Prije devet godina veselo sam ušetala u banku. Odlučila sam - kupit ću stan. Dečko Slavonac je već jednom nogom preselio u Zagreb pa se činilo odlično napokon imati samo svoja četiri zida. Samo moja kuhinja, moja kutna, čak se i jeftina plastična tuš kabina činila kao vrhunac sreće jer je bila samo moja. Kredite je tad mogao dobiti svatko, čak i ja novinar-honorarac s ne pretjerano velikom plaćom. Koga briga što je iznos kredita dobrano premašivao polovicu iznosa koji sam mjesečno dobivala. S tisuću-dvije ću se lako snaći, mislila sam. Do tad sam živjela s mamom, nisam ni znala da režije i nisu 'mačji kašalj'.
Potpisala sam svoj 'ugovor s vragom' - 30 kvadrata otplaćivat ću 16 godina. S prpošnih 29 se to činilo kao dobra pogodba. Trećinu iznosa za stan sam dobila od mame tako da sam, koliko god zvučalo nevjerojatno, zapravo odlično prošla. Još me bankarka, i danas joj na tome zahvaljujem, mudro savjetovala da kredit u 'švicarcima' ne uzimam. Kažem vam, prošla sam odlično.
Do tad sam godinama zarađivala i spremno trošila. Budući da nisam sudjelovala u obiteljskim izdacima, sve što sam zaradila sam mogla trošiti na sebe. Izlasci, opušteni ljetni šoping u Dieselu iz kojeg bi izlazila prepunih vrećica robe... Sve što sam poželjela mogla sam si priuštiti. Još se s nostalgijom sjećam putovanja u Maroko s kojeg sam se vratila s predivnim suvenirom - velikim tepihom za kojih sam dala cijeli mjesečni honorar. A što sam drugo mogla kad je bio tako lijep? Spretni prodavači su brzo uvidjeli s kime imaju posla pa su me lako uvjerili da je on napravljen po mojoj mjeri. Evo i dan danas stoji kao najljepši ukras u našoj dnevnoj sobi.
Tako to bude
I onda je krenulo. Računi su brzo počeli stizati, činilo se da se ni ne okrenem već nova mjesečna rata guta moje, tada već puno mukotrpnije zarađene novce.
Lijepa svadba na otvorenom, a treba nam i auto. Polovni, naravno, ali i taj nešto košta. Srećom, dobila sam stalni posao. Da nisam, već bih za godinu dana mogla potpisati kapitulaciju banci. Kao i dosta mojih poznanika koji već godinama grcaju u dugovima. Ako im već nije stigla ovrha. Posebno je teško samcima jer nema nikog da im uskoči kad zaškripi. I roditelji teško mogu pomoći kad najčešće i sami imaju svoje repove. 'Eh, što se nisam rodila u bogatoj obitelji pa da me lijepo dočekao stan s 18', sličnu zlu sreću sa mnom sigurno proklinju svi sa stambenim kreditima.
No, išlo nam je iznenađujuće dobro. Preselili smo se u kuću. Muž je pokrenuo svoj posao - uzgaja eko hranu na našem imanju. Zarada i nije neka, ali uvijek jedemo zdravo. Ionako je najbitnija sreća i mir, zar ne?
Kao što mudri kažu, a ja nisam slušala, kuća traži svoje. Pa uvedi centralno, pa napravi ogradu, pa se pokvari ovo, pa ono, pa stari auto otkaže poslušnost, pa opet uzimaš polovni jer je novi preskup. Iako nije ni taj polovni baš prejeftin. Ma, pričajte mi samo kako je važna samo sreća. Kakva sreća ako 15-og nakon danka banci nema više kuna na računu.
Kartica po kartica...
Ali, nema problema! Imamo karticu, jednu, drugu, treću... A i minus je tu da se koristi. Šteta ga je tako ružno ignorirati.
Pa se mladi neiskusni brači par sjedne i nakon mozganja odluči da je još jedan kredit najbolje rješenje. Zatvoriš dugove, dobiješ nešto keša pa nekoliko dana zaboraviš gdje živiš i čudiš se koja je budala uopće razmišljala o radu u Njemačkoj. I onda dan po dan, klizi kuna po kuna. I opet si na istome. Dođu plaće pa kad sve izračunate taman će biti za kredit i nešto režija. A gle, smeće ne mogu isključiti pa to isto možemo kasniti. Navodno se i pričuva može razvuči. Zapravo ne znam ni nikoga kome su struju isključili. Susjeda mi je pričala da je jednom platila tek nakon tri mjeseca i sve je prošlo bez posljedica. Čovjek uči dok je živ. Treba sve probati.
A možda i ne
Sigurno i vi volite one bankomate gdje se odmah može uložiti novac. Znate ono, digneš s jedne kartice pa prebaciš odmah na drugu pa nema tog crvenog minusa koji probija mozak. Ja zapravo uopće ne razumijem zašto svi bankomati nemaju tu mogućnost. I baš je glupo ono kad možeš dići samo 2000. Pa moraš dva ili, ne daj bože, tri dana uzastopce raditi istu radnju. Digni, izbroji, uloži... Udahni, izdahni...
Možda bolje da ne pišem što se desi kad dobiješ otkaz i cijela kula od pijeska se uruši neviđenom brzinom. Samo ću reći - proguta te mrak. Začudo, živiš i dalje. Dišeš i sve, ali puno teže. Nešto ti stoji na grudima i prijeti da će te ugušiti. Navečer legneš u krevet i zbrajaš. Još puno grozničavije nego prije. I kako god okreneš nije dosta. Ili nekako uspiješ razvući, ali si svjestan da uskoro neće biti dosta. A to uskoro stiže galopirajući. Pa prebireš po mislima manje siromašne prijatelje koji bi mogli uskočiti, posuditi do idućeg 1. Ali je i tih sve manje.
Osmjehnula mi se sreća
Da ne bi sve bilo tako crno, nekad moraš imati i malo sreće. Ja eto imam. Evo i hvalim se sad tu vama s tim. Moja prabaka je imala kuću pa ju je ostavila baki, a onda je pokojna baka ostavila mami. A mama je predobra. Nitko nema takvu mamu. I radije će dati meni i sestri nego uzeti sebi. Pa smo tako neki dan prodali stan. I ja sam na taj jedan dan bila prilično bogata. Brojali samo šogor, muž i ja novce u autu. Tisuću, dvije, 15, 30... Grašci znoja na čelu. Što ako ih pogubimo, ako smo krivo brojali, ako sad upadne lopov i sve nam uzme?
'Teško je imati ovoliko novca', konstatirao je moj uvijek realan šogor. Pa smo onda sve odnijeli, a kome nego u banku, i prebili većinu kredita. I moja bankarka me nekako gledala drugim očima. Čak mi je i čestitala. Mogu vam reći da mi je taj neki dan u banci bio jedan od sretnijih trenutaka u životu. Ajde nije, kad sam prvi put vidjela djecu sam se ipak više razveselila. I to je otprilike to od sretnijih trenutaka.
Jesam li ono rekla da novac nije bitan?