Svi smo se naslušali blagdanskih laži i priča o Djedu Mrazu, Djedu Božićnjaku, Isuseku, Svetom Nikoli i ostalim likovima koji navodno donose poklone dobroj dječici. I sudjelujemo u održavanju te iluzije kod vlastite djece. Neki su se možda čak odijevali u simpatične djedice, pravili se da čiste dimnjak kako bi Djed Mraz lakše ušao s vrećom poklona, pokušavali uvjeriti djecu da će im donijeti poklone samo ako budu dobra jer ih on promatra i prati… I lako je reći: "Pa, djeca to vole i uživaju u tome" kao obrazloženje za ustrajanje u tim lažima. Ili pak: "I meni su lagali pa mi se zbog toga nije dogodilo ništa loše". I jedno i drugo je vjerojatno istina, barem dobrim dijelom. No, što kad vas dijete, ono koje već pristojno govori i u određenoj je mjeri počelo logički razmišljati, a da i ne govorimo da je možda po prirodi znatiželjno i sklono sve analizirati, počne propitkivati o tome. A kako njegova kola mogu letjeti, kako lete sobovi, kako stigne svima donijeti poklone u istoj noći, zašto ga nitko nikada ne vidi, kako se stari djedica uopće može spuštati kroz dimnjak i verati natrag, kako može znati jesam li bio dobar, kako me može vidjeti ako živi u Finskoj??? I tako dalje, i dalje unedogled. Sve dok "oni dani u godini" ne prođu.
Sumnjičava djeca
Meni je tu torturu Jan priuštio za prošle novogodišnje blagdane, vjerojatno će i za ove, a ako su sestre imalo slične njemu, ubrzo će me svi troje rešetati pitanjima. I bojim se da moje laži, koje su se već lani jedva održale, i to na vrlo klimavim nogama, neće izdržati pred napadima troje sumnjičave djece. Prve su mi laži o tome zapravo vrlo lako prešle preko usana, no kad je krenulo sve detaljnije propitkivanje, i moje su laži morale postati sve složenije da bi bile uvjerljive. Na kraju sam se već počela osjećati blago neugodno u konstruiranju tolikih izmišljotina djetetu koje stalno učim kako treba reći istinu "pa što bude".
Sve sam lošije lagala, on se sve više ljutio jer mu moji odgovori nisu bili uvjerljivi i na trenutke mi se činilo da će njegova sumnjičavost uništiti blagdansku čaroliju i pokvariti mu veselje u svemu. Nekoliko mi je puta rekao: "Ja neću tog Djeda Mraza", "Ne volim ga, neću biti dobar i neću da dođe", no dijete kao dijete, želja za poklonima bila je jača pa ih je pristao "primiti". I sad se pitam, vjerojatno kao i mnogi roditelji oko mene, ima li to smisla ili ne. Ne bi li bilo bolje da mu lijepo objasnim kako stvari uistinu stoje i gotovo. Iskreno, ja se uopće ne sjećam trenutka kad sam shvatila da Djed Mraz zapravo ne postoji, tako da pretpostavljam da suočavanje s istinom nije bilo nikakvo dramatično ni traumatično iskustvo.
I sasvim se lijepo mogu veseliti blagdanima i provođenju vremena s onima koje volim i uživati u svemu tome, pa ne vidim zašto bi istina trebala uzdrmati bilo koga. Evo što o tome kažu stručnjaci i nove znanstvene spoznaje.
Treba li reći istinu?
Istraživanje objavljeno 2016. u medicinskom časopisu Lancet Psychiatry otkriva da laganje djeci o Djedu Božićnjaku, Mrazu ili kako god nazivali izmišljeni lik koji donosi darove, može djelovati štetno na razvoj njihova povjerenja prema roditeljima i odraslima općenito. Autori istraživanja, dr. Christopher Boyle i dr. Kathy McKay, tvrde da govorenje neistina djeci, čak i kada to činimo u šali ili iz dobrih pobuda, može utjecati na naš odnos s njima.
- Djeca će, prije ili kasnije, otkriti da ste im godinama lagali i to ih može navesti da se zapitaju kakve ste im još sve laži rekli - smatra dr. Boyle. Način na koji svaka obitelj prenosi priču o Djedu Mrazu ili Božićnjaku ovisi o kulturnim i obiteljskim stavovima i uvjerenjima koje ta obitelj njeguje. Pa, iako su dr. McKay i dr. Boyle protiv toga da lažemo svojoj djeci, to ne znači da otkrivanje istine mora nužno uništiti blagdanski duh i ugođaj.
- Nitko ne kaže da odsad nadalje svaki roditelj odmah treba reći istinu svom djetetu. No, ako vas vaše dijete počne ispitivati postoji li stvarno Djed Mraz, mogli biste razmisliti o tome da mu ipak kažete istinu. To, naravno, ovisi i o dobi djeteta, jer vas dijete od dvije godine vjerojatno takvo što neće ni pitati. Djeca koja postavljaju pitanja o istinitosti priča o Djedu Božićnjaku, Djedu Mrazu, Svetom Nikoli i slično već su se i sama očito počela pitati koliko je sve to realno i nisu li ti likovi ipak izmišljeni, poput onih iz crtića koje gledaju. I upravo je u tom trenutku mnogo važnije sačuvati djetetovo povjerenje u roditelja nego održavati živom fantaziju koja će se ionako jednog dana rasplinuti - objašnjava dr. Boyle .
Isto je istraživanje inače pokazalo i da govorenje istine postavlja dobar temelj i utire put našoj djeci da čine isto što i mi. Drugim riječima, iskreni roditelji koji se ne ustručavaju reći istinu odgojit će jednako iskrenu i istinoljubivu djecu.
Djedica kao ucjena
Dobar dio priča o Djedu Mrazu ili Božićnjaku počiva na ideji kažnjavanja zločeste djece koja neće dobiti darove ili će, umjesto njih, dobiti ugljen, šibu i slično. No, dr. Boyle upozorava roditelje da nikako ne bi smjeli koristiti skori "dolazak" Djeda Mraza ili Božićnjaka kao metodu discipliniranja djece.
- Oslanjanje na izmišljena bića da biste naveli djecu da operu zube, odu na vrijeme na spavanje ili pomognu u obavljanju kućanskih poslova može vam se obiti o glavu. Kad pokušamo steći kontrolu nad situacijom tako da kažemo djeci kako ih Djed Mraz gleda, sami sebi oduzimamo roditeljsku palicu, odnosno autoritet. Osim toga, nekoj djeci je vrlo zastrašujuća pomisao da ih tamo neki bradati djedica stalno promatra i to u njima izaziva neugodu - kaže dr. Boyle te dodaje da kod djece koja su inače sklona perfekcionizmu pomisao da netko promatra svaki njihov pokret može stvoriti visok stupanj tjeskobe, jer takva djeca obično sama sebe muče i prisiljavaju da se ponašaju na određeni način, onako kako to netko drugi od njih traži. Takvoj će djeci božićni blagdani predstavljati više stres nego veselje ustraju li roditelji u tim lažima. Uostalom, vjerojatno ima istine i u tome da, kako kažu autori ove studije, roditelji više ustraju u tim lažima zbog sebe nego zbog djece. Pričajući takve priče, roditelji sebi omogućuju da lakše urone u čaroban blagdanski ugođaj i prepuste se nostalgiji za dobrim, starim vremenima kad nisu imali briga i obaveza, već su samo uživali u svemu što donose blagdanski dani.
Kako laži djeluju na djecu
Sve je više studija koje pokazuju da laži roditelja mogu imati odlučujući utjecaj na ponašanje djece. Malo istraživanje provedeno na MIT-u (Massachusetts Institute of Technology) u koje su bili uključeni šestogodišnjaci i sedmogodišnjaci pokazalo je da, kad osoba koju smatraju autoritetom ne kaže istinu, to može dovesti do toga da djeca postanu sumnjičava i prestanu vjerovati u bilo što drugo što će ta osoba u budućnosti govoriti. Također, jedan eksperiment proveden na Sveučilištu Kalifornija u San Diegu otkrio je da, kad se djeci u dobi od pet do sedam godina laže, to povećava vjerojatnost da uzvrate prijevarom i lažima u nekoj drugoj situaciji.
Potaknite ih da sami propitkuju
Mnogi se psiholozi slažu da je možda jedan od najboljih pristupa otkrivanju istine onaj koji je astrofizičar Neil deGrasse Tyson imao sa svojom kćeri kad je izgubila prvi zubić te ga je stavila ispod jastuka očekujući Zubić vilu. On je njezin zubić zamijenio poklonom dok je spavala, no sljedeće joj je jutro postavio mnogo sumnjičavih pitanja te je potaknuo da o svemu porazgovara sa svojim prijateljima. Zatim su se njegova kći i njezini prijatelji dogovorili da će sljedeći od njih tko izgubi zub, sakriti zubić ispod jastuka, ali ne govoreći o tome ikome od odraslih. Nakon što su proveli taj mali eksperiment, shvatili su da je Zubić vila netko od roditelja ili odraslih u obitelji.
- Takav pristup je izuzetno dobar jer potiče kritičko razmišljanje. Uz to, današnja djeca imaju dosta poteškoća u nastojanjima da shvate što je stvarno, a što nije (u prvom redu kad je riječ o virtualnom svijetu) te uopće nije potrebno da im svojim lažima roditelji dodatno povećavaju zbrku u glavi - kaže psihologinja Gail Heyman sa Sveučilišta Kalifornija, napominjući da postoje mnogo bolji načini za poticanje i razvijanje mašte kod djeteta od laži o Djedu Mrazu.
Psihologinja i stručnjakinja za razvoj djece dr. Gail Gross nudi kompromisno, prijelazno rješenje koje će zadovoljiti svakoga:
- Podijelite priču o Djedu Mrazu ili Božićnjaku sa svojom djecom, no prenesite im je kao bajku i tradiciju, što uistinu i jest, a ne kao priču o stvarnoj osobi u koju bi djeca trebala vjerovati.
Obiteljska tradicija neće nestati
Ljepota i čarolija mašte upravo i jest u tome da nam ona omogućuje da blagdansku tradiciju dijelimo sa svojom djecu na način koji će biti u skladu s našim uvjerenjima i koji će djeci prenijeti željene poruke. Neki roditelji, na primjer, kažu djeci da je priča o Djedu Mrazu ili Božićnjaku samo priča koja se prenosila stoljećima s generacije na generaciju te nas na neki način povezuje sa svim našim bakama, djedovima, prabakama i drugim precima i jasno djeci daju do znanja da on nije stvarno ljudsko biće.
Neki pak roditelji djeci čitaju knjige u kojima su Djedice prikazani kao vrlo ekološki osviješteni te im na taj način žele prenijeti neke nove, društveno korisne poruke, a pritom otkrivaju djeci da su to samo likovi iz priča, kao i brojni drugi likovi iz priča koje im čitaju. U svakom slučaju, kada dođe vrijeme da svom djetetu otkrijete da Djed Mraz ili Božićnjak ne postoji, možete uvijek posegnuti za knjigama da vam u tome pomognu. Postoje mnoge knjige u kojima je vrlo lijepo objašnjeno porijeklo tih tradicija, kao i stvarno značenje božićnih i novogodišnjih blagdana, a to je iskazivanje ljubavi prema obitelji, prijateljima i svima kojima smo okruženi. Na kraju krajeva, to vjerojatno i jest najvažnija poruka koji svi mi želimo prenijeti svojoj djeci.