FOTOGRAFIJE: JANIECBROS GETTY IMAGES/ISTOCKPHOTO
nije bilo dovoljno

Zbog njegove primjedbe otišla je ‘pod nož‘, unakazila se i upropastila si život. Zadnje riječi bile su joj ove...

15. rujan 2021.
Dorađivanjem svog izgleda u njegovim je očima zasjala iskra, vratila mladost u novom izdanju, a što se krilo ispod kože nitko nije pitao

Ako me nemaš namjeru voljeti kada ostarim, nemoj me ni voljeti. Ako me ostaviš da puzim, zato što ne mogu više hodati, nisi nikad pripadao meni. Ako ću zbog tebe ispuštati tužne krikove, usamljeno gledati u naše prozore koje ću jedva vidjeti zbog mrene u očima, prostor našeg bivanja bio je isprazan, a namještaj višak. Fotografije iz prošlosti tek zidovima nešto znače, jer sve ono što je u albumu ostalo, kao otisci na licu naše mladosti pokriti će prašina starog ormara.

Jednom će doći i taj dan kada će bore svjedočiti koliko smo uzimali, koliko davali, koga zadržali u svojim mislima, kome dopustili da ode bez pozdrava … Pitanja naših usana unutra će ostati zalijepljena, jer ćemo u svemu usporiti, moja dugogodišnja ljubavi. Važno je da ti ime upamtim. Kroz njega ću disati, kroz njega ću preostale minute brojiti. Je li vrijeme bilo nemoralno, etički neprikladno ili je estetika pokvarila sliku vremena, a njezina primjena stavila bliskost u zaborav? Pozadina svega uvijek je u nama, zato ostani u meni ako mi se zamuti sjećanje, ako te podsjetim na isušeno jezero, ako više ne budem znala ni kada sam rođena. Poljubi me u sijede trepavice, da mi čežnja ostane na njima kao potvrda ispod mahovine, dok mirno budem spavala u naručju bez uvjeta, slobodna od svih strahova da ću ikada biti napuštena. Ne oklijevaj, dok prilaziš mom krevetu, ne prikloni izgledu. I kosturi i meso ljubavi su uvijek 'jestivi'. Razmisli, dok vrijeme na tvojoj strani stoji što nas je spojilo. Potpis u instituciji ili...

Taj 'ili' uvijek je stajao između nas kao prazan svjetionik. Vratiš li sate unatrag, bit ćeš bezličan, umoran od očekivanja poražen prije svitanja. Strah od života ne može biti tvoj saveznik, osim ako na ležaju od slame nisi za ruku držao neprijatelja dok si zvijezde promatrao. Jesam li zbog tebe ili zbog sebe otišla pod nož čim su znakovi starosti pokucali na vrata? Onaj prvi zarez na mom licu, kapi krvi na skalpelu, bio je pokora, dragi moj, što sam shvatila tek kad sam živa lutka postala. Ne, ne, ne … ti ne možeš biti kriv. Krivnja je na mojim obrazima, na suzi pokraj oka. Spuštam vjeđe, razbijam sva ogledala u kući, pomičem granice svoje ludosti. Ma tko je promjenom izgleda uspio prekriti svoje duševno nezadovoljstvo? Tko je tako sreću kupio, tko je zbog toga u prolazu životu prestao biti? Je li život trivijalna poezija ako se ljubav u starosti izgubi zbog izgleda? Da sam na to bila prisiljena zbog opekline ili nesreće, razumjela bih sebe, razumjela bih i tebe dok si s ushićenjem u moju promjenu gledao. Oboje smo bili nevjerni prema sebi, oboje smo zalutali u pustinji. Oboje smo nestali u trenu, od trenutka kad me nisi zaustavio, kad se nisam zaustavila. Jesam li bila boem po tom pitanju, jesam li željela biti lutka u izlogu na koju bi stavljala krpice, obula cipele, torbicu bez ogrebotine s potpisom majstora lažne idile ili … Čim ponavljam 'ili' otkrivam nesigurnost sebe u sebe, sebe u tebe. S obzirom na to da me nisi zaustavio, da se nisam zaustavila, jesmo li vodili pravi ili izobličen život? Znaš, tko unakazi vanjsku prirodu vlastitog mu bića, nemoj ga žaliti, a sebi oprosti u ime ljubavi u koju smo oboje sumnjali.


Što ih je nakon tog potpisa promijenilo

Ilea je obožavala pisati pjesme u prozi, jer dok ih je pisala sebi je stvarala mogućnost propitivanja o smislu života. Jesu li vanjske slike one koje upijamo, ta pitka voda bez koje ne možemo? Ili one upijaju nas, pa pod njihovim okriljem učinimo nešto nepromišljeno. Uvijek se pitala zašto sumnjati u savršenstvo, jer tko odvaja lijepo od ružnog samo zato što mu ogledalo ili drugi opisuju sliku o njemu, može se podvesti pod osobu upitnih razmišljanja. Njezina poezija u prozi kojom se slučajno ili namjerno poslužila i u običnom razgovoru, nije prošla nezapaženo niti je ostala na policama u obliku rukopisa. Oživjela je u knjigama, primila nagradu.

Živjela je s muškarcem svog života kojeg je upoznala na promociji jedne od svojih knjiga pod nazivom 'Perunike u vodi'. Susret njihovih očiju bio je dovoljan da požele biti zajedno. Živjeli su u kući na osami iz koje su ipak vidjeli svjetla grada. Tih par kilometara nazvali su prednošću, uživanja u miru, posebno za nju čija kreativnost ni inspiracija nije pitala je li dan ili noć. On je bio biznismen u usponu, a ona njegova kruna kroz čije je riječi i on produbljivao smisao. Oboje su bježali od potpisa ljubavi u institucijama. No, da ih obitelji ostave na miru, i to su učinili nakon sedam godina zajedničkog izvanbračnog života. Što ih je nakon tog potpisa promijenilo i je li potpis uopće imao utjecaj na njihov odnos, ostalo je ispod tepiha.

On bi onako kao usput spomenuo njezin izgled, nešto izraženiju boru na čelu, poneku mrljicu na licu. Nakon tih primjedbi ona je postala uplašena srna koja se počela bojati starenja, kože bez sjaja. Okrenula je leđa prirodi i otišla se estetski uljepšati. Zapravo, otišla je popuniti praznine u svom srcu koje su nastale vremenom, čega nije tada bila svjesna ili ih je svjesno poricala.

Željela je da pod bilo koju cijenu starost dočekaju zajedno. Dorađivanjem svog izgleda u njegovim je očima zasjala iskra, vratila mladost u novom izdanju, a što se krilo ispod kože nitko nije pitao. U 53. godini postala je starica preko noći. Iako je i dalje pisala, društveni život je zapostavila u potpunosti. Pojaviti se u javnosti nije dolazilo u obzir s licem koje više nije podsjećalo na ničije, u koje bi se svatko s užasom zagledao. Njezina spremačica koja je dolazila tri puta tjedno tješila bi je kao dijete. Za muškarca svog života postala je sjena koja je pod rukama skrivala svoje lice. Strah se udvostručio. Strah od napuštenosti, od izoliranosti. Kožu koja je visjela poput vreće podnosile su jedino njezine nove knjige.

'Da mogu vratiti vrijeme, nikad ovo sebi ne bih učinila', bilo je zadnje što je napisala.

Ostatak života provela je poput ptice koja na grani čeka da ugleda svog voljenog muškarca, spuštenog pogleda. Njezin izgled spavaću sobu podijelio je na prizemlje i kat. Nestala je i potreba za razgovorom. Pronašao ju je pokraj potoka, prerezanih žila, s rukopisom i malim prstom na njemu. Nakon čitanja predao ga je izdavaču. Kada je na koricama knjige ugledao njezino lice prije zareza na njemu, okrivio je sebe i svoju nesmotrenost u primjedbama. Prekasno je shvatio da ljepota duše ne piše na licu.


MISAO TJEDNA

Prije i poslije ostat će samo riječi, ako se na njih ne porežeš.

Teme
Linker
22. rujan 2021 08:21