Andrea Rakočević

 VEDRAN PETEH CROPIX
Suzana Ciboci
Suzana Ciboci
sasvim iskreno

Glazbenica Andrea o životu s Aspergerovim sindromom i ADHD-om: I u odrasloj dobi sam često etiketirana kao čudakinja

21. studeni 2022.

Priroda, podrška i vjera u sebe pomogli su joj više od lijekova

Snima album, svira klavir, voli meditaciju i aromaterapiju, putuje, planinari, vozi motor, skakala je padobranom, kao da nigdje nema mira - to je Andrea Rakočević, 38-godišnja glazbenica, koja sebe nalazi najviše na pozornici, gdje, kako kaže, izmjenjuje emocije s publikom, to je mjesto na kojem ispuca svoju energiju i gdje voli biti. Ipak za pet se godina vidi u mirnijem tempu, s djetetom i sa srodnom dušom, nekim tko je otvorena uma, produhovljen i tko ne gleda nečiju prošlost, na to je li netko imao poteškoće. Andrea, naime, od četvrte godine ima dijagnozu Aspergerova sindroma i ADHD-a, a oni neće nestati. Osobe s Aspergerovim sindromom drugačije percipiraju svijet i ljude oko sebe smatraju drugačijima i zbunjujućima. Često je ta percepcija suprotna većinskom razmišljanju i ponašanju. Imaju poteškoće u socijalnoj interakciji i neverbalnoj komunikaciji te često imaju restriktivne i ponavljajuće obrasce ponašanja. ADHD je s druge strane neurološki poremećaj koji dovodi do hiperaktivnosti i nedostatka pažnje te ometa razvoj djece (ali i odraslih).

image
VEDRAN PETEH CROPIX

Ne tako običan život

- Naučila sam kako kontrolirati emocije, kako fokusirati koncentraciju i imam vjere u sebe da mogu ostvariti jedan po jedan cilj koji si zacrtam. Kada o nečemu razmišljam jednostavno izbacim sve druge misli. Uz to, pridržavam se ajurvedskog načina prehrane i to mi čini dobro. Također imam i netoleranciju na glukozu i laktozu pa mi prehrana puno pomaže da se dobro osjećam i da imam manje simptoma ADHD-a i Aspergera - kaže Andrea. Završila je glazbenu akademiju u Beču, a upravo je pred dovršetkom i prvi album, a uskoro izlazi prvi singl. Bit će to funky, dance s primjesama jazza kojeg obožava i sluša od pete godine, otkako ju djed zarazio John Coldraneom i Miles Davisom. Danas kaže da joj se čini kako s ADHD-om više problema imaju odrasli nego djeca.

- Uvijek sam htjela sve odmah i odjednom, imala sam mnogo želja i ciljeva. Često sam zbog toga u odrasloj dobi etiketirana kao čudakinja. Bilo je osoba kojima sam bila čudna, pa bi me ogovarali i lagali o meni, a ja sam eksplozivno reagirala, pa čak i zapala u depresiju. Najteže mi je bilo u ranim dvadesetima, znala sam impulzivno reagirati zbog bijesa i nemoći koje bi me tada preplavile kad god bih doživjela neku nepravdu. Iako je moja obitelj uvijek stajala uz mene i podržavala me, prihvatila me, ja sam se htjela dopasti svima, a samu sebe nisam prihvaćala - kaže Andrea. Osobno iskustvo odrastanja s Aspergerovim sindromom i ADHD-om tada je pretočila u zbirku pjesama „Ne tako običan život” u kojem govori o strepnjama, boli, osjećaju osamljenosti zbog nerazumijevanja okoline, o razočaranjima...

- Zato što sam bila pričljiva i življa nekima sam bila luda i čudakinja, zato što sam ubrzana kada nešto poželim nekima sam bila kao na drogama i ismijavali su me... Ali sada kada znam što je uzrok ili tko je uzrok pomaže mi da se maknem i da i dalje imam dobro mišljenje o sebi. Kao odrasla prihvatila sam svoju različitost i uglavnom se i krećem u društvu koje to prihvaća, a izbjegavam one koji nisu tolerantni i koji su zlonamjerni - kaže Andrea. Pomažu joj meditacija, bavljenje sportom i boravak u prirodi.

image
VEDRAN PETEH CROPIX

Više psihološke terapije

- More, sunce i planine me relaksiraju, daju snagu i ravnotežu. Također, otkrila sam da otkako ne jedem gluten nemam tikove ni težinu u trbuhu koja bi mi još smanjivala kortizon i pojačavala simptome. Uvjerena sam i da hrana ima jako veliki utjecaj na poremećaje u ponašanju. Djeca koja uče i koja se trebaju koncentrirati nikako ne bi trebala jesti brzu hranu, već se radije okrenuti organskoj zdravoj hrani, voću, povrću i jesti manje glutena. I na deklaracijama pojedinih slatkiša piše da poremećaji u ponašanju mogu biti pojačani uz konzumaciju tih proizvoda. Ja sam otkrila što mi smeta i od čega se trebam udaljiti tako da se sada dobro osjećam bez ikakve medikamentozne terapije - kaže Andrea. Voljela bi, kaže, da se primjerice djeci s ADHD-om pruži više psihološke terapije, a manje lijekova. Također da se škole više prilagode njihovoj osobnosti.

- Imala sam odličnu učiteljicu u nižim razredima osnovne škole koja je odmah od prvog dana bila upoznata s mojim stanjem i prvi dan škole sazvala je roditeljski sastanak i najavila da dolazi drugačije dijete. Već drugi dan prišla mi je jedna djevojčica, danas moja prijateljica Ana, i prvu me pozvala na rođendan. Od tog dana nisam imala problema, imala sam i asistenta na nastavi. No promjenom učitelja u petom razredu nije baš sve bilo glatko, pa me mama uključila u Montessori program. Bilo nas je 12 učenika, timski rad, učilo se putem mentalnim mapa, imali smo jogu, bazen, svoj vrt, sadili smo biljke, voćke i jahali konje, provodili smo puno vremena u prirodi i u skladu s prirodom. Kod svakog se djeteta razvijala njegova vrijednost i poticale njegove sposobnosti. Motiviralo se djecu da se trude biti što bolja i u balansu s prirodom što je, mislim, ono što danas nedostaje - smatra Andrea. Nakon turbulentnih ranih dvadesetih, prekretnica se dogodila kada je na dar dobila knjigu „Dvojne i krive dijagnoze nadarene djece” gdje su upisani i Aspergerov sindrom i ADHD. Nakon toga i dobra psihološka terapija, više nalik kod nas zanemarenoj Gestalt terapiji.

- Sve sto sam pročitala pomoglo mi je da shvatim sebe i još sam više prihvatila sebe. Pomogla je i psihoterapija. Počela sam shvaćati da ja ipak mogu isto što i drugi. Možda na malo drugačiji način, ali ipak mogu ostvariti svoje ciljeve. Kod mene je specifičan visoki žar strasti i to da moram pod svaku cijenu ostvariti cilj pa idem „do kraja” dok ga ne ostvarim. Danas znam da vrijedim i imam samopouzdanja. Imam stanje, ok. I moja frendica ima cerebralnu paralizu pa je rodila, radi i samostalno živi. Ona mi je jedna od inspiracija u životu. Ipak smo kao društvo napredovali. Na primjer, nekada se eksperimentiralo s djecom s ADHD-om. Treba vjerovati u znanost, ali voljela bih da se s djecom s poremećajima ponašanja više radi terapeutski, a da im se manje daje lijekova, odnosno da se terapije individualno slažu. Kad sam pila lijekove imala sam užasne titraje, jako promijenjen EKG i i to me je ometalo, nije me moglo smiriti. Psiholog me skinuo s lijekova, naučio me da ja mogu bez tikova, bez prisilnih radnji, trebamo potražiti uzrok zašto je neka osoba nezadovoljna - kaže Andrea.


Pogrešno shvaćena

- Mi nekad impulzivno i nepromišljeno nešto kažemo i budemo krivo shvaćeni i može biti gadnih posljedica. I ja se osjećam kao da sam ponekad krivo shvaćena. No moja poruka odraslima s poteškoćama koncentracije i hiperaktivnošću je da se informiraju i da potraže pomoć tamo gdje će to biti prava pomoć. Neki će nabasati na doktora koji će danas prepisati jedan lijek, sutra drugi i tako unedogled, a neće podržati nečiju osobnost, prihvatiti nečije razlike. I ADHD i Aspergerov sindrom mogu biti rizični faktori za bipolarni poremećaj i depresiju, ali postoje metode pomoći i alati uz koje se normalno živi. Poruka je i da vjeruju u sebe, da idu prema ostvarenju svojih ciljeva, da je strah najveća moć koja može ljudima zamagliti oči. Nisam protiv znanosti, ali samo lijekovi za bilo kakvo psihičko stanje, čak ni za depresiju bez psihološke pomoći meni nisu pomogli koliko to što sam izašla van, u prirodu i imala oko sebe ljude koji su me podržavali unatoč limitima koje su postavljali defektolozi i pedagozi. Treba se izdići i boriti, jer u suprotnom ćeš postati vječni pacijent. Uz to, i društvo bi trebalo biti osvještenije pa bi i nama drugačijima bilo lakše. Trebamo shvatiti da smo svi drugačiji i da se međusobno trebamo prihvaćati i cijeniti - poručuje Andrea.

Teme
Linker
21. studeni 2022 11:32