Piše: Enesa Mahić, integrativna tjelesno-orijentirana terapeutkinja • www.cir.hr
Čak i ako nikad niste bili na psihoterapiji, sigurno znate da su velike šanse da će se u nekom trenutku povesti razgovor o vašim roditeljima. Reference na to postoje u filmovima, stripovima, suvremenoj kulturi - terapeut s bilježnicom u ruci ozbiljno pogleda klijenta i kaže: "Pričaj mi o svojoj majci."
Ponekad u terapiji klijenti ne vide nikakvog smisla u vraćanju na priče iz djetinjstva, pogotovo ako roditelji više nisu ni živi.
"Prošlo je, zašto se vraćati na to? Pričajmo o mojim trenutnim problemima."
Na roditelje se vraćamo jer se naša davna prošlost rijetko kad ne zrcali u našoj sadašnjosti. Način kako su nas naši roditelji voljeli vidi se u našim odnosima u odrasloj dobi, a najčešće i u onim problemima zbog kojih smo krenuli na terapiju.
Strah od napuštanja koji nas danas muči gotovo sigurno ima veze s (ne)sigurnošću koju su nam roditelji namjerno ili nenamjerno stvarali u djetinjstvu.
Odgaja li me roditelj prepun strahova ili bijesa, teško da će moja psiha ostati neokrznuta anksioznošću. Prelazim li svoje granice stalno izlazeći drugima u susret i teško mi je reći NE njihovim zahtjevima, nužno je pogledati kako su moji roditelji podnosili moje NE i moju asertivnost. Ako smo odrastali uz nestabilnu i slabu majku kojoj smo mi morali biti roditelj, kako se to vidi u našim trenutnim odnosima, koga sad spašavamo? Ako moj otac uopće nije bio zainteresiran za mene, ili bi pokazao interes samo kod mojih velikih uspjeha, koja je njegova neizgovorena poruka koju sam ja ipak jasno i glasno čula i zapamtila? Ako su me odgajali narcisoidni roditelji koji me nisu vidjeli kao osobu, nego kao objekt koji služi njima na čast ili sramotu, gdje je moj osjećaj vrijednosti u odraslom životu?
Ni izbora, ni iskustva
Kao djeca nemamo izbora nego vjerovati onome što nam daju naši roditelji, nemamo životno iskustvo koje nam pokazuje da to možda i nije istina i nemamo kome pobjeći jer su nam upravo roditelji izvor kakve-takve sigurnosti. Ako nam govore da smo glupi, da je svijet opasan ili da naše NE njima slama srce, to postaje istina u koju vjerujemo i koju živimo i onda kad jednog dana odselimo od njih, čak i nakon njihove smrti. Ako ne osvijestimo svoje obrasce, često i mi svojoj djeci prenosimo slična uvjerenja.
Naravno, najčešće nije dovoljno samo napraviti mentalnu poveznicu između starih i novih iskustava da bi se desila promjena. U starim iskustvima su zarobljeni osjećaji koje kao djeca nismo mogli ni smjeli izraziti - suze koje smo morali gutati, strah koji smo morali sami prebroditi, bijes koji bi nam samo donio još više problema da smo ga u djetinjstvu pokazali, očaj koji je u djetinjstvu bio toliki da ga ne želimo osjetiti ni u odrasloj dobi…
Osjećanjem i izražavanjem tih osjećaja u sigurnim uvjetima, postupno dovršavamo tu priču u sebi, zatvaramo ranu, znajući da će ožiljci ipak ostati. Kroz terapiju naučimo imati zdrave, fleksibilne granice; vježbamo reći NE bez straha i krivnje; počinjemo birati životni put koji nas čini mirnijima i sretnijima, bez obzira na to što drugi mislili o njemu; postupno sebi vraćamo samopoštovanje i osjećaj vlastite vrijednosti; napuštamo loše odnose i gradimo nove, zdravije. Otvaramo sebi nove mogućnosti za život, koje nam naši roditelji nisu znali ili nisu htjeli pokazati.
Psihoterapija nipošto nije mjesto gdje nas se ohrabruje da zauvijek ostanemo u zamjeranju roditeljima - to znači vječno ostati u ulozi ljutitog, bespomoćnog djeteta.
Povratak u vlastitu prošlost služi tome da bolje shvatimo sebe i razloge zašto reagiramo kako reagiramo (jer najvjerojatnije nismo jednostavno rođeni takvi: s fobijama, niskim samopouzdanjem ili suicidalnim mislima), da si dozvolimo puni spektar osjećaja i počnemo dovršavati stare priče.
Nekad je prirodni nastavak te terapijske priče taj da vidimo širu sliku, shvatimo dobru namjeru svojih roditelja te iz tog suosjećanja prema njima i ljubavi prema sebi počnemo s njima graditi zreliji odnos u kojem ih volimo, ali zdravo i odlučno reagiramo ako/kad nam prijeđu granicu. No nekad ta vrsta oprosta jednostavno nije moguća.
Poštovanje treba zaslužiti
U patrijarhalnim društvima kao što je i naše, često se čuje da se roditelje mora cijeniti samim time što su nas stvorili. Istina je da se poštovanje drugih ljudi mora zaslužiti, bili mi njima roditelji ili ne, a nakon 15 godina rada s klijentima, mogu reći da postoje brojni roditelji koji to poštovanje nimalo ne zaslužuju.
Fizičko i psihičko zlostavljanje i zanemarivanje je nevjerojatno rašireno u našem društvu i neki od ljudi koje možda svakodnevno susrećete, iz svog djetinjstva nose strašne priče koje su njima bile normalna svakodnevica.
Od roditelja koji djeci redovno daju preventivne batine, preko onih koji svojoj djeci svakodnevno izgovaraju stvari koje u civiliziranom društvu ne izgovaramo ni najgorem neprijatelju, do onih koji o svojoj odrasloj djeci ne znaju NIŠTA jer ih to nikad nije ni zanimalo i koji ponosno izjavljuju da su rađali djecu da bi se tko imao brinuti za njih u starosti…
Nekad je oprost jednostavno nemoguć i najviše što možemo učiniti je da pokušamo shvatiti razloge ponašanja naših roditelja (a nekad je razlog jednostavno taj da su nas odgajale bolesne ili duboko nesretne i neodgovorne osobe), da uz podršku i u sigurnim uvjetima osjetimo i izrazimo sve ono što u djetinjstvu nismo mogli i udaljimo se od njih kako bismo dobili šansu izgraditi zdraviji i sretniji život za sebe.
A ako imate roditelje koji vas vole, pred kojima se ne morate ničega sramiti, koji se znaju ispričati za vlastite greške, koji ne očekuju da im vi date smisao životu, koji vas cijene kao odraslu osobu i ne inzistiraju da živite na način koji je njima razumljiv, ovo je podsjetnik da ih nazovete i podijelite malo ljubavi s njima.
Najveći poklon koji možemo dati svojoj djeci je zdrava, stabilna i neopterećena psiha.