Piše: Nina Senečić, integrativna tjelesno-orijentirana terapeutkinja • www.cir.hr
Svaka promjena u životu popraćena je određenim stupnjem stresa.
Niz je situacija koje predstavljaju pozitivan ili negativan šok za ljudski sistem; od promjene posla, selidbe, otkaza, poroda, razvoda, zaljubljenosti ili smrti.
Kako bismo se oporavili kada smo na primjer bolesni potrebno je vrijeme, odgovarajuća briga o sebi i odmor. Slično je sa svakom traumom, bila ona fizičke ili psihičke prirode. Nije važno jesmo li slomili nogu ili smo doživjeli psihološki šok bilo koje vrste, to je ostavilo posljedice i na našem fizičkom i na emocionalnom tijelu. Važno je da sebi damo vrijeme i da ispunimo vlastite potrebe, prvenstveno za odmorom, kako bi tijelo moglo otpustiti traumu i vratiti se svom prirodnom ritmu.
Što kada to nije moguće?
Ali što kada su životne okolnosti takve da uistinu ne ostavljaju uobičajeno dovoljno vremena i prostora za fizičko i psihičko probavljanje svega što nam se dogodilo?
Jedna takva specifična situacija je proces rađanja. I nazivam ga upravo tako kako bih naglasila da je rađanje proces. Kada žena zanese, počinje proces trudnoće. Taj proces traje 9 mjeseci kroz koje žena ima vremena prilagođavati na sve promjene koje se događaju: promjene na tijelu, promjene u emocionalnim stanjima, promjene u vanjskom životu. I, ako je sve u redu, ima vremena pripremiti svoj sistem i životni prostor na dolazak novog bića na svijet. Kroz devet mjeseci ova se promjena događa postepeno. I onda u jednom trenutku krene porod, koji je čak i u 'školskim' okolnostima stresan doživljaj popraćen strahom kod većine žena. Da ne govorimo o situacijama kada dođe do prijevremenog poroda, komplikacija porođaja ili težih posljedica po majku i/ili dijete. I žena je odjednom postala majka, koja za maksimalno nekoliko sati mora preuzeti brigu o djetetu.
No, prije nego što krenemo dalje, vratimo se samo mrvicu unazad, u sate porođaja. Još uvijek ste trudnica. U boli zbog trudova, u strahu, s tijelom koje upravo prolazi ogromnu transformaciju u vrlo kratkom vremenu. Proces koji je trajao 9 mjeseci dovršava se događajem koji traje samo nekoliko sati, a u toku kojeg žensko tijelo prolazi ogromnu fizičku promjenu. Kod vaginalnog poroda dijete izlazi iz porođajnog kanala i primate ga u ruke. Kod carskog reza žena po buđenju iz anestezije također prima svoje dijete. Postajete majkom.
Primjećujem kako je tendencija mnogih žena da vrlo brzo 'zaborave' na sebe, veliku promjenu koju njihovo tijelo prolazi, i odmah se iz ljubavi posvećuju djetetu što je posve prirodno, i stavljaju dijete na prvo mjesto.
Zadržimo se malo u ovom trenutku transformacije iz trudnice u ulogu majke, i zadržimo se malo na samoj ženi i ženskom sistemu. Porod je događaj koji i psihički i fizički predstavlja šok za majku - u svega nekoliko sati dolazi do fizičke separacije majke i djeteta. Za majku je to veliki fizički napor, prilikom kojeg majčino tijelo ostaje ranjeno i oslabljeno. Istovremeno majka ostaje bez svog velikog trudničkog trbuha i ostaje 'prazna'. Ostaje ponovo sa svojim tijelom, koje je potpuno neko novo tijelo, koje nije isto kao tijelo prije trudnoće. To je tijelo koje je 9 mjeseci nosilo dijete i raslo s njim, i koje je uz fizički napor i bol podržalo dijete u procesu rađanja. Ovo fizičko odvajanje i tjelesna praznina mogu u majci ostaviti osjećaj gubitka, iako je dijete rođeno. Javlja se emocionalni paradoks kojeg majka zbog nerazumijevanja ove emocionalne dinamike i zbog osjećaja krivnje potiskuje.
Osjećaj (ne)sigurnosti
Često čujem od žena da ih trudnoća uzemljuje - vlastita povećana težina i osjećaj ispunjenosti iznutra ženi mogu dati osjećaj sigurnosti koji tako često i bolno nedostaje tijekom cjelokupnog života. Taj osjećaj sigurnosti nam nedostaje prvenstveno zbog vlastite problematike ranog djetinjstva gdje smo ranjeni tako da smo svijet doživljavali kao opasno mjesto. Ako je kontakt s majkom bio donekle neugodan, ili čak opasan za dijete (a novorođenče svaku novu situaciju doživljava kroz strah) ostat će rana nesigurnosti koju nosimo dalje kroz život. Također, ako se kao beba nismo sigurno vezali za majku, možda ćemo u trudnoći nesvjesno kompenzirati ovu ranu usamljenosti i neispunjenosti kroz prisustvo djeteta u maternici, jer je "sada netko napokon uvijek tu".
I onda se dogodi porođaj i ostajemo bez tog osjećaja ugode u maternici koji nas ispunjava i daje sigurnost. Istovremeno naše je tijelo prošlo izuzetno snažan napor i šok, a porađanjem posteljice na našoj maternici ostaje rana veličine tanjura. Iz želje i ljubavi prema djetetu, ali i društveno nametnute norme da je dijete najvažnije podsvjesno često zaključujemo da onda mi nismo važne.
I tu je zamka, osjećamo se krivima zbog vlastitih potreba. U tu zamku uletimo toliko brzo i nesvjesno da ju je iznimno teško osvijestiti i rasvijetliti ovaj zaplet.
Zbog imperativa majčinstva, ali i autentične i stvarne želje da budemo što bolja majka, gubimo iz vida da se ovdje događaju dva istovremena i jednako važna procesa, a to je ključni moment. Jedan je proces uspostavljanje uloge majčinstva i aktivne brige o djetetu. Drugi je proces fizičke i emocionalne tranzicije kroz promjenu kod žene.
Uloga majke traži veliku fizičku posvećenost, vremenski je intenzivna i zauzima gotovo sve naše vrijeme. Djetetove potrebe su na apsolutno prvom mjestu. Žena želi i mora konzistentno, aktivno i kontinuirano iz sata u sat i dana u dan ono što se kaže 'show up and perform'. Dijete ne ostavlja prostora za odmor, vremena za pauzu, i ono što može biti jako teško prihvatiti jest da nema predvidivosti. Ne znate kada će napor prestati, i kada ćete se moći odmoriti. Nije dostupno spavanje, nije dostupna duboka opuštenost, i teško je ženi uopće osjetiti sebe i svoj sistem iznutra.
Proces prolaska kroz promjenu kod žene podrazumijeva oporavak tijela i emocionalnu prilagodbu na novu situaciju. Tijelo te iste žene koja želi i mora biti roditelj i majka prošlo je šok poroda, tijelo je prošlo jednu vrstu traume, ostalo je ranjeno i oslabljeno, i potreban mu je oporavak. Iscjeljenje u prvom redu traži vrijeme i opuštanje, te brigu o vlastitim potrebama. Upravo ono što nakon dolaska djeteta postaje manje dostupno.
I što onda? Gdje nas to ostavlja?
Važno je prvo osvijestiti ovaj dupli proces promjene koju prolazimo, kao žena i kao nova majka. Promjena je događaj koji se dogodi, najavljeno ili nenajavljeno. Slijedi je tranzicija koja je psihološki proces tijekom kojeg se ljudi navikavaju na promjenu, pronalaze smisao i počinju živjeti s njom. Tranzicija je unutarnji proces. (Addison - Wesley). U Ciklusu prolaska kroz promjene Barrie Hopson opisuje sedam faza tranzicije kroz promjenu.
Prva faza je Šok koji se javlja kao posljedica jaza između naših očekivanja i vjerovanja, i stvarne situacije kojoj svjedočimo i koje smo dio. Slijedi faza Reakcije u kojoj možemo imati povišenu reakciju, reakciju beznađa ili pak poricanje s tendencijom smanjivanja značaja događaja. Treća faza je faza sumnje u sebe, pa postepenog prihvaćanja istine, isprobavanja i smišljanja. Posljednja je faza integracije tj. dovršavanja. Za prolazak kroz ove faze potrebno je vrijeme, a sam proces ima direktan utjecaj na naše raspoloženje, učinkovitost, osjećaj vlastite vrijednosti i kompetentnosti, te samopoštovanje.
Prolazak kroz promjenu je organski proces koji ima svoj tijek. Razumijevanje ove dinamike pomaže nam razumjeti da su osjećaji straha, beznađa, poricanja, sumnje u sebe normalni dijelovi procesa. I da će proći. Da će doći duboka točka prihvaćanja istine kada konačno odustajemo od vlastitih očekivanja i zamišljanja i suočavamo se sa stvarnošću. Ovo je često najneugodniji dio procesa. Kada shvatimo da se stvari neće tako brzo vratiti na staro, da tijelo neće samo od sebe zacijeliti bez da se pobrinemo za sebe, da hrpa osjećaja koji se javljaju u ovom procesu traži našu pažnju i svjesnost. Tada se možemo umjesto potiskivanja osjećaja susresti s vlastitim kapacitetom za prihvaćanje sebe, prihvaćanje života i prihvaćanje istine. Koliko smo stvarno sposobni prihvatiti vlastitu istinu, manje savršenu i manje lijepu od očekivane, i svejedno ostati otvoreni za traženje i primanje podrške, i voljenje sebe? Vjerujem da je ovdje i korijen sniženog raspoloženja žena nakon poroda, kada je toliko teško pokazati i izraziti sve osjećaje drugačije od pozitivnih i ushićenih oko dolaska novog djeteta na svijet. Kamo pospremiti sve ostale osjećaje prolaska kroz ovu ogromnu životnu promjenu? Kamo pospremiti frustraciju, potrebitost, strah, umor? Jesmo li uistinu loše osobe ako imamo sve ove osjećaje, a istovremeno smo zaljubljene u vlastito dijete?
Toliko si dugujemo
Dugujemo sebi i ženskom svijetu imenovanje ove istine u njenoj cjelokupnosti, bez uljepšavanja. Proces rađanja buran je i neugledan, kao i unutarnji proces kojeg žene prolaze i nakon samog poroda. Priznajmo to javno i dajmo podršku jedne drugima. Zaslužujemo biti voljene i prihvaćene u svim, i u svojim manje lijepim dijelovima.
Kada obaveze oko djeteta ne ostave prostor za odmor, za oporavak, za san, za kvalitetnu hranu, kada smo potpuno iscrpljene, izrazimo svoje osjećaje i otvorimo svoje srce bližnjima; suprugu, prijateljici, majci… i dopustimo da uzmu dio našeg psihološkog tereta i na njegovo mjesto nam daju ljubav. Dajmo sebi pravo na mala zadovoljstva tijekom dana, barem jedan čaj ili kavu u miru, i doslovce 5 minuta za sebe. Ali neka tih 5 minuta traju, i svjesno uživajmo u njima. Kupite si nešto lijepo online. Sklupčajte se partneru u krilu ili zatražite masažu od mame ili sestre. Dajte sebi ljubav i stvarni kontakt. Iscijelimo ženska tijela i srca. I dječja će biti veselija.