Na spomen trenda mini suknjica svi se obično sjete dizajnerice Mary Quant i 'swinging' Londona šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada je otprilike počelo dramatično skraćivanje rubova suknji. Već 1961. podigli su se iznad koljena, da bi se idućih nekoliko godina povlačili sve više i više. Nakon vrhunca trendovske popularnosti u šezdesetima, minice su ubrzo postale sasvim uobičajen odjevni predmet za pripadnice ljepšeg spola, osobito one u tinejdžerskim i predtinejdžerskim godinama. A u desetljećima koja su prethodila ‘njihanju’ po Londonu kratke suknje nosile se samo sportašice, poput tenisačica ili klizačica, plesačice i navijačice.
Naravno, kratke su se suknje nosile i puno, puno ranije.
Arheolozi su na području sjeverne Europe pronašli figurice nastale između 5400. i 4700. godine prije naše ere, a prikazuju ljude odjevene u mini suknje.
Znanstvenici nisu iskopali samo prikaze minica, nego i pravu pravcatu mini suknju koju su datirali u godine između 1390. i 1370. pr. n. e. Tada je bila sahranjena ‘djevojka iz Egtveda’, osamnaestogodišnja pripadnica zajednice iz brončanog doba koja je živjela na području današnje Danske (u blizini sadašnjeg mjesta Egtved). Pokopana je s brončanim nakitom, gornjim dijelom odjeće s rukavima do laktova te u kratkoj vunenoj suknji sličnoj minicama.
Više za muškarce nego za žene
Kratke su se suknje, dakako, nosile i u toplijim krajevima pa su kod Sumerana i žene i muškarci nosili suknje od ovčje kože, koje su omatali oko sebe i u struku učvršćivali iglom. Uglavnom su bile dužine do koljena, dok su uglednije osobe nosile suknje do gležnjeva. Slikarije iz drevnog Egipta pak prikazuju akrobatkinje odjevene u mini suknje. I inače je najčešći odjevni predmet Egipćana bila suknja do koljena od tankog, bijelog lana. U struku se vezivala u čvor ili pričvršćivala remenjem.
I stari su se Grci isprva jednostavno odijevali. Nosio se veliki pravokutni komad tkanine omotan oko tijela, a kasnije se pojavila pletena ili lanena tunika (hiton), koja je sezala do koljena. U ženskoj varijanti, kao i u svečanoj, spuštala se do gležnjeva. Po uzoru na Grke, i Rimljani su nosili tunike koje su se oko struka vezale pojasom ili pojasevima, kako bi se regulirala njihova dužina - duže su tunike bile namijenjene uglednijim ljudima i starijim muškarcima. Žene su nosile dugačke tunike od vune, pamuka i svile, podvezane ispod prsa ukrasnom vrpcom, a kratke suknje ili tunike nosili su robovi. Tunike su bile popularne i u Bizantu, nosile su ih i žene i muškarci, u dužinama od koljena do gležnja.
Stražnjica i pupak
Minice su se nosile i na Dalekom istoku. Jedna od najstarijih poznatih kultura u kojima su žene redovito nosile kratke suknje bila je podskupina naroda Hmong koji je živio i živi na području Kine. Kinezi su cijeli taj narod nazivali Miao, a ovu skupinu Duan Qun Miao, što doslovno znači ‘kratkosuknji Miao’. U zbirkama minijatura iz 18. stoljeća uz ilustracije žena iz Duan Qun Miao pisalo je da nose ‘malene suknje koje jedva pokrivaju stražnjicu’. Barem jedna od tih zbirki, nazvanih "Stotinu Miao slika", sadrži pjesmu koja detaljno opisuje kako se baš po tim kratkim suknjama i otkrivenom pupku prepoznavala ta etnička skupina.
Suknjica od banana
U novo doba rubovi suknji počeli su se penjati tijekom 1920-ih, a pravu je pomutnju izazvala plesačica i zabavljačica Josephine Baker sa svojom suknjicom od banana koju je nosila na nastupu u "Folies Bergèreu" u Parizu. Dvadesetak godina kasnije minice se još nisu mogle nositi u stvarnosti, ali to je bilo moguće u imaginaciji, pa su četrdesetih autori ranih znan-fan radova, osobito tada vrlo popularnih jeftinih romana, žene iz budućnosti uobičajeno odijevali u ekstremno kratke suknje. Dobar primjer takvog pristupa je rad ilustratora Earlea K. Bergeyja koji je futurističku ženu odjenuo u "stereotipnu" kombinaciju metalik minice, grudnjaka i čizama.
Rođenje prave minice
Više je priča o tome tko je konačno skratio suknju ili makar potaknuo njeno skraćivanje. Jedna od njih kaže da je upravitelj neimenovane trgovine u londonskom Oxford Streetu još 1960. počeo eksperimentirati - manekenkama koje su predstavljale odjeću u izlozima skratio je suknje oko 2,5 cm (1 inč) iznad koljena te primijetio pozitivnu reakciju mušterija.
Vrlo kratke suknje, neke i više od 20 centimetara iznad koljena, nosile su se u Velikoj Britaniji već u ljeto 1962., a djevojke koje su ih nosile nazivali su "Ya-Ya girls," termin nastao od "yeah, yeah", kako su u to doba ‘muškarčine’ često dovikivale djevojkama na ulici.
Jedan je trgovac zabilježio da je moda višeslojnih suknji, napuhnutih poput krinoline, još jače skratila prosječnu dužinu suknje. Ispod sve kraćih suknjica, osobito ispod mikro modela (koji jedva pokrivaju stražnjicu sežući tek do gornjeg dijela bedara), nije bilo praktično nositi čarape s podvezicama ili s halterima, pa su ih uskoro istisnule čarape s gaćicama u raznim bojama.
"Vrlo, vrlo kratke suknje ističu mladost koja je poželjna za modu", izjavila je tih godina modna dizajnerica Mary Quant, kojoj mnogi pripisuju izum mini suknje. Ono što će kasnije postati mitski butik Bazaar, M. Quant je otvorila 1955. na londonskom King’s Roadu. Ubrzo je počela eksperimentirati sa sve kraćim suknjama, a među njenim inspiracijama bile su i plesačice tap-dancea (ples uz zvuk udaraca cipela o pod) koje su nosile "sićušne suknje preko gustih crnih čarapa s gaćicama". Svojim je dizajnom utjecala na mlade, aktivne žene koje nisu željele sličiti svojim majkama. Nadahnuta uličnom modom, Mary Quant je 1964. podigla rubove suknji desetak centimetara iznad koljena - i minica je rođena.
Tko je bio prvi?
Još se neka kreatorska imena povezuju s izumom mini suknje, posebno pariški dizajner André Courrèges te Britanac John Bates. Američka povjesničarka mode Valerie Steele piše da su tvrdnje kako je baš Quant bila prva uvjerljivije poduprte dokazima nego tvrdnje da je to učinio Courrèges. No, sam Courrèges eksplicitno je tvrdio da je on osmislio minice te optuživao Quant da ih je ona samo komercijalizirala. Suknju s rubom deset centimetara iznad koljena predstavio je u siječnju 1965. za kolekciju proljeće/ljeto, no po nekim izvorima minicu je kreirao još 1961., kad je i pokrenuo svoju modnu kuću. Kolekcija, u kojoj su bili i žensko odijelo s hlačama te majice koje su otkrivale leđa i trbuh, bila je namijenjena novom sportskom tipu aktivne mlade žene. Courrèges je suknju "iznad koljena" predstavio već u kolovozu 1964., a tu je haute couture prezentaciju New York Times proglasio "najboljom do sada tekuće sezone". Courrègesova rješenja, uključujući pleteni body uz mini suknju od gabardena (čvrsta tkanina od češljane vune) prebačenu preko kukova, bila su naveliko kopirana i plagirana, dobrim dijelom i zbog dizajnerove neaktivnosti zbog razočaranja - tek je 1967. javnosti i medijima ponovo predstavio svoj rad. Steele je opisala njegove kreacije kao "briljantnu visoku modu u verziji za mlade" čija je sofisticiranost uvelike nadvisivala rad M. Quant, iako je smatrala da je Quant ipak bila prva što se minica tiče. Neki drugi modni kroničari, kao Jess Cartner-Morley iz Guardiana, izričito pripisuju kreaciju minice Courrègesu.
Tijekom osamdesetih i devedesetih minice su ušle u svakodnevnu garderobu zaposlenih žena.
A onodobna modna novinarka Marit Allen, koja je uređivala utjecajnu rubriku "Young Ideas" za britanski Vogue, čvrsto je tvrdila da je baš John Bates prvi predstavio pomodne mini suknje. Godine 1966. izabrala je Batesa da joj dizajnira vjenčanicu-minicu od bijelog gabardena i srebrnog PVC-a. Još u siječnju 1965. Batesova oskudna haljina s "kratkom, kratkom suknjom" predstavljena je u Vogueu, da bi kasnije bila izabrana za haljinu godine. Bates je bio poznat i po tome što je dizajnirao kaputiće i haljine mini dužine za lik Emme Peel (glumila ju je Diana Rigg, gledateljima Igre prijestolja danas poznata kao Olenna Tyrell, baka kraljice Margaery i pustopašnog Lorasa) u TV seriji The Avengers. No, i drugi su kreatori, uključujući Pierrea Cardina i Yvesa Saint Laurenta, u to vrijeme jako skratili suknje, primjerice Saint Laurent je 1965. predstavio svoje slavne kratke "Mondrian" haljine.
Desetljeća duge debate o tome tko je zapravo izmislio minicu na kraju je presjekla Mary Quant rekavši: "Ni ja ni Courrèges nismo bili ti koji su izmislili mini suknju - učinile su to djevojke na ulicama".
A unatoč dvojbama o inovatoru, nedvojbeno je da je neslužbeni 'ogledni primjer' za 'mini look' tih godina bila supermodel Twiggy.
Alternativnu priču o porijeklu minice ponudila je Barbara Hulanicki iz londonskog butika Biba, koja se sjećala da je 1966. primila pošiljku rastezljivih suknji od džerseja koje su se drastično stisnule u tranzitu. Bila je nemalo iznenađena kad su se suknjice dugačke oko 25 centimetara rasprodale u hipu.
Godine 1967. Rudi Gernreich bio je među prvim američkim kreatorima koji je predstavio mini suknju, unatoč cenzuri i snažnom kritiziranju američkih kreatora visoke mode poput Jamesa Galamosa i Normana Norella. Mini suknje je kritizirala i velika Coco Chanel, koja je takav stil nazvala "odvratnim", premda se dvadesetih i sama zalagala za kraće suknje.
Moda se širi
Zahvaljujući statusu Mary Quant u modnom 'swinging Londonu' minice su se mogle proširiti od jednostavne ulične mode do glavnog međunarodnog trenda. Sve je dodatno buknulo kad je Jean Shrimpton, engleski model i glumica, 30. listopada 1965. na prvi dan Melbourne Cupa, jednog od najprestižnijih konjičkih natjecanja u svijetu, odjenula jednostavnu bijelu haljinicu dužine deset centimetara iznad koljena i izazvala senzaciju. Shrimpton je tvrdila da je haljina tako kratka uglavnom zato što je kreatoru Colinu Rolfeu uzmanjkalo materijala, a i to što se pojavila bez šešira i rukavica uzburkalo je konzervativnu zajednicu.
Godine 1966. 'zločesti' dečko visoke mode, Paco Rabanne, lansirao je plastičnu mini suknju, a slijedila je metalno-plastična haljina, također minica. Sljedeće godine glumica Goldie Hawn debitirala je na američkoj televiziji u popularnom komičnom programu, a njezine minice i mini haljine ohrabrile su tisuće djevojaka diljem SAD-a da prihvate takav način odijevanja.
Trend minica zacementirala je Jackie Kennedy, koja je za vjenčanje s Aristotelom Onassisom 1968. odjenula Valentinovu kratku bijelu plisiranu haljinu.
Crna koža i PVC
Od 1969. godine modna industrija uvelike se vratila dužim suknjama, tipa midi i maksi, a produživanje suknji poklopilo se s rastom feminističkog pokreta. Šezdesetih su se minice smatrale simbolom oslobođenja, pa su ih neke feministice rado nosile, primjerice Germaine Greer, a u sljedećem desetljeću i Gloria Steinem.
Naravno, minice nikad nisu potpuno iščezle s ulica i scene, one su postale odjeća alternativki, pankerica i novovalovki, a trendu je snažno pridonijela Debbie Harry iz grupe Blondie koja ih je krajem sedamdesetih redovito nosila na pozornici. Minice su tada, može se reći, 'ponovno izmišljene' u crnoj koži i PVC-u.
Mini-crini
U proljeće 1982. minice su se vratile, ponajviše u obliku nazvanom rah-rah - bili su to kratki, nabrani modeli po uzoru na suknje kakve su nosile američke navijačice (cheerleaders). Tri godine kasnije uvijek pomaknuta britanska dizajnerica Viviene Westwood predstavila je svoju prvu "mini-crini," skraćenu verziju viktorijanske krinoline. Taj je model poslužio kao inspiracija za kratke napuhnute suknje koje su postale popularne zahvaljujući ipak umjerenijim kreatorima poput Christiana Lacroixa. U 1989. godini Westwoodičina mini-crini bila je opisana kao kombinacija dvaju suprotstavljenih ideja - krinoline, koja predstavlja "mitološku restrikciju i opterećenje u ženskom odijevanju" i "jednako dubioznu mitologiju oslobađanja" povezanu s mini suknjom.
U vrijeme toplih mjeseci mnoge djevojke bez problema šeću razgolićenih nogu.
Minice su ipak i tih godina još mogle zainteresirati široku javnost. Madonna je zaustavila dah publike izvodeći pjesmu "Like a Virgin" na dodjeli MTV-jevih nagrada 1984., previjajući se po pozornici u kratkoj haljini od tila, nalik vjenčanici.
I za prave žene
Vrlo kratke suknje kao element japanske djevojačke školske uniforme od devedesetih godina rabe pripadnice subkulturnog pokreta kogal (ili gyaru, što je japanska transliteracija za englesku riječ girl, djevojka) kao dio obavezne prepoznatljive odore. Nose se suknjice dovoljno kratke da otkriju gaćice (zapravo gornji par koji se nosi preko pravih gaćica) kao oblik egzibicionizma znan kao panchira.
No, minice tih godina nose i prave žene.
Kako se to radi, pokazala je početkom devedesetih glumica Julia Roberts noseći suknju kraću od kratke uz par čizama koje su sezale do bedara u "Zgodnoj ženi". Tijekom osamdesetih i devedesetih minice su ušle u svakodnevnu garderobu zaposlenih žena zahvaljujući i utjecaju TV serija poput "Melrose Place" i "Ally McBeal."
U ranom 21. stoljeću mikrominice još su jednom oživjele. Godine 2003. Tom Ford, u to vrijeme opisivan kao jedan od nekoliko modnih dizajnera koji su bili sposobni bez puno napora diktirati promjene modnih trendova, tvrdio je da će mikro suknjice biti vrhunac sezone proljeće/ljeto te godine. Tih su se godina mikrosuknjice često nosile s dokoljenicama ili hulahupkama kako se ipak ne bi otkrilo baš previše. Nosile su se i još kraće verzije mikro minica, pa je stvoren odjevni predmet ponekad nazivan "remen-suknja". Kretanju minica uzlaznom putanjom prvih godina stoljeća pridonijele su i zvijezde poput Paris Hilton ili Britney Spears, koje su ih rado nosile uz topiće koji su otkrivali trbuh.
Dokaz da je u modi dovoljan samo protok vremena potreban da bi ono što je staro postalo opet novo jest i trend minica oživljen 2014., posebno inspiriran šezdesetima. "Sve moje kreacije su noge, noge, noge", rekao je tada kreator Giambattista Valli za Wall Street Journal, opisujući svoju kolekciju visoke mode. Minice su u trendu i ove godine, a oni koji kroje modu za ljeto predlažu, uz ostalo, mini suknje s naborima u boji bombona. A vjerojatno će već iduće sezone posegnuti za nekim modelom minica iz bolje prošlosti.