Mnogo ljudi danas zamjera pojedinim ženama baš to - stav. Petlju. Muda. Ma kako god. Zamjeraju nam snagu, volju, elan i pozitivan duh. Jer kao… mi pretjerujemo. Nerealne smo. Ne može nam baš sve biti ružičasto. I nije. Ne znam tko uopće tvrdi da je? Ali je stvar u tome što usprkos problema mi peglamo dalje. Odbijamo biti slabe, nemoćne i ucviljene. Odbijamo odustati.
Kad kažemo da nešto možemo, automatski smo bahate i pune osuda.
No, da vam nešto kažem, ako nekog ne razumijem to ne znači da ga osuđujem. Jednostavno se ne mogu poistovjetiti s njegovim odabirom da bude jadan i nemoćan.
Možda je moj stav bahat, ali je moj.
Zar bih trebala biti slaba samo zato što se drugi lako predaju? Zar bih vječno trebala biti rame za plakanje nekome tko je odlučio biti depresivan i ne micati se s mrtve točke?
Boli me glava od vječnih patnika. Od ljudi koji su mladi i zdravi i imaju sve predispozicije da si iskreiraju lijep život. Boli me glava od njihovog naricanja, kuknjave, plakanja, rezanja žila zbog nesretnih ljubavi, loše društvene situacije...
Najlakše je bit mami i tati na grbači, plakat kako posla nema, kako je život nepravedan i uz to patit od neuzvraćene ljubavi i pričati kako smo mi drugi kreteni jer ne suosjećamo s njihovom boli.
Kad ti padne kaktus na glavu - suosjećat ću. Kad ćeš imati stvarnih problema - pomoći ću, ali odbijam biti dežurna budala za sve one koji imaju teške duševne jade jer su se lijeni pozabaviti sami sobom.
Nesretna ljubav nije problem, to je stanje u kojem svjesno odabireš biti i maltretiraš sve oko sebe, svojim konstantnim pričama o jednom te istom. Ljudi oko tebe nisu sebični, ti si sebičan/na jer očekuješ od nekog da se stalno bavi samo s tobom. A kad to ne može ili odbije, onda ti odjednom nije prijatelj.
A kakav si ti prijatelj? Koliko si tu?
Kada te uopće zadnji put zanimalo nešto što nema veze s tobom i tvojom "napaćenom" guzicom?
Posljednjih sam mjesec dana provela u groznim bolovima, prošla tešku operaciju nakon po život opasnog stanja. No to je isto tako razdoblje u kojem sam jako puno naučila. Najviše koliko ljudi mogu biti sebični šupci, koji su te u stanju nazvati i cviljeti kako im je teško i kako su jadni, u trenucima dok se ti doslovno raspadaš na bolničkom krevetu, prikopčan na sto i jedan aparat i cijev.
Još se i ljute ako im se ne javiš ili ako im odmah ne odgovoriš na poruku, jer oni jadni pate, i pate, i pate, i krokodilske suze rone zbog svojih veza koje to nisu.
I zamjeraju ti snagu, što stisneš zube i ideš dalje, kroz bol, kroz nemoć, kroz stvarne probleme.
Meni ne cvatu ruže, ali i dalje ih zalijevam. Trpim bol, ali svejedno kraj kreveta složim jastuke na koje stavim laptop kako bih radila, zaradila i platila sve što trebam jer sam zbog bolesti u minusu. Često ne mogu sama ni ustati, ali stisnem zube i oslonim se na krevet i stolac i polako podignem iz kreveta.
Imam brige i probleme i stvari u kojima sam sama ali sam fighter i neću odustati!
Ulovi li te ikad sram?
Bilo bi me sram da sam patnica koja cvili i cendra, plače radi debila i ugnjetava svojim pričama ljude oko sebe.
I živo mi se da prostite j**e kako će kome sjesti ova istina. I mogu li određene mimozice probaviti moju snagu ili ne.
Mi smo ono što sami od sebe napravimo.
Ako hoćeš biti jadan - budi. Ali pusti druge ljude na miru da žive svoj život i prestani očekivati da te netko stalno tješi i šlepa.
Ako imaš izgovor u stilu "nismo se svi rodili jaki" kakvim mi često dolazite kako bi mi nabili osjećaj krivice, jer odbijam sjediti s vama i po petstoti put prelijevati iz šupljeg u prazno, slobodno me zaobiđi.
Nitko se nije rodio jak, samo nas ima koji smo to odabrali biti. Život nam nije dao drugi izbor. Naučili smo na vlastitim greškama, izgradili smo se, odlučili smo nešto stvoriti. I ne postojimo kako bi tebi nabijali osjećaj manje vrijednosti. Taj stav ti donosi samo loše. Ti si taj/ta koja se odbija suočiti sa stvarnosti i odrasti, preuzeti odgovornost za sebe i vlastitu sreću.
Odrastanje, sazrijevanje i odgovornost su teški. Zahtijevaju rad na sebi i izlazak iz zone komfora.
Lakše je sjediti i plakati, lakše je živjeti u oblacima, lakše je za sve kriviti nas koji se borimo.
Ali nemojte se čuditi što u tom cviljenju ostajete sami. I to je na kraju balade jedino i isključivo vaš odabir.