Trenutci koje živimo su puno više od heštega, statusa ili trendovskog citata. Proživimo ih stvarno, kao kad smo bili djeca, kad nas je baš bilo briga što će nam reći drugi.
Trend ili zaista TI
Danas je u trendu biti hipster u kariranoj košulji i urolanim hlačama (i okej je da te nitko ne voli jer kao hipstere se baš ne voli), jesti sushi i prekonoćni chia puding, nositi Stan Smith adidaske, zlatne sandale i one reflektirajuće sunčane naočale s opasnim, špičastim rubovima kod obrva, pucati selfije s hinjenim osmijehom iznenađenja (onako, sve do kutnjaka s bijelim plombama sam iznenađena, gle!), raditi instastorije naših vokalnih instant-mudrolija (gle kako mi je super novi balayage, nova boja, nova ja! Sad se vozim u autu, kasnije ću jesti veganski sladoled, a onda ću u gym.), uznemirenih valova, kiše, točenja piva ili puhanja nosa s bumerang efektom (to je ono gdje ti sve leti pred očima vamo-tamo), kuckati se obojenim pićima, hodati po cesti s ogromnim slušalicama (koje sprječavaju da se odazoveš na ono „'alo, momak!“ i da čuješ neku novu priču, izmijeniš osmijeh-dva, pomogneš nekom da se snađe u novom gradu).
Danas je u trendu jesti zdravo, označavati svoje virtualne tanjure s heštegovima #cleaneating i #organic, i trčanje je u trendu, u čoporima, postoje i škole trčanja, hej! Pa se pitam nije li trčanje više ono kad izjuriš iz zgrade van, vežeš vezice u letu po stepenicama, doletiš tako zajapuren od sreće do svog prijatelja pa trčite, trčite koliko vas noge nose?
Ah, da. Danas još samo rijetki tako trče. Jer danas je u trendu imati iPhone 7, Samsung 9, neki Apple ili Lenovo, isto s nekim brojkama sa strane (uglavnom jednoznamenkastim, kao da se trude na isti broj svesti nam i samu inteligenciju) pa zasjesti na kauč, skrolati po ekranu, smijati se statusima ili žalovati s frendovima, znanima i neznanima, onim prihvaćenima na fejsu, a da ne znaš točno ni tko je, ni zašto te dodao, nit' s njim komuniciraš, nit' ništa, al' šta'š kad je već tu pa hajd' da mu u komentar nalijepiš onog kreveljka što se kao glasno smije da se s njim proveseliš ili pak onog sa suzom u oku i daš mu jasno do znanja da ti je žao i da suosjećaš s njim zbog toga nečeg što je napisao ili nalijepio.
U trendu je biti u trendu
Danas je u trendu isti tren, čim čuješ da je netko umro, pisati R.I.P., i to ama baš za svaki klinac, za ljude koje smo poznavali, i za one koje nismo, za one koje smo obožavali i čije smo pjesme u svaki ton znali ili čije smo filmove vrtili uvijek iznova k'o nezaustavljivi ringišpil, i za one za koje smo samo čuli, za zvijezde, za veze, za životinje, za krepale mobitele i kuhinjske aparate.
Umjesto da život provedeš u tom nekom virtualnom svijetu želeći biti u trendu i biti trend, bolje bi bilo da pozoveš ljude do kojih ti je stalo i natočiš im čašicu koju ćeš servirati uz osmijeh stvarajući ono što zaista vrijedi - uspomene. [Snimila: Sandra Rončević]
Danas je u trendu prilagođavati svoje mišljenje (nikad ne znaš kad će ti tko trebati, prešuti nešto, ne moraš uvijek sve reć'), znati sve o svima, ali ne i o sebi samom, ne izlaziti na izbore jer se j***ga nema za koga glasati, vidi nam posrnule države u kojoj živimo, ostat ću ja lijepo doma jer pada kiša i toplo mi je, što bih močio noge u novim tenisicama od brušene kože, iskazat ću svoje raspoloženje na Twitteru i fejsu, nek' znaju ljudi da sam nihilist i da se ni s čim ne slažem, ponosno ću svima reći kako ne glasam u svom otporu prema svima i svemu. A onda ću povremeno dizati fejsbuk revolucije s daljinskim u ruci, s kauča koji je centar mog života i moje komfor zone, a ne, mojim glasom se nitko neće nabacivati. Oh, kako krivo. Itekako hoće, prijatelju. Itekako hoće.
Danas je u trendu biti u trendu, ma koliko to koštalo, ma koliko to trajalo, ma što god to značilo. A znaš li što je uvijek u trendu? Stisnuti ruku, zagrliti, pomoći koliko možeš, a ne odmoći, pružiti utjehu, nasmiješiti se, nasloniti se jedno na drugo, pozdraviti u liftu ili haustoru, odnijeti tople knedle susjedi s trećeg kata kojoj nitko ne dolazi, nazvati nekoga koga tako dugo nisi čuo, reći mu koliko ga voliš ili cijeniš ili s njim samo šutjeti i ćutjeti tu toplinu i prepoznavanje.
Sjećaš li se?
Podružiti se i poljudovati bez gledanja na sat, mjeriti vrijeme u navalama smijeha, onog od kojeg te boli pod rebrima i naredna tri dana, nazdraviti k'o nekad hladnom rakijom, iznijeti na stol ono što se ima, iako to bio i bokal ledene vode u sparni ljetni dan, prepričavati stare doživljaje ili stvarati nove priče. Živjeti, onako kako se oduvijek živjelo. Jedni s drugima, jedni pored drugih. Za to nam ne treba škola trčanja. Ni hešteg. Za to nam treba samo odložiti sve te tehničke điđe kojima smo se nakrcali, duboko udahnuti i izdahnuti, i prisjetiti se da smo još uvijek samo ljudi.