Zastupnik Sinčić je u ponedjeljak poveo petomjesečnog sinčića u Sabor. Mama je vjerojatno bila zauzeta. Lijepo je to. I meni bi ponekad pasalo na posao sa sobom povesti djecu. Evo, možda već sutra. Ionako smo baš doma bjesomučno smišljali križaljku što i kako s tim našim draguljima.
Bolest nije opcija
Baka je na putu, muž radi popodne. Moram žicati sestru ili frendicu da ih kupe iz vrtića i škole ako ja ne stignem. Nije da one isto nemaju klince, ali sila ne pita. Bolest nije opcija.
Da sam hrabra kao naš zastupnik - lijepo jedno dijete u jednu, drugo u drugu ruku i ravno na posao. Pa do fajrunta.
Zastupnik je na brzinu, s mališanom u rukama, obavio i sjednicu. OK, imao je i kolica pa ga je možda odložio tamo. Srećom, tu je bio i pomoćnik koji ih je gurao saborskim hodnicima. Teško je biti i otac i poslovan čovjek. Moguće da je od silnih floskula koje je bio prisiljen slušati maleni i zaspao. Bolje za njega.
Bila sam malo zabrinuta za tatino lijepo odijelo. Ta mala djeca znaju ponekad i bljucnuti. No, sve je prošlo bez ekscesa. Ni djetetovo hranjenje nije zabilježeno. To bi stvarno zakompliciralo stvar. Pametno neko dijete. Već sad zna kako se ponašati.
Podrigivanje u vijećnici
Sinčićeva kolegica Biljana Borzan svoju je bebu vodila na posao još 2008. Njena mama bi joj dovela četveromjesečnog sina u hodnik osječke gradske vijećnice i onda bi ga ona dojila nekih petnaestak minuta te potom stavila da podrigne. Mališan je zaspao, a ona bi se vratila svojim obavezama. Ta djeca političara jednostavno znaju - plakanje nije in. Kakvi tantrumi, kakvi bakrači.
Čula sam da postoji zakonom dozvoljena pauza za dojenje djeteta, ali iskreno ne znam nijednu 'običnu smrtnicu' koja ju je koristila. Moguće zato jer većina baš ne radi blizu kuće, a netko treba dijete i dovesti do mame hraniteljice.
Moja djeca su kao mala po tom pitanju bila dosta razmažena. Čim bi postala gladna, odmah bi krenula u dreku. Užas.
Dosta je teško djetetu od nekoliko mjeseci objasniti da se strpi. A tek da ga neka dadilja na to krene pakirati i odvozi ga meni na radno mjesto. Smrznem se od same pomisli.
Znam, pogriješila sam u početnim koracima. Trebala sam se lijepo vratiti mjesec dana nakon porođaja na posao pa bi se brzo navikli. Kad nanjušiš mamu sisa je tu, kad je nema šuti i trpi.
Otkaz nakon porodiljnog
Ma, zapravo da budem iskrena, uopće nisam ni željela svoje dijete na poslu. Pa dovoljno što ja moram ići tamo. Čak postajem i 'bočica friendly' u tom slučaju. Neka trauma će bebu snaći kako god okreneš pa neka bude to.
Nije mi ni padalo na pamet da poslodavca uopće ispitujem o dovođenju djeteta na posao. Već je bilo dovoljno strašno što me 12 mjeseci nije bilo na poslu.
Mislim, koja drskost, iskoristiti cijeli porodiljni. Prave žene, majke, kraljice sve to mogu puno brže obaviti.
Ma, i ja se sve sa krivima družim. Znam ih i previše koje su dobile otkaz na porodiljnom ili netom nakon što su se vratile na posao. Naravno, nije to zbog izbivanja, djeteta, niti mogućih bolovanja. Jednostavno, sigurno nije bila dovoljno fokusirana, dovoljno posvećena poslu. 'Gle, odaberi. Hoćeš raditi ili se planiraš zezati s nekom djecom?'
15 dana sigurnosti
Zakon je i tu skroz na majčinoj strani, 15 dana nakon povratka ne smije dobiti otkaz. Ma da, nek joj ostane bar vrijeme da jednogodišnjaka na miru prilagodi na vrtić, kasnije može i bez posla. 15 dana taman da si sredi život, a onda je sve lako.
Najbolje se praviti da djeteta uopće nema. 'Želite da ostanem prekovremeno? Naravno, nema problema. Uvijek. Tko je uopće vidio imati privatan život? Dijete može i u vrtiću prespavati. Bar ga ujutro neću morati voziti pa ću prije na posao.'
Pričekajte sekundu, zvoni mi mobitel.
'Dobar dan. Vrtić je. Dijete vam ima 38,5. Možete li doći po njega. Odmah.'
Ispričavam se ako tekst nema suvisao kraj, ali žurim…
