S godinama mi se sve više vraćaju priče proživljene davno, daleko od užarenog asfalta, šarolike vedute pune okusa, mirisa i zvukova djetinjstva. Pronalazim ih skoro u svemu: u kreketu žaba pored vode u kasni ljetni sat, u mirisima pokošene trave ispod prozora stana iznad četiri užurbane gradske prometnice omeđenih nizom semafora, u zagušljivom haustoru slabo izolirane novogradnje na zapadu grada kad netko umjesto naručene uparene pizze (takvi su mirisi vrlo česti) ruča pečenu piletinu s mlincima i pečene paprike s brdo sjeckanog češnjaka, u šuškanju lišća ukrasnih japanskih trešanja kakve se danas po novim naseljima sade.
Nemaju one ništa s Jivetovim trešnjama.
Musava i ogrebanih podlaktica
Kao dijete sam najviše voljela trešnje s Jivetove trešnje, tamo ispod ganka rodne kuće moje mame, na Rudanovom brdu. Na trešnju bi se popela kradom, ne da me ne vidi Jive, već da po brdu ne viče moja baba. Iako, babinom oku kobca bi rijetko što moglo izbjeći, našla bi me svugdje pa i na Jivetovoj trešnji. Uz poznati uzvik "al' ćeš dob't svoje".
A mene manje za to nije moglo biti briga. Musavu, ljepljivih ruku, ogrebanih podlaktica i stinkane kose, oslašćenu Jivetovim trešnjama. Danas bi me optužili da kradem, a nekad prije, u Jivetovo i babino vrijeme, bi odmahnuli rukom i skoro pa nezainteresirano rekli da sam "si, dite, zela koju trešnju i da neka sam. Dici uvik treba dat kaj moreš."
Jive je Ive ili Ivan. A stinkano vam teško mogu prevest. Stinkano je izraz za cijelo jedno bezbrižno djetinjstvo uz kobac-babu. Na Rudanovom brdu.
*stinkano, kolokvijalni izraz za slijepljeno, zamršeno, zapetljano, obično se koristi za zapetljene i slijepljene vlasi kose s kojima najčešće ne možeš ništa već ih odrezati.