Zagrebačko kino Tuškanac obilježit će skorašnji Međunarodni dan žena filmovima, u ponedjeljak, 8. ožujka, "Moja blistava karijera" Gillian Armstrong i "Prijateljice" Claudije Weill, uz prigodni, besplatan ulaz za žene.
Film ‘Moja blistava karijera‘
"Moja blistava karijera" iz 1979. godine je prvi dugometražni igrani film redateljice Gillian Armstrong te adaptacija istoimenog romana australske spisateljice i feministice Miles Franklin, izvorno objavljenog 1901. godine. Radnja je smještena u ruralnu Australiju, u 1897. godinu, gdje mlada slobodoumna djevojka sanja o boljem životu od onog pomaganja u vođenju obiteljske farme. Velika joj je želja postati spisateljicom ili izvedbenom umjetnicom, no njezini roditelji, ne slažu se s time i šalju ju u pansion u pratnji bogate bake, u nadi da će je tamo naučiti društveno prihvaćenim manirama i ponašanju.
Redateljica je objasnila kako je željela poručiti kako je junakinja filma "potpuna žena koja može razviti svoje talente i imati karijeru“, a ne ojačati stare stereotipe po kojima žena koja izabere karijeru čini to samo zato što ne može imati muškarca.
Film je postigao velik uspjeh ne samo u Australiji, nego i na međunarodnoj sceni, pridruživši se zaletu australske kinematografije sedamdesetih i osamdesetih godina, koji su predvodili Peter Weir i George Miller.
Film ‘Prijateljice‘
"Prijateljice" iz 1978. također je dugometražni igrani debi, koji je nezavisna snimateljica Claudia Weill isprva zamislila kao 30-minutni film, no dijelom autobiografski temeljenu priču koju je napisala sa scenaristicom Vicki Polon odlučila je produžiti.
Film je prikazan na više važnih filmskih festivala s uspjehom kod kritike, a najveće komplimente uputio mu je Stanley Kubrick, usporedivši ga s "ozbiljnim, inteligentnim, osjetljivim pisanjem i stvaranjem filmova" koje se može naći kod najboljih europskih redatelja."
U središtu filma su Susan Weinblatt i Anne Munroe, dugogodišnje sustanarke i prijateljice. Susan se bavi fotografijom, Anne ima pjesničke ambicije i u svojoj prijateljici vidi uzor.
Spremaju se useliti u novi stan, no Anne se predomisli jer se odlučila udati za svog dečka Martina. Susan tu novost prima gorkoslatko – s jedne je strane sretna zbog prijateljice, s druge nije sigurna da joj se sviđa novonastala situacija.
Film je postao prvi američki nezavisni dugometražni igrani film financiran novcem iz javnih fondova, a nakon što je završen, autorica (ujedno i producentica) prodala je prava na svjetsku distribuciju jednoj od vodećih hollywoodskih filmskih kuća Warner Brothers, s kojom je potpisala ugovor za režiranje još dva filma.
Premijerno je prikazan na festivalu u Rotterdamu, potom u Cannesu, u Locarnu film je dobio nagradu za najbolju glumicu, dok ga je u Torontu nagradila publika.
U 2019. godini uvršten je u američki Nacionalni filmski registar kao djelo od posebne vrijednosti.