roditelja na pokušaj odvajanja i autonomije u njihovoj odrasloj djeci budi osjećaj krivnje.
Zašto roditelji žele kontrolirati svoju odraslu djecu?
Uzroci mogu biti brojni, od anksioznosti i straha pa do mentalnih bolesti. Ako su roditelji anksiozni nastojat će kontrolirati situacije unutar svog okruženja kako bi dobili prividan osjećaj kontrole unutar sebe.
Ponekad vam zbog svojih loših životnih odabira ne dozvoljavaju da ponovite njihove greške te vas stoga, primjerice, nazivaju nekoliko puta dnevno, traže pažnju i ne dozvoljavaju vam da odrastete i preuzmete odgovornost za sebe i svoj život. Jer - 'mama i tata znaju bolje'.
Ako ste kao dijete odrastali tražeći poštovanje i pohvalu svojih roditelja, a niste ih dobili, prilično je izvjesno da ih tražite i sada, u odrasloj dobi. Završili ste fakultet u roku, zaposlili se u dobroj tvrtki, vrijedno radite i uspješni ste, a i dalje imate osjećaj da se sve to vašim roditeljima podrazumijeva. Možda je vrijeme da prestanete tražiti njihovo odobravanje jer ga najvjerojatnije nikada nećete ni dobiti. Kao odrasla osoba trebate potvrdu i podršku prvenstveno od samih sebe.
Ponekad se odrasle osobe u društvu svojih roditelja još uvijek osjećaju kao mala djeca. Boje se suprotstaviti, izraziti svoje mišljenje i zauzeti za sebe - baš kao nekada, kada su bili djeca. Ako se i suprotstave, imaju jak osjećaj krivnje i odgovornost prebacuju na sebe - 'pa moja je majka već stara, zašto da ju ljutim?'
Kada razgovori zakažu ipak je nužno uspostaviti granice
Granica je psihološka barijera koja nam omogućava da definiramo sebe i svoje potrebe. Kada ljudi ne poštuju naše granice i ako su naše granice 'propusne', gubimo razumijevanje za ono što jesmo. Kada se nalazimo u takvom stanju, ono loše utječe na naše odnose s drugima.
Kada naši, sada već stariji roditelji, ne poštuju naš život i naše odabire kao odraslog čovjeka, sigurno je da taj obrazac nije nov, već da se pojavio još u djetinjstvu.
Ako je roditelj bio previše kritičan ili je emocionalno zanemarivao dijete dok je bilo malo, to dijete u odrasloj dobi najčešće nema izgrađene osobne granice. Takva odrasla djeca svojim roditeljima ne znaju reći 'ne', a sebi i svojim potrebama 'da'. Obično osjećaju krivnju, misle da su loši ili sebični ako se brinu za sebe te žive u nadi da će konačno dobiti potvrdu i odobravanje roditelja.
Ako vaši roditelji prelaze vaše granice, zahvalite im na savjetima i napomenite da ste odrasla osoba koja se može brinuti za sebe.
I ono što je najvažnije, budite svjesni činjenice da ne možete postaviti granice, a da to ne uzruja vaše roditelje.
Cilj je da vi, njihovo odraslo dijete, konačno počnete živjeti poput odrasle osobe i budete kakvi bi i trebali biti: kreativni, neovisni i jedinstveni.
Nije se lako izboriti za sebe, ali to itekako vrijedi.
Tražite drugo mišljenje, novu perspektivu, a ne znate kako i od kuda krenuti?
- Ivanka