Piše: Mirella Rasic Paolini, specijalist struke za holističko mentalno i duhovno zdravlje
Mnogima je jako teško suočiti se sa sobom i sa svojim podsvjesnim demonima koji ga uznemiruju iznutra. Ti ‘‘demoni‘‘ zapravo predstavljaju sve povrede i rane koje smo zadobili nekada u životu i koje još uvijek nisu zacijelile. To sve naše traume i možda jako bolna iskustva koja osoba tegli sa sobom čitav život i koje su se transformirale u rane koje su nam možda nesvjesno nanijele osobe iz najbližeg okružja jer su i sami bili izranjavani i nisu se znali nositi s tolikom boli.
Prihvati sebe sa svim svojim vrlinama i manama
Radeći na sebi i upoznavajući se, čovjek nailazi na tajne koje je skrivao duboko u sebi, misleći da su iza njega u nekom ormaru iz prošlosti. Nažalost to baš i nije tako, jer nam upravo te tajne ne daju mira, razdiru nas iznutra a nažalost postaju i okidač različitih anksioznih poremećaja kao i duševnih bolesti. Sve dok ih ne identificiramo, suočimo se s njima, osvijestimo, imenujemo, i pomirimo se s njima, nije moguće pronaći onaj unutarnji mir koji je preduvjet za miran, spokojan, uspješan, i sretan život sa smislom.
Kroz proces rada na sebi možemo naučiti zavoljeti sebe baš takvi kakvi jesmo, sa svim svojim vrlinama i manama. Kada dođemo do te razine onda više nema potrebe da pod svaku cijenu tragamo za dokazivanjem, pokazivanje, za nečijom ljubavlju, misleći da ćemo tako popuniti unutarnje praznine i iscijeliti ožiljke na duši.
Koliko god nam se ne sviđa neki dio naše ličnosti i osobnosti, ne treba nikada odbacivati i potiskivati taj dio sebe koji vam se ne sviđa jer on svejedno podsvjesno ispliva na površinu u vidu neke simptomatologije. Jednako tako nikada ne potiskujte i ne skrivajte neka svoja neugodna iskustva i doživljaje koristeći se psihološkim obrambenim mehanizmima poput potiskivanja, negiranja, odbacivanja, projekcije, agresije, racionalizacije, itd. Koliko god vam to možda zvučalo nesuvislo i teško za razumjeti, ljepota leži upravo u svim našim nesavršenostima koje možemo po malo usavršavati i nadograđivati se čitav život.
Rad na integraciji
Tražeći neki bolji i smisleniji život od onoga kojega vodi, čovjek najčešće prolazi kroz put od traganja za vraćanjem svog starog života kada je možda bio sretan - odnosno života prije nekog traumatičnog događaja koji je imao za posljedicu kronični unutarnji osjećaj tuge, patnje i nezadovoljstva. Tek kada osoba shvati da je to prošlo svršeno vrijeme i odustane od vraćanja na staro (kada sam ‘‘imala sve‘‘, bila mlađa, ljepša, mršavija, popularnija, uspješnija, zdravija….), i prihvati ono što jeste danas, može započeti rad iznutra (‘‘veliki unutarnji posao‘‘). Taj se ‘‘posao‘‘ odnosi na obradu i sastavljanje krhotina sebe i vaše ranjene duše u jednu cjelinu. Tek vraćanjem sebi može započeti neki ‘‘novi život‘‘, kada će vaš život dobiti neku novu i jedinstvenu dimenziju.
Možda mislite da sve to dobro zvuči, samo treba shvatiti da proces traženja i vraćanja sebi, nije uvijek baš jednostavan poglavito kad su u pitanju ljudi koji su duboko izranjavani nekim teškim traumatskim događajima. To su svi oni događaji koji ugrožavaju život osobe ili možda njima bliskih osoba. No, možete biti sigurni da koliko uložite u sebe i rad na sebi, toliko će vam se i vratiti. Ako su vam važnije sve one prolazne i materijalne stvari i statusi, a uopće se ne bavite sobom nego drugima pokušavajući promijeniti druge jer ste vi nezadovoljni ili nesretni, takvi će biti i rezultati. Nikakvi.
S obzirom na to da osoba koja je doživjela neko traumatično iskustvo, ili imala teško odrastanje, prolazila ili još uvijek prolazi kroz neku vrstu emocionalnog zlostavljanja, takva osoba nema mehanizme da obradi teško traumatsko iskustvo. Stoga kroz neko vrijeme ona potpuno izlazi iz balansa zato što su njezini tjelesni, emocionalni i psihički integritet dovedeni u pitanje. Kao posljedica se javljaju osjećaji bespomoćnosti, straha od gubitka ‘‘kontrole‘‘, nesigurnosti, očaja, beznađa... Drugim riječima, svi oni aspekti koji su nam potrebni za normalno funkcioniranje, dovedeni su u pitanje. Kada kažem aspekti mislim na mišljenje, emocije, ponašanje, tjelesne doživljaje jer sve što je nekada postojalo, razbilo se na stotine dijelova. Te razbijene dijelove treba pronaći, osvijestiti i integrirati u cjelinu. To je posao terapeuta.
Dva koraka naprijed, jedan unazad
Kao što sam naglasila put oporavka i iscjeljenja vaše duše nije uvijek lagan i ne može se instantno iscijeliti. Stoga će klijent u tom procesu iscjeljenja prolaziti kroz različite faze - ponekad možda dva koraka naprijed, a u nekom trenutku i jedan unazad. To je sasvim OK. Također ima slučajeva da klijent napravi značajni progres, i u nekom trenutku posustane i ponovo se vrati na startnu poziciju odakle je počeo. Sve je vrlo individualno. Ne treba nikada generalizirati, jer svatko ima neku svoju priču, svoja iskustva, svoj mentalni sklop odnosno svoje ‘‘programe‘‘. Sve je to dio procesa iscjeljenja, stoga ne bi nikoga trebalo obeshrabriti da prekine proces rada na sebi. A koliko će nečiji proces oporavka potrajati, doista je individualan i ovisi o više (gore spomenutih) čimbenika odnosno intenziteta i trajanja negativnih ili traumatičnih iskustava i općenito uvjerenja i sustava vrijednosti.
Kada se osoba konačno pomiri sa svojom prošlošću i sama sa sobom, prihvati sebe u cijelosti, tek se tada može graditi prostor za neku bolju i vedriju budućnost, odnosno za uspješniji, sretniji i život sa svrhom, jer sve do tada, samo se životarilo i živjelo od danas do sutra.
Kao kada nastojimo spojiti i zalijepiti neki nam dragocjeni keramički suvenir koji se razbio, jednako tako kroz proces rada na sebi i iscjeljenja unutarnjih povreda i rana, treba puno vjere u sebe i da naučimo koristiti svoje unutarnje resurse. Ako ste prošli kroz neki pakao u životu ili prolazite, jednostavno treba vjerovati da ćete sve to i preživjeti. Ok, možda ćete izaći s bojišnice izranjavani i s puno ožiljaka na duši, ipak postat će puno snažnija, jača, mentalno rezistentnija, odvažnija osoba. Osoba s puno više samopouzdanja, samopoštovanja, zahvalnosti i ljubavi prema sebi. Naučit ćete prihvatiti i zavoljeti sebe, a ožiljci i rane na duši jesu i zauvijek će ostati dio nečijeg bića i služiti kao neka vrsta podsjetnika koliko smo zapravo hrabri, snažni i jedinstveni.