Kad kažemo da prolazimo kroz teško razdoblje, kad nam se dogodi nešto što se "nije trebalo" dogoditi, kad smo u opasnosti, kad smo ubačeni u neku naglu promjenu radnje, stanja ili zbivanja, kad dođe bolest, kad izgubimo nekog ili nešto, kad smo zahvaćeni pandemijom ili prirodnom katastrofom, kad nas čeka suđenje, kad se razvodimo ili prekidamo vezu, kad prelazimo iz osnovne škole u srednju ili iz srednje na fakultet, kad se selimo ili odvajamo od obitelji, kad nam se dogodi nešto iznimno lijepo poput vjenčanja, rođenja djeteta ili upisa na fakultet iz snova… sve su to neki oblici krize. Svi smo prošli kroz nešto od toga. I kad se vratimo unatrag, svi računamo vrijeme kao "prije toga" ili "poslije toga", sve nas te krize u nekom smislu promijene. Nitko ne voli da mu se, dok prolazi kroz takve periode, kaže: "Vidjet ćeš ti zašto je to bilo dobro i naučit ćeš nešto iz toga", no zapravo tako to nekako uvijek ispadne. Krize i krizice imaju svoje etape i traže da ih proživimo. Što mi često ne želimo, opiremo se i ostajemo zaglavljeni u nekoj od krizinih kandži ili etapa.
Kao da smo odvojeni od toga
Neposredno nakon događaja koji za nas predstavlja određenu krizu većina ljudi je u nekoj fazi šoka. Pritom mislim na određeni oblik zamrznutosti. Promatramo to što nam se dogodilo i sve nam je nekako nerealno, zbunjeni smo. Gledamo u sebe kao da smo odvojeni od toga. Kako sad to, je li to moguće, odakle meni? U ovoj fazi uopće se ne mičemo, većinom smo apatični. Ne poduzimamo neke bitne korake, jedva obavljamo i osnovno. Život nam se događa kao u magli. Začahureni smo, a opet unutar nas je neki kaos. I u redu je da je tako. Ako se ne radi o fizičkom spašavanju svog ili tuđeg tijela, potpuno je u redu da se ne prisiljavamo ni na pokret niti na razmišljanje o rješenju i boljim danima. Tijelo treba mir, treba svoj fokus da izađe iz ovog stanja zaleđenosti. Kao led, ne otopi se odmah, nego malo-pomalo iscuri. U tim trenucima ustvari ni mozak ni tijelo i ne mogu idealno funkcionirati. Naša memorija je slabija, emotivna regulacija loša, donošenje objektivnih odluka upitno. U toj fazi nećemo biti onako dobar student kakav smo bili, manja će djeca biti izuzetno iritabilna i ponašati se nezrelije od svoje dobi, odrasli će lakše skliznuti u neke navike kojih su se prije riješili, neke dobre navike će zanemariti.
U ovoj fazi vrijedi preporuka - stani, ne moraš ništa, ne čini ništa. U sljedećoj etapi počinjemo nekako reagirati, ali ne uvijek na ispravan način. Sad se borimo i "nadmudrujemo" s prijetnjom. Nekada su to potpuno nefunkcionalni obrasci naučeni još u djetinjstvu. Primjerice da minimiziramo situaciju ili prijetnju. Uvjeravamo sami sebe da će za nekoliko dana sve biti kao prije, preuzimamo svu odgovornost - ja sam kriv što ne učim, imam sve uvjete ovog svijeta, a lijen sam, ja sam kriv za razvod svojih roditelja, stalno su se svađali zbog mog problematičnog ponašanja. Borimo se tako što zovemo bivšeg partnera, molimo, kukamo, ucjenjujemo. Jedan dio nas još uvijek želi van. Drugi dio polako uviđa da nešto nije kako treba.
Tražimo značenje
U trećoj fazi tražimo neko značenje. Tražimo "closure". Pitamo sebe ili druge zašto, kako bi bilo da nešto jesmo ili nismo učinili. Puno pričamo o tome. Primjerice, "uvidimo" li da smo mi nešto krivo radili, bili prezahtjevni u vezi, bili lijeni itd., voljeli bismo zapravo biti krivi, jer ako smo krivi, kad otklonimo "pogrešku", opet će sve biti u redu. Ako promijenim prehranu, meditiram, promijenim posao, bolest bi mogla nestati. U idućoj fazi procesiramo, metaboliziramo stvari. Mogli bismo čak reći da prihvaćamo. Što nikako ne znači da nam se to što se dogodilo počelo sviđati!
Prihvaćamo da osobe više nema. Prihvaćamo problem sa zdravljem. Prihvaćamo da obitelj više ne živi pod istim krovom. Prihvaćamo da studij medicine nije za nas. Možda se osjećamo i bespomoćno vezano uz to. Možda smo zapali u neki oblik malodušnosti. No, i to će polako nestajati. U konačnici dolazi neki oblik preslagivanja, reorganizacije. Ponovo preslagujemo razbacane karte. Polako iz starog normalnog prelazimo u novo normalno. Stvaramo novi fokus, novi smjer ili čak novi smisao. To nikako ne ide odmah, da se probudimo i dan je odjednom bistar. To ide polako, vidimo pravac, ne znamo što nas putem očekuje, ali imamo neke nove izazove koje želimo savladati.
Kada nastaje problem
E, sad bismo mogli biti u stanju vidjeti ono "zašto je to bilo dobro"! Dobro je što sam dobila otkaz, drugačije se ne bih odvažila otvoriti obrt, dobro je što sam prekinula vezu, krenula sam na psihoterapiju i uvidjela mnoge nezdrave obrasce, bolest me naučila da pustim kontrolu, da se smijem naljutiti, da počnem putovati itd. Sve je ovo zapravo prirodno i poželjno. Problem nastaje kad zapnemo u nekoj od faza. Ako osoba npr. dugo ne prihvaća novo stanje, može zapasti u depresiju.
Ne treba iskakati iz vagona prije odredišta, neka vlak ide stanicu po stanicu, a ni ostati u vagonu kad stignemo - odvest će nas gdje ne želimo. Za kraj bih rekla, ovo je lako razumjeti nakon što smo izašli iz svojih kriza, no unutar tog procesa uglavnom nam ni jedna informacija ne pomaže! Tko bi se usudio ovakvo što reći nekome tko prolazi kroz svoje najteže dane. Možda samo ovo: Svi smo mi opremljeni da preživimo krizu. Proći će. Kriza je tu da nam dopuni opremu, ne samo da nas ošteti.