Manje ćete dolaziti u iskušenje da vičete ako unaprijed postavite neka osnovna pravila ponašanja u svojoj obitelji
 FOTOGRAFIJE: shutterstock
Nina Čiča
Nina Čiča
IZ PRVE RUKE

Isprobano i funkcionira! Odgoj bez vikanja je moguć, ali za to treba vremena, truda i prakse

29. lipanj 2021.
Ostati miran kad vam dijete kida živce na komadiće svojim ponašanjem, neposluhom, ružnim riječima i tko zna čime još, može se činiti kao nemoguća misija, ali na djetetove tantrume i ispade reagirati vlastitim tantrumima vjerojatno je najgore što možete učiniti

Prije ili kasnije svaki roditelj poviče na dijete, no važno je da vikanje ne prijeđe u naviku i ne postane odgojna metoda jer ono to nije. Ne samo što su istraživanja pokazala da vikanje (kao, uostalom, ni drugi agresivni pristupi djeci, poput fizičkog kažnjavanja) ne pomažu u popravljanju ponašanja djece već ga pogoršavaju, nego ono uništava djetetovo samopouzdanje. Vikanje zastrašuje dijete i motivira ga na promjenu eventualno samo zato što vas se boji, a ne zato što je svjesno da je određeno ponašanje ružno i neprimjereno. Pitanje je želimo li da nas djeca slušaju zato što nas se boje, želimo li da imaju nisko samopouzdanje, želimo li da i sama počnu vikati kad budu ljutita? To sigurno ni jedan roditelj ne želi, a upravo to je ono što se vikanjem postiže. Vikanje je na neki način ulaznica u začarani krug: dovodi do još goreg ponašanja, a ono do još više vikanja i tako unedogled. Osim toga, vikanje s vremenom prestaje biti učinkovito jer ako stalno vičete, dijete će se, prije ili kasnije, početi isključivati i više vas neće doživljavati. I, naposljetku, vikanjem djecu ne učite kako da kontroliraju vlastito ponašanje, a to je vaša uloga - da budete uzor i model ponašanja svom djetetu. Ako vičete na dijete zato što je uzelo igračku nekom drugom djetetu, time ga nećete naučiti vještini rješavanja problema na miran način, nego ćete ga naučiti da je vikanje prihvatljiv način ponašanja kad nečim nisi zadovoljan.


Sramim se toga, ali to je realnost

Bio je u mome domu jedan strašan period kontinuiranog vikanja. Svi smo vikali, djeca su vikala - bilo zato što su se svađala, bilo zato što netko od njih nije bio zadovoljan nečim, suprug je vikao u pokušajima da ih dovede u red, a ja sam vikala na njega da prestane vikati. Izgubila sam i sama kompas nekoliko puta i, protivno svim mojim principima, izvikala se na dijete i poslije toga se danima osjećala grozno i ispričavala se djetetu. Iako mi inače svi prigovaraju da sam razmazila svoje troje djece jer ne dopuštam vikanje na njih, uvijek se trudim razgovarati i dogovarati, smiriti situaciju, objasniti što nije valjalo i onda da to zajedno ispravimo... sve to kako bih ih nečemu naučila, a da ih pritom ne zastrašujem i ne ponižavam, bilo je situacija u kojima se i meni dogodila eksplozija. Vikanja. Čini mi se da sam na tantrum svog djeteta nekoliko puta odreagirala vlastitim tantrumom. I sramim se toga, ali to je realnost. Čitam ja marljivo sve savjete kako postupati i odgajati djecu na blag način i primjenjujem ih, pronalazim i sama nove načine i metode, ali nije lako.

Ako se zapitate kako to da vam se i dalje događaju ispadi unatoč tome što se stvarno trudite i držite svih savjeta, odgovor je vjerojatno zbog toga što je stvarni život nešto drugo od laboratorijskih uvjeta za kakve su obično svi savjeti napisani. Većina savjeta je vrlo korisna i učinkovita, ali naići ćete na razne probleme u praksi, kao što sam i ja naišla. Savjeti su, na primjer, uvijek napisani kao da imate samo jedno dijete, idilične uvjete i vremena napretek. A nije tako ako ih imate troje, deset minuta da stignete na vrijeme u vrtić jer u doba korone morate poštivati vrijeme dolaska i ako je od njih troje dvoje napravilo nešto ružno. Tada već morate biti jako kreativni da biste bili blagi, podučili ih nečemu, stigli na vrijeme u vrtić i prikratili vrijeme onom trećem, "nedužnom" dok vi raščišćavate što je lijepo ponašanje, a što nije na blag i edukativan način s prestalo dvoje. Želim samo reći da to što će se vjerojatno eksplozije događati i dalje (unatoč vašim nastojanjima da sve učinite baš onako kako treba), ne znači da nije nemoguće čak i u nemogućim uvjetima odgajati i disciplinirati dijete bez vikanja i prijetnji. Važno je da takvi događaji ostanu na razini pogreške, koja se može dogoditi svakome. To da ste i vi ljudsko biće i da možete pogriješiti, djeca mogu razumjeti, ako mogu moja, mogu i sva ostala.


Unaprijed postavite jasna pravila

Manje ćete dolaziti u iskušenje da vičete ako unaprijed postavite neka osnovna pravila ponašanja u svojoj obitelji, a vrlo je korisno ta pravila napisati i objesiti na vidljivo mjesto u kući (u slučaju da su djeca već u dobi da znaju čitati, a ako još ne znaju, možete to prikazati i slikovno). Primjerice, nema ružnih riječi, nema udaranja, nakon ulaska u kuću se peru ruke, prije spavanja se peru zubi, igračke se nakon igre spremaju i slično. Naravno, unaprijed dogovorite i koje su posljedice nepridržavanja pravila. Te posljedice trebaju biti neposredne, odnosno uslijediti odmah po kršenju pravila kako bi dijete moglo povezati uzrok i posljedicu i iz toga nešto naučiti. Kad dijete prekrši neko od tih pravila, nemojte vikati niti bjesnjeti, već ga samo smireno upozorite na ono što ste dogovorili i ostanite dosljedni u tome.

image
FOTOGRAFIJE: shutterstock


Dogovorite se unaprijed i koje će biti posljedice kršenja pravila

Unaprijed djetetu objasnite i koje će biti posljedice kršenja pravila. To može biti takozvani "time out" ili hlađenje (micanje djeteta iz situacije na kratko vrijeme, primjerice ako je dijete tijekom igre udarilo brata ili prijatelja, izdvojite ga iz igre i posjednite na krevet ili u naslonjač), oduzimanje neke privilegije za taj dan (primjerice, gledanja crtića ili mobitela, sladoleda ili čokolade, odlaska u park ili prijatelju na igru i slično) ili neke logične posljedice (ako ne želi samo pospremiti igračke, sutra ih ne može izvaditi iz kutije). Na primjer, možete reći: "Ako ne pospremiš igračke prije ručka, poslije ručka nećeš moći gledati televiziju (ili crtiće, ovisno o djetetovoj dobi)". Kada tako postavite stvari, djetetu dajete priliku da samo odluči i bira kako će provesti poslijepodne. Razmislite i o tome koje će posljedice za vaše dijete biti najučinkovitija lekcija, jer ono što funkcionira kod jednog djeteta ne mora i kod drugog.


A sada malo o kaznama...

Ovo što se u raznim stručnim savjetima naziva posljedicama kršenja pravila zapravo su blage disciplinske mjere ili, rječnikom naših roditelja, kazne. No, te kazne trebaju biti promišljene i razumne tako da ne razaraju djetetovo samopouzdanje, već da služe tome da dijete izvuče pouku iz situacije. I što je najvažnije, trebaju biti primjerene dobi jer u protivnom neće služiti ničemu, osim besmislenom zastrašivanju i ponižavanju djeteta. Primjerice, ako u bijesu četverogodišnjem djetetu kažete: "E sada nećeš gledati crtiće dva tjedna!" zbog neposluha ili neke nepodopštine koju je napravilo, to je pretjerivanje koje ne služi ničemu. Dva tjedna su predugo vrijeme za četverogodišnje dijete koje se već nakon dva dana neće sjećati zašto je uopće dobilo kaznu, a kamoli nakon dva tjedna te iz toga neće izvući nikakvu pouku. Dakle, takvom kaznom nećete postići ono što ste namjeravali, a to je da dijete naučite poželjnom ponašanju, već ćete postići jedino ono što vjerojatno niste htjeli, a to je da se dijete danima osjeća jadno ne shvaćajući zašto (u međuvremenu će zaboraviti u čemu je pogriješilo) i da samim time njegovo samopouzdanje postane nagrizeno. Zbog toga kazne moraju biti, prvo, neposredne te uslijediti odmah nakon nekog ružnog ponašanja i, drugo, dužinom primjerene dobi djeteta tako da ono može povezati uzrok i posljedicu i iz toga nešto naučiti.

■ TIME OUT: prije nego što djetetu odredite time out, upozorite ga jednom ili najviše dva puta jer će sve više od toga kaznu učiniti manje učinkovitom. Iznimka su ponašanja kao što je, primjerice, udaranje drugog djeteta ili izgovaranje ružnih riječi drugom djetetu, nakon kojih time out treba uslijediti odmah, bez ikakvih upozorenja. O takvim stvarima dijete unaprijed obavijestite, odnosno recite mu nakon kojih će ponašanja ići u time out bez upozorenja. U time outu nema igranja niti razgovaranja, a dužina hlađenja određuje se prema dobi: po jedna minuta za svaku godinu života. Na primjer, četverogodišnjak će na smirivanju biti četiri minute, a sedmogodišnjak sedam minuta.

■ ODUZIMANJE PRIVILEGIJA: i u ovom slučaju cilj nije da zastrašite dijete i natjerate ga da bude pokorno, već da mu pomognete da nauči donositi bolje odluke u budućnosti. Ako donese lošu odluku, tj. ponaša se neprimjereno, treba znati da je posljedica toga gubitak neke privilegije. Ta posljedica ili kazna mora biti povezana s neprimjerenim ponašanjem. Drugim riječima, nemojte na kraju dana, dijelom zato što ste već umorni i siti svega, a dijelom zato što vas dijete više puta tijekom dana nije poslušalo, planuti i reći: "E sada mi je dosta, nećeš dobiti mobitel zato što se ružno ponašaš cijeli dan!" Kad vas ne posluša i ne pospremi za sobom igračke, onda mu smireno recite: "Nećeš do kraja dana dobiti mobitel jer nisi pospremio igračke" ili, ako ne dođe za stol nakon deset poziva, recite: "Danas se ne možeš ići igrati s prijateljima zato što nisi došao kad sam te pozvala". Na taj način povezat ćete posljedicu s konkretnim ponašanjem koje treba ispraviti. Važno je i da djetetu date do znanja kada može ponovno dobiti privilegiju koja mu je oduzeta, a obično je 24 sata sasvim dovoljno da dijete može nešto naučiti iz svoje pogreške. Dakle, možete mu reći: "Danas do kraja dana više ne možeš gledati televiziju, ali moći ćeš je opet gledati sutra ako pokupiš svoje igračke kad te prvi put zamolim".

■ LOGIČKE POSLJEDICE: one su direktno povezane s lošim ponašanjem i mogu biti vrlo korisne da se dijete riješi nekog ružnog ponašanja koje mu je ušlo u naviku. Na primjer, ako dijete nije htjelo pokupiti igračke, nemojte mu dopustiti da se s njima igra ostatak dana.


Ponudite upozorenje

Umjesto da odmah vičete ili, još gore, vičete unaprijed ako vas dijete nije isprva poslušalo, upotrijebite upozorenje. Upotrijebite tip rečenice "kada... onda" jer ćete im tako dati do znanja koji je mogući ishod neslušanja. Primjerice, možete reći: "Kad pospremiš igračke, moći ćeš ići s tatom u park". Imajte na umu da vikanje često dovodi do situacije koja je zapravo borba za moć: što budete više vikali na dijete da nešto učini, to će ono više prkositi i odbijati to učiniti.


Ignorirajte blaže oblike lošeg ponašanja

To ne znači da jednostavno okrenete glavu na drugu stranu i pravite se da ne vidite da vaše dijete radi nešto opasno ili neprimjereno, no možete ignorirati, na primjer, cendravost i "gnjavljenje" kojima dijete nastoji privući vašu pažnju. Ne reagirajte na to, ali onda kad vam se obrate na lijep način ili se počnu lijepo ponašati, pobrinite se da im posvetite pažnju neko vrijeme. S vremenom će naučiti da će lijepim ponašanjem prije privući vašu pažnju nego ružnim. Ipak, imajte na umu da dijete treba roditeljsku pažnju i nastojte mu posvetiti dovoljno kvalitetnog vremena jer ćete na taj način smanjiti oblike ružnog ponašanja kojima dijete zapravo samo nastoji privući vašu pažnju.

image
FOTOGRAFIJE: shutterstock


Potičite pozitivno ponašanje

Vrlo je korisno, umjesto kažnjavanja, dijete na dobro ponašanje motivirati nagradama. Na primjer, ako se braća i sestre često svađaju i tuku, umjesto da ih stalno kažnjavate, uspostavite neki svoj sustav nagrađivanja kako biste ih potaknuli da se bolje slažu. Na primjer, recite im da ako cijelo poslijepodne provedu u igri bez svađe, za večeru mogu dobiti pizzu ili neko drugo omiljeno jelo. Ili, ako cijeli tjedan provedu bez svađe, za vikend ćete ih odvesti u kino ili u lunapark. Takva motivacija može u vrlo kratkom roku iskorijeniti naviku svađanja. Naime, ako za nepridržavanje pravila postoje negativne posljedice, trebalo bi uvesti i neke pozitivne posljedice za pridržavanje pravila. Pohvalite dijete svaki put kad postupi u skladu s pravilima. Recite nešto poput: "Hvala ti što si pospremila igračke, baš si mi pomogla i jako to cijenim".


Analizirajte sebe i razloge zbog kojih vičete na dijete

Zateknete li sebe da vičete na dijete, pokušajte shvatiti zašto tako reagirate. Ako vičete zato što ste ljutiti, usvojite neke taktike da smirite sami sebe. To će vam pomoći da svom djetetu budete uzor kako se s ljutnjom nositi na zdrav način. Uzmite time out za sebe kako biste se sabrali. Ako se ne radi o nekoj opasnoj situaciji za dijete, pričekajte da se prvo vi smirite pa tek onda razgovarajte s djetetom. Ako pak vičete zato što dijete nije slušalo što ste mu govorili već nekoliko puta prije, isprobajte neki novi način da pridobijete djetetovu pažnju bez podizanja glasa. Meni je najdragocjeniji savjet u tom smislu da se spustite na djetetovu razinu, pogledate ga u oči, obratite mu se imenom i zatim kažete što imate - nema šanse da vas neće čuti. Naposljetku, ako vičete iz očaja, potreban vam je neki plan za postupanje u slučaju lošeg ponašanja djeteta kako biste u svakom trenutku vladali situacijom i kako se ne bi događalo da gubite kontrolu nad sobom. Kad viču iz očaja, roditelji često izvikuju prazne prijetnje koje ionako ne misle provesti u djelo, već to govore samo zato što ne znaju što drugo učiniti u tom trenutku. Te prijetnje nemaju nikakvu odgojnu ulogu, već samo dijete čine potištenim, frustriranim, poniženim i jadnim jer se osjeća nevoljenim i neshvaćenim.


Budite dosljedni

Izbjegavajte zanovijetanje ili neprestano ponavljanje upozorenja. Nakon nekog vremena dijete vas više neće doživljavati. Radije budite dosljedni i provedite dogovor o posljedici kako biste mu pokazali da mislite to što ste rekli. Oduzimanje mobitela na 24 sata, ukidanje poslastice u obliku čokolade ili sladoleda za taj dan ili zadavanje nekih dodatnih kućnih zadataka posljedice su koje će natjerati dijete da drugi put dvaput razmisli prije nego što opet prekrši neko pravilo. Te će posljedice biti mnogo učinkovitije od vikanja.


I vi biste željeli da drugi budu obazrivi prema vama kad pogriješite

Svatko tko ima djecu zna da se ona često uzrujaju ako im kažete da su nešto ružno napravila, a to je prije svega zbog toga što se, kad naprave nešto loše, već i sama osjećaju loše, samo ne znaju kako da to poprave. Osim toga, neka su djeca izuzetno osjetljiva na kritiku ili prirodno sklonija niskom samopouzdanju u usporedbi s drugom djecom. Iako se uvijek savjetuje da se kritizira neprimjereno ponašanje, a ne dijete kao takvo, većina djece uopće ne uočava razliku između ta dva pristupa. Odrasle osobe sposobne su racionalizirati i razmišljati na način: "Da, učinio sam jednu lošu stvar, ali općenito nisam loša osoba". Mala djeca to ne mogu, ona razmišljaju crno-bijelo i kad ima kažete da su učinila nešto loše, ona se osjećaju jako loše kako god im to rekli. To ne znači da ih ne trebate upozoriti da su učinili nešto loše, već samo da budete obazrivi kako to činite. Djetetu kritiku možete uputiti i na blag način. Kao prvo, ponudite mu sami, i to odmah, olakotnu okolnost tako što ćete, umjesto da ga odmah napadnete žestokom kritikom ako je udarilo sestru - "to je bilo jako ružno od tebe, zašto si to napravio....", reći: "Znam da nisi želio da je boli" ili "Sigurno nisi mislio da će je to boljeti". To će mu dati do znanja da vi znate da je inače dobro dijete i da nije imalo nikakve loše namjere iako je pogriješilo i učinilo nešto što nije trebalo. Iz vlastitog iskustva mogu reći da takav pristup čini čuda. Kad bih tako prišla svojoj djeci nakon što naprave nešto ružno, oni bi takve moje riječi dočekali kao "slamku spasa", s nevjerojatnom zahvalnošću i odmah nastavili "da, da, mama, nisam ja to htjela napraviti, neću to više nikada napraviti, seka, oprosti...". Ako bih odmah graknula: "Zašto si ugrizla sestru? To je bilo ružno!", reakcija je bila posve drugačija: nadurena njuškica, zavlačenje ispod stola i odbijanje bilo kakve isprike i pomirenja plus nervoza do kraja dana.


Ne budite zlopamtilo

Dijete ne može pritisnuti neki gumb i promijeniti ono što je već učinilo, a sigurno vam nije cilj da se do daljnjeg osjeća loše zbog toga i misli loše o samome sebi. Dakle, nemojte mu to satima ili, još gore, danima nabijati na nos ili se na njega ljutiti danima. Ponudite mu mogućnost da samo popravi i zaključi cijelu stvar te da se nakon toga osjeća bolje i nastavi dalje sa svojim malim životom. Pitajte ga, na primjer, "Što bi mogao učiniti da popraviš stvar?", "Što možeš učiniti da utješiš seku pa da je manje boli i da se osjeća bolje?" Ovisno o situaciji, možete mu predložiti nekoliko mogućih načina, od toga da je zagrli i kaže joj oprosti, da je utješi, da joj pusu i kaže joj da je voli, da joj ponudi neku svoju igračku koja joj se sviđa... Ako je dijete nekoga povrijedilo i žao mu je zbog toga, osjećat će se bolje ako može učiniti nešto da to popravi. I kad učini nešto lijepo i dobro u želji da se iskupi i popravi stvar, pohvalite dijete i recite mu koliko vam je drago što je tako postupilo i koliko ga cijenite zbog toga. Umjesto frustracije, tuge i nervoze, imat ćete kraj sebe ozareno i ponosno dijete koje će jedva čekati da opet postupi kako treba. Isprobano i funkcionira.

Teme
Linker
24. rujan 2021 07:11