Protekla godina i pol pandemije koronavirusa čini se da nas je sve pomalo fizički i psihički načela. Zato već neko vrijeme idem na posao i za sada dobro funkcioniram, kaže 65-godišnji Veljko Šangulin. Ne bi to bilo posebno značajno da ovaj diplomirani inženjer strojarstva nije jedan dio života najviše želio da barem išta može raditi. Naime, Veljko Šangulin doživio je i preživio infarkt sa 45 godina, a tadašnje metode liječenja srčanog udara bile su znatno slabije nego danas pa je iz tog životno opasnog stanja izašao sa znatno oštećenim srcem, smanjenom sposobnošću podnošenja napora, stentom koji, nažalost, nije bio učinkovit te s čak devet oživljavanja u bolnici.
Brza pomoć
Nasreću, Hrvatska je danas pokrivena mrežom za akutni koronarni infarkt (PCI mrežom), koja diljem zemlje osigurava brzu pomoć kod srčanog udara, odnosno hitno mehaničko otvaranje koronarne arterije i ugradnju stenta. Diljem zemlje 11 bolnica, odnosno intervencijskih centara, radi 24 sata dnevno svakog dana i pokriva okolno područje od stotinu kilometara. Prije uvođenja mreže intervencijskog liječenja u nekim je hrvatskim bolnicama smrtnost pri akutnom infarktu dosezala oko 20 posto (a nakon uspostave intervencijskih centara 4-7 posto). Da je Veljko Šangulin doživio infarkt u kasnijoj dobi, vjerojatno bi iz te nemile situacije izašao s boljom očuvanosti srčanog mišića.
Uzrok je hipertenzija
- Već sam kao tinejdžer imao (genetski) visoki krvni tlak, a lijekove za snižavanje tlaka počeo sam piti sa 22 godine. Nikakvih značajnijih poteškoća nisam imao do tog nedjeljnog jutra 2002. godine. Ležao sam na kauču i čitao novine kad sam odjednom osjetio stezanje u prsima, oblio me hladan znoj, a nije bilo nimalo bolje ni kad sam ustao, protegnuo se, popio nitroglicerin... Pozvao sam hitnu pomoć i oni su vrlo brzo dijagnosticirali o čemu se radi. U vozilu hitne pomoći popio sam i drugu tabletu nitroglicerina, ali zapravo nisam bio svjestan što mi se događa. U 45. godini srčani udar nije mi bio ni nakraj pameti - kaže Veljko Šangulin. Kako nije bilo intervencijskih centara za infarkt, dospio je u zagrebačku bolnicu Merkur, gdje je, kako kaže, počela prava drama.
Invazivna terapija
- Skinuli su mi odjeću i spojili me na monitor, kada sam osjetio nešto poput vala koji ide iz trbuha prema glavi. Imao sam potrebu sjesti, ali tada sam utonuo u mrak i sjećam se da sam rekao: "Odoh ja". Oživljavali su me, dolazio bih k svijesti, ali nisam bio svjestan situacije. Ta je drama potrajala sljedeća dva sata, a postupak oživljavanja ponovili su ukupno devet puta! - prisjeća se Veljko. Nisu imali nikakvu invazivnu terapiju za infarkt, sutradan ujutro Veljko je prebačen na Rebro, nažalost, već sa značajnim posljedicama oštećenja srčanog mišića. Odumro je velik dio lijeve klijetke. Ugrađen mu je stent, ali iza njega nije bilo zdravog tkiva pa se stanje nije moglo popraviti.
Oporavak srca
- Bio sam usporen, nisam se smio uopće naprezati. Dobio sam vrlo malo informacija o tome što i kako dalje nakon infarkta, ali bio sam znatiželjan i obišao sam tri-četiri bolnice i čuo druga mišljenja. Nisu imali rješenje. Savjetovali su mi da prihvatim situaciju i živim kako mogu ili da idem na još jednu operaciju, no nitko se u to nije želio upuštati. Tada je Specijalna bolnica za bolesti srca "Magdalena" ugovarala operativne zahvate s uglednim hrvatskim kardiokirurgom prof. Marko Turinom, koji je dolazio jednom mjesečno iz Švicarske, gdje je živio i radio, operirati "komplicirane" slučajeve u "Magdalenu" - kaže Veljko Šangulin. Sedam i pol mjeseci nakon infarkta zahvatom se popravila ejekcijska frakcija pa je sada iznosila 28-29 posto, a nakon što se oporavio od zahvata, odradio je i kardiološku rehabilitaciju u Poliklinici "Srčana". U to vrijeme Veljko se odlučio angažirati i za druge srčane pacijente i olakšati im dobivanje informacija i pouzdanih savjeta o tome kako živjeti nakon operacije srca, pa potom i kako spriječiti srčane bolesti. Gotovo 14 godina vodio je Hrvatsku udrugu srčanih bolesnika, održavali su predavanja o kardiovaskularnim bolestima, izdavali časopis "Srce", letke, edukativne brošure. Udruga je imala između 350 i 380 članova. Ali tražila je stalni angažman, koji je Veljko Šangulin sve manje uspijevao pratiti.
Povratak na posao
- Nakon tri godine bolovanja ponudili su mi mirovinu. Odbio sam i izabrao da se vratim na posao. Izašli su mi ususret i premjestili me na radno mjesto s manje opterećujućim dnevnim aktivnostima. I evo, za šest-sedam mjeseci idem u starosnu mirovinu - kaže Veljko Šangulin. I jedva čeka! Naime, otkako je imao infarkt, mnogo se toga promijenilo u njegovu načinu života. Obitelj se iz stana preselila u kuću, Veljko ima dio vrta u kojem njeguje cvijeće, pazi na prehranu, riba je svaki tjedan na meniju, zeleno povrće redovito, svakodnevno hoda...
- Prije infarkta obavezno sam dva puta na tjedan biciklirao i po 20-30 kilometara, a poslije infarkta ostalo je samo čitanje i hodanje. Nisam mogao prijeći više od 6-7 stepenica, tada bih morao stati jer srce više nije moglo izdržati. Nabavili smo psa i tri puta na dan odlazili u šetnje. Životni tempo se usporio i našao sam zadovoljstvo u stvarima koje volim. Radio sam i suvenire s mornarskim čvorovima, a kćeri sam za vjenčanje izradio pozivnice. Kad okupiraš mozak, nemaš vremena misliti na bolest. Treba imati i vedar pogled na život te redovito ići na liječničke kontrole - kaže Veljko. Iz svog iskustva i iskustva koje je stekao u udruzi srčanih bolesnika, prevencija je, kaže, na jako niskim granama, a ni kardiološka rehabilitacija, koja znatno pospješuje oporavak nakon infarkta, nije svima dostupna. Naime, provodi se u samo nekoliko centara na uputnicu, što je nerazmjerno potrebama. Nastoji se postići najbolje moguće fizičko, psihičko i socijalno stanje pacijenta kako bi mogao nastaviti život sa što manje ograničenja, ali, nažalost, samo trećina srčanih bolesnika prođe kardiorehabilitaciju.
Sve o zdravlju srca doznajte u novom Doktoru u kući, na kioscima je od četvrtka, 7. listopada.
