Je li talent privilegija izabranih? I jesu li talentirani ljudi sretni, ako uzmemo u obzir da su djela takvih ljudi pod oštrim okom kritičara, ali i samog autora. Umjetnost je inače sklizak teren, zbog česte neshvaćenosti u prijevodu poruke umjetnika, pa umjetnik pokušava svako svoje sljedeće djelo što više usavršiti. Zapravo nadmašiti samoga sebe.
Eksperiment nad talentom
Kod vrlo talentiranih ljudi osrednje je riječ koja se ne prihvaća. Umjetnikov um uvijek luta istražujući i šireći svoj talent, ponekad i preko granica. Stoga je umjetnost svojevrsna patnja koju svaki autor manje ili više osjeća, a kako se patnja povećava djela su sve snažnija. Zašto? Jer umjetnik stvaranjem upoznaje sebe, pa su prizori koje čitamo ili gledamo dijelovi njegove preobrazbe iz unutarnjeg u vanjsko. Oni vrše svojevrsni eksperiment nad talentom, a svaki eksperiment podrazumijeva i određene nuspojave.
Spoj umnog i fizičkog
Iako su druželjubivi, nikad neće istupiti iz svog svijeta koji ih na neki način drži u šaci, ponekad otvorenoj, ponekad stisnutoj. Vrlo je ružno kada netko umjetnika nazove besposličarem, pa bi svakom preporučila čiji su talenti ostali u čahuri, neka se okušaju uzeti pero u ruke, kist, dlijeto… bilo koji instrument kako bi uvidjeli težinu spoja umnog i fizičkog.
Treba znati iz ničeg napraviti nešto. Oni znaju. Svijest umjetnika razlikuje se od drugih ljudi. I nema to nikakve veze s maštom, nego s upornošću kako bi svoju svijest doveli na višu razinu, jer oni nisu promatrači, a još manje obrtnici koji će iz nauke stvoriti praksu.
Oni su duševni vizionari koji stvaranjem dokazuju postojanje metafizičkog u nama. Oni su podanici predani čovječanstvu, a najmanje sebi. S obzirom da ulaze u onostrano, naivni ljudi ih nazivaju pijancima, ekscentricima, egocentricima, hirovitima… odbijajući shvatiti koliko je težak prijelaz preko mosta, odnosno iz realne dimenzije u potpuno drugu dimenziju. I pored vlastite patnje u bilo kojem vremenu živjeli i djelovali češće su priznati iza, nego prije smrti. Živjeti ispred vremena, a oni upravo tako žive, najteži je oblik života.
Ona tanka nit..
Pravom umjetniku noć je za stvaranje, a dan za spavanje. Rijetki su imali sreću stvarati svoju umjetnost bez bojazni za egzistenciju, dok je većini egzistencijalni lanac stezao vrat. Inspiracija pravih umjetnika dolazi iz duše, a ono od čega najviše bježe je rad po narudžbi. Stoga je uputno odvojiti umjetnika od umjetnika, jer prava umjetnost usko je vezana uz genijalnost u čemu glavnu ulogu igra ona tanka nit. Hoće li ih njihov genijalan um odvesti u stvaralaštvo ili na rub pameti, nikad se ne zna. S obzirom na bogat unutarnji svijet, promjenama njihovog psihičkog stanja nitko se ne bi trebao začuditi. Upravo su ta psihička previranja 'pomagači' u stvaranju nečeg vrhunskog. Za sva vremena.
Između oholosti i poniznosti
Jedan od takvih vrhunskih umjetnika bio je Erik. Pisac svjetskog glasa, dobitnik Pulitzerove nagrade za književno djelo, priznat, poznat, omiljen i omražen u književnim krugovima. Uvijek se lomio između oholosti i poniznosti. Čovjek vrlo upečatljivih crta lica, prodornih očiju boje lješnjaka, malo povijenog nosa i usana čiji su se krajevi podrugljivo smiješili. Samouvjerenost mu je bila ispisana na trepavicama, a samoljubivost je pokušao sakriti u rukave svojih košulja. Vrlo svjestan vlastite vrijednosti na tržištu, ponekad bi pomalo diktatorski uvjetovao izdavača. Nimalo boemski tip, kako bi se očekivalo od umjetnika.
On je s ponosom nosio nadimak 'gospodin u plavom odijelu'. Naravno skupom, kao i cipele od meke kože. Osobito je pazio na ruke, alat njegovih riječi utisnute na papiru. Luksuz mu je bio urođena mana, pa si je priuštio vilu pokraj mora kako bi uz šumove valova u noćima punog mjeseca pisao do iznemoglosti. Mnoga njegova dijela bila su ekranizirana.
Sakupljač satova bio je opsjednut vremenom, ali ne zato što je vrijeme novac. Njega je znao stvoriti i trošiti. Za Erika je vrijeme bilo polazište i odredište. Bolje reći putovanje. Putovao bi on u svojim mislima vlakovima bez voznog reda i na svakoj stanici uzeo riječ. Putovao bi i na svom jedrenjaku bez kompasa, gdje bi od svake kapi vode načinio slovo. Majstor riječi nikad nije ostao bez riječi. A kada bi riječi zaprijetile da ga potope, buteljom vina umrtvio bi dušu. Žena ga je uvijek čekala. Domaćica bogatašica u svilenoj bi spavaćici uz figure anđela u bojama šetala prostranom terasom pokušavajući obojiti svoj besmisao smislom. Njezino je vrijeme bilo prazno zbog šutnje koju je poput kamena nosila u duši. Nisu to bile oči sretne žene, jer su previše često sjajile suzama. Odredila je samoj sebi pokoru, nosila tajnu, pozivajući nebo da za njezin talent otvori svoja vrata.
Roman o anđelima
Da, da, da… Hana je također itekako ljubila riječi. Pisala je roman u sebi. Roman o anđelima. Nakupilo se stranica, ali da ne uvrijedi muža, objesila ih je na vješalicu. Na vješalicu nevidljivu ljudskom oku. Ipak im je obećala premijeru, svjetla pozornice i puno, puno ljudi koji će zbog težine njezinih riječi u anđele na pozornici gledati, u knjižarama biti, police knjižnica popuniti, urezati se u ljudska sjećanja.
Ostavljen i zaboravljen
I zaista. Njezini pali anđeli nisu ostali na vješalici. Preletjeli su sva mora, postali bestseller, govorili jezicima svijeta kako je život krhak, poput zrna riže. Ali platila je Hana svoju nagradu, ne samo potpisivanjem knjige, nego i rastave. Gospodinu u plavom odijelu, u noći bez mjeseca, uz more bez valova, taština je probola srce. Erik je prvi put ostao bez riječi. Njegov jedrenjak nikada više nije podigao svoja jedra, a vlakovi su iskočili iz tračnica. Skinuo je zauvijek plavo odijelo, prepustio ga vješalici, prodao satove, a polazište i odredište prepustio nekom drugom. Zbog jedne žene i svoje taštine Erik je postao i ostao mrtvo slovo na papiru. Ostavljen, zaboravljen, nikada više nije napisao ni riječ. Ona tanka nit između genijalnosti i ludila pukla je. Pisac više nije znao pisati.
MISAO TJEDNA
Neka sve stane, samo da mi pamet ostane.