U Hrvatskoj se prijevremeno rodi otprilike 2500 beba godišnje, svijest o ovom problemu i posljedicama s kojima se nedonoščad nosi relativno je niska zbog čega se roditelji i medicinski djelatnici nalaze pred brojnim izazovima. Prijevremeno rođena djeca u Hrvatskoj su dobila naziv „Palčić” zbog svoje veličine, a priča o palčiću Leonardu neće vas ostaviti ravnodušnima.
- Leonardo je naše prvo dijete i rođen je nakon 25 tjedana i dva dana moje trudnoće - govori nam Marija Zmajić (26), majka palčića koji sad ima dvije godine i sedam mjeseci.
Komplikacije s Marijinom trudnoćom započele su u 18. tjednu kad je hospitalizirana jer joj je prijetio prijevremeni porod. Liječnici u Slavonskom Brodu su joj uspjeli nakratko pomoći lijekovima protiv trudova te šavovima koji sprječavaju otvaranje. Trudove su pokušali spriječiti utrogestanom, lijekom na bazi progesterona, magnezijem te tokolizom i cordipinom, lijekovima koji sprječavaju kontrakcije. Međutim, u 19. tjednu ponovno završava u bolnici jer su joj šavovi popustili.
Tada su joj liječnici dali preporuku ako se nastavi otvarati da se zaputi u osječku bolnicu, što se i dogodilo tri tjedna kasnije.
- Nismo došli do konkretnog odgovora na pitanje zašto sam se počela otvarati osim nalaza posteljice koji je potvrdio upalu - priča Marija. Dodaje da tijekom trudnoće nije dokazana niti jedna infekcija.
Moraš roditi jer se razvila infekcija
U osječkoj bolnici stanje joj se na nekoliko tjedana stabiliziralo, a onda se noć prije poroda Leonardo počeo ritati.
- Smatrala sam da je to zbog uzbuđenja jer je će mi obitelj doći u posjetu. Međutim, to je bio samo znak da mojoj bebi nije bilo lijep koliko je trebalo biti - prisjeća se.
Nakon što su posjete završile, beba se počela ponovno ritati, a Marija, koja je po zanimanju primalja, shvatila je da mora razgovarati s liječnicom.
- Liječnica mi je priopćila da više ne smijem zaustavljati trudove jer se počela razvijati infekcija i moram roditi. Emocije su tada bile na vrhuncu jer sam znala da djeca rođena u 25. tjednu nemaju veliku šansu za preživljavanje, a pogotovo za život bez teških posljedica - ističe.
Prijevremeno rođene bebe u tom razdoblju imaju najviše problema s plućima i disanjem jer se pluća najviše razvijaju od 26. do 36. tjedna trudnoće.
Trudovi su se nastavili i Marija je prirodnim putem rodila Leonarda, dječaka od samo 760 grama i 34 centimetra.
- Na fotografiji je izgledao tako bespomoćno s hrpom cjevčica na tijelu i priključen na monitoring. Nisam znala što drugo raditi osim moliti se - govori.
Iako je vjerovala da će sin preživjeti, morala se boriti s i ružnim mislima.
- Beba koja je bila pet i pol mjeseci u mom trbuhu sada leži negdje u bolnici u nekom inkubatoru bez mene. Mislila sam samo o tome što ga boli i kako mu je svaki udisaj težak - prisjeća se. Međutim, nastojala je biti snažna kako bi mu mogla pomoći.
Osjećala sam se da nisam uspjela kao majka
Teška trudnoća i problemi s kojima se nosila, donijeli su i novo breme, osjećaj krivnje.
- U tim trenutcima razgovor s najbližima mi je bio jako težak i opterećivao me. Imala sam osjećaj krivnje jer nisam uspjela iznijeti trudnoću do kraja. Osjećaj krivnje se posebno javljao dok sam slušala plač druge djece u rodilištu, gledala druge majke kako doje, presvlače svoju djecu. One nisu osjećale ogromnu bol i tugu jer nisu uspjele kao žene i majke pružiti topao i ugodan dom svom djetetu u trbuhu - ispričala je Marija. Vlastite osjećaje je morala potisnuti i razmišljati o tome što može učiniti sada kako bi svom djetetu olakšala. Medicinske sestre su joj rekle da sinu najviše može pomoći ako mu pruži majčino mlijeko, a to je bilo upravo ono što joj je trebalo, način na koji mu može pomoći. No, prvo ga je morala vidjeti.
Otišla je na odjel intenzivne njege za nedonoščad, a već od samog natpisa joj je bilo teško. Prostorija je to puna monitora, inkubatora, liječnika i medicinskih sestara.
- Pogledala sam u prvi inkubator na koji sam naišla i sjećam se da me iznenadilo koliko je beba u njemu malena, pisalo je ime i prezime i težina od 1400 grama. Noge su mi se slomile jer sam shvatila je moj Leonardo pola te bebe - rekla je. Kad je došla do inkubatora svog sina, potpuno se slomila. Iako joj je prelijepo vidjeti svoje dijete, shvatila je koliko je on zapravo premalen.
- Ležao je bespomoćno, nisu mu se mogle vidjeti ni oči ni usta, glava je bila veličine teniske loptice i puna cjevčica. Rukice i nogice su mu bile toliko malene, prozirne, meke i krhke, vidjela sam samo kako mu se prsni koš pomiče i da je živi. Ali kad sam vidjela da tako nešto maleno diše i srce mu kuca, shvatila sam da su čuda zaista moguća - navodi Marija.
Brojne dijagnoze
Leonardu je prvo dijagnosticirana intraamnijska infekcija, to je infekcija koja rezultira upalom amnionske tekućine, placente, fetusa i fetalnih membrana. Infekcija često uključuje višestruke patogene organizme, a tipično je posljedica migracije rastuće cervikalne ili vaginalne flore. Zatim je ultrazvukom utvrđeno krvarenje na mozgu trećeg stupnja na desnog strani i drugog stupnja na lijevoj. Pojavila se i leukomalacija (oštećenje mozga) trećeg stupnja na lijevoj strani i drugog stupnja na desnoj strani te proširenje lijeve moždane komore. Sa svim dijagnozama on se hrabro nosio.
No, nakon 19 dana nastupilo je pogoršanje i vraćen je na respirator. Dobio je sepsu, preponsku herniju, utvrđen mu je manjak karnitina te šum na srcu. Bilo je i sumnji na druge bolesti, ali negativnim testovima sumnje su otklonjene. Proveli su 76 dana u bolnici, a Leonardo je 50 dana bio na oksigenoterapiji, terapiji kisikom u koncentraciji većoj od koncentracije u zraku.
- I sad mi naviru suze kad se sjetim rečenica koje su mi liječnici rekli: „Ako Leonardo prohoda...”, „mogao bi biti gluh i slijep”, „mogao bi imati teška mentalna oštećenja” - priča nam Marija.
Izlazak iz bolnice
Uz terapiju kisikom i provedenih deset tjedana u bolnici, Leonardo i Marija su napokon izašli iz bolnice. On je tada bio u 35. gestacijskom tjednu i imao je 1850 grama. Iako sreći nije bilo kraja, vladao je i strah jer je veliki teret odvesti kući dijete s toliko dijagnoza. Roditelji su se budili svakih 15 minuta kako bi svom djetetu provjerili disanje, spavali su s upaljenim svijetlom, borili se s hranjenjem, njegovom težinom, idealnom temperaturom, ali i mnogim drugim izazovima.
- Kad smo pomislili da nam je krenulo i da je sve u redu dogodilo se uklještenje preponskog bruha. Leonardo se opustio i prestao disati. Poplavio je, suprug ga je pokušao reanimirati u upuhati zrak u usta, ja sam zvala hitna jer nisam znala što napraviti u očaju i nevjerici koja je trajala nekoliko sekundi dok nije proplakao. Nakon samo dva tjedna kod kuće, osjećala sam da smo ponovno na početku - rekla je Marija. Iste večeri je operiran u Osijeku, imao je svega 2600 grama, a borio se s obostranom plućnom embolijom. Operacija je dobro prošla, ali je tijekom hospitalizacije imao konvulzije (nenormalna električna izbijanja u mozgu), što je Mariju i njezinog supruga dotuklo.
Na sreću, Leonardo je dobro prošao, liječnici su pronašli izlaz i iz te situacije. On i danas, nakon više od dvije godine prima antikonvulzijsku terapiju kroz sirup, ali epizode s konvulzijama se nisu ponovile. Nakon dva tjedna pušten je iz bolnice i za njega se život nastavlja normalnim tokom.
Redovito odlazi na kontrole neuropedijatru, psihologu, logopedu i radnom terapeutu, a njegovi su nalazi primjereni korigiranoj dobi. To je stvarna (kronološka) dob umanjena za vrijeme koje je dijete trebalo provesti u maternici, ali nije zbog preuranjenog porođaja. Česti odlasci na kontrole potrebni su jer je rođen je kao nedonošče ispod 1000 grama, doživio je traume na mozgu i konvulzije, a po Apgarovom testu o njegovoj spremnosti na samostalan životu u vanjskom svijetu imao je nisku ocjenu.
- Najviše nam je pomogla ustanova za rehabilitaciju i odgoj djece Cekin u koju smo odlazili dva puta tjedno, a tri puta dnevno smo sami vježbali kod kuće tijekom njegov prve godine - ističe Marija. Rehabilitacija se provodila Vojta terapijom. Ona potiče mozak u aktiviranju „urođenih“ i „pohranjenih“ obrazaca pokreta koji se onda uključuju u koordinirano kretanje mišića trupa i udova. Oštećenja središnjeg živčanog sustava ograničavaju izvođenje pokreta koja su nam urođena, kao što je hvatanje, hodanje i držanje tijela, pa se uz ovakav oblik terapije stimulira živčani sustavi da bi se pokreti mogli izvoditi.
Uz to, od rođenja ga prati i neuropedijatrica prof. dr. sc. Vlatka Mejaški Bošnjak iz klinike Neuron gdje redovito odlazi na EEG (neinvazivna metoda mjerenja električke moždane aktivnosti) svakih tri do šest mjeseci.
Unatoč svim dijagnozama s kojima se susreo, Leonardo ih je sve podnio i izborio se s njima. Dobro se razvija, a trenutno ima 15 kilograma i poprilično je visok za svoju dob.
- Krenuo je u vrtić, veseo je, razigran, aktivan i radoznao dječak koji priča, pjeva, trči, vozi bicikl i igra se s vršnjacima. Svaki dan nas iznenađuje i uljepšava život jer je on naše malo čudo - zaključila je Marija.