Ako izgubiš stvar, posebno ako ta stvar spada u neku emotivnu uspomenu, truditi ćeš se svim silama da je pronađeš. Dok je god ne pronađeš, nećeš pronaći ni emotivni mir. Za tebe je to dragocjenost tvoga srca određenog vremena i ne može ti biti sasvim svejedno da je ono što nosiš u srcu nestalo ili ga je netko otuđio, prodao, jer mu nije ništa značilo. Ali tebi je značilo jako puno, pa ako to što je nestalo nikada ne pronađeš, tu prazninu nije lako popuniti. Pa kada se toliko trudimo tragati za stvarima, izgubljenim predmetima, što je s ljudima? Zašto ne tragamo za onima koji su se izgubili, ne mislim pri tom na one kojima se doslovno tjelesno izgubio svaki trag, bilo svojom bilo tuđom voljom. To ne možemo nikada znati dok ih ne pronađemo i ništa nas ne može utješiti osim istine.
Beznadno lutanje
Ali kako s onima čija se psiha rasula, koji beznadno lutaju ulicama, parkovima, vlastitim domovima, do kojih ne možemo doprijeti? Potrošimo tisuće i tisuće riječi da bi čuli barem tračak istine što se s njima dogodilo i kakva se drama u njima odvija, možda triler, horor, nešto nezamislivo koje oni ne znaju u pravi opis pretočiti. Naravno da je u tako nešto teško povjerovati ako naizgled tjelesno s njima sve izgleda u redu, ali oni ipak gledaju kroz nas. Ponašaju se vrlo čudno s pokušajem da to sakriju, ali tko dobro uočava uvidjeti će da nisu duhom prisutni i da ih naše riječi uznemiruju, jer kao da ih svaki naš pokušaj za saznanjem izvlači iz svijeta u koji su upali, povukli se i vode borbu s tim. Naravno da to htjeli ili ne htjeli u nama budi pitanje, kako se čovjek kraj svega što ima može u sebi izgubiti? To su zapravo ona najteža stanja kroz koje prolaze obitelji želeći pomoći živom izvana, 'mrtvo' iznutra. Za to je potrebno silno mnogo vremena, neograničeno strpljenje, neograničena ljubav posvećivanja.
Mentalno stanje
Također je neizostavno da kod izgubljenog čovjeka uključimo stručnjake, ali bez nas koji ćemo pomno pratiti promjenjivost njihovog mentalnog stanja, povezanost riječi ili predugu šutnju, lagano uključivanje u njima razumljive obveze, što jasno dokazuje da suradnja stručnjaka i obitelji je neophodna. Mi smo s tim ljudima i prije i poslije njihovog otkrivenog pomaka u psihičkom labirintu objedovali za istim stolom. Mi bi ih trebali najbolje poznavati jer smo njihovo ponašanje pratili dugi niz godina u suživotu s njima, mi smo gledali u njihova mentalna potonuća skupljajući mrvicu po mrvicu njihove psihe da se ne izgube u potpunosti. Mi smo zajedno s njima disali isti zrak, prolazili strah, gušili se od nemoći gledajući kako ih nešto nevidljivo proganja. Što može biti gore nego kada ti 'nestaje' voljeno biće ispred vlastitih očiju? Čovjek uvijek mora naći vremena da mu nešto ne promakne čim osoba ulazi u nama neku neobjašnjivu promjenu, poput distanciranja, sve manje komuniciranja, gdje stječemo dojam kao da traži sebe, a u isto vrijeme bježi od sebe.
Kako ga vratiti?
To je borba bez kraja u kojoj energiju mentalno izgubljenog čovjeka osjećaju svi oko njega. Kako tada onog koji biva nedostupan učiniti ponovo dostupnim, izvući ga iz te zečje rupe ili dubine koja ga povlači prema dnu, kako ga vratiti među 'žive'? Kako mu dati novi mentalni dah, kako spriječiti sve veći krah, kako mu vratiti svijetlo u tu njegovu tamnu komoru u kojoj besciljno luta braneći se od napasti koja mu ne da mira. Kako ga spasiti iz tog bezdana, iz tog vira u kojem se vrti, zapravo odlazi u neki čudan svijet izvan realnosti? Nema tu pomirenja čim se tako nešto dogodi, kao ni prilagodbe na situaciju koja je izmijenila ustaljeni način života. Možemo se mi zavaravati pripisujući nečiju izgubljenost stresu, možemo se i ogrnuti nadom i reći biti će bolje… ali, hoće li i kako će to bolje izgledati možemo jedino insinuirati jer odbacujemo vjerovati da postoji nepovratno stanje, a ti mali signali kako se sve vraća pomalo u normalu na kraju ostaju puste želje. Jer čak opustošeno područje nismo nikada sigurni hoće li se ikada oporaviti i vratiti u stanje prije nego ga je nešto opustošilo. Da bi lakše razumjeli ovo gradivo života koje svakoga od nas može snaći, zamislimo osobu kao cvjetnu livadu koja se pretvorila u pustinju. Izgubljen čovjek želi sigurno biti pronađen, samo nam to često puta ne zna izreći riječima.
Vrtnja u krug
Negdje se ipak krije razlog da se bilo kome izmakne mentalno tlo pod nogama, nekom više nekom manje. Dublji su to faktori od samog odrastanja, zadirkivanja u školskim klupama, poslovnog nezadovoljstva, jer uvijek postoji način da se tako nešto prekine. Kako može čovjek zaboraviti što je i kakav je bio? U takvoj pokori nitko ne želi živjeti, a život s čovjekom koji se izgubio odražava se na čitavu obitelj. Nitko ne može gledati u osobu kojeg kao da su poklopili zidovi i čeka hoće li ih netko podići, a oni koji bi ih podigli sve više gube nadu kako vrijeme prolazi. Pokucat ćemo mi na mnoga vrata, odlaziti na teško dostupna mjesta, prijeći sve rijeke svijeta, ne pitajući više za diplome kada zagusti do krajnosti. To je naprosto ljudski. Ali kada osjetimo da sva primljena pomoć nije bila dovoljna, da se vrtimo u krug, a osoba do koje nam je stalo, koju želimo mentalno 'oživjeti' postaje sve udaljenija, a sve te ispričane priče koje dijelimo s drugima povjeravajući se o potpunoj promjeni našeg života tražeći pri tom nečije mišljenje, ne dobivamo odgovore koji bi nas vratili u normalu.
Kad napetost prevlada
Nas jedino zanima da nađemo onoga kojeg smo izgubili. A čovjek se izgubi kad napetost u njemu nadvlada ljubav. Tada pucaju i oni najhrabriji. Možda živeći s nekim nismo razumjeli kakve snove sanja ta osoba u ovoj stvarnosti. Iako smo slušali o tome, možda nismo čuli, možda smo rekli prestani filozofirati, fantazirati, spusti se s oblaka, ne shvaćajući da smo time gomilali nečiju duševnu patnju dok nije postala neprobojna tvorevina. Izgubljenog dobiti natrag izrazito je zahtijevan pothvat i nije ga lako provesti u praksi. No nikada ne treba dići ruke, jer nitko sa sigurnošću ne može reći, pokušao sam sve. Ima jedan način koji se isplati pokušati. Ljubavlju bez prekida, strpljenjem bez uvjeta i onim tihim, toplim razgovorom, makar imali dojam da do osobe razgovor ne dopire. Dopire, dopire ali ne može lako procesuirati, jer se bavi onim što ga iznutra savija, lomi. Prelomljenog čovjeka nije nikada lako ponovo sastaviti. Nije to Pinokio pa ćemo ga od drveta napraviti. U trenucima vraćanja najmanje trebamo razmišljati o povratku funkcionalnosti te osobe, jer uspijemo li ga postaviti ponovo na noge on će sam pokazati potrebu za funkcionalnošću koju može izdržati.
Dosje X
Nikad se ne povodimo za usporedbama s nikim u čijoj obitelji se također događa isti ili sličan problem. Svi smo mi u svom mentalnom sklopu unikati. Znam jedan slučaj, a to tako uvijek ide od slučaja do slučaja, jer dosjei se uvijek slažu jedan na drugi dok ne završe u arhivi. Muškarac koji nikad nije mislio da će dobiti dosje x, trudio se biti vrlo odan otac, suprug i sve što uz to ide, radio gotovo dan i noć, spavao premalo, jeo premalo. I presaugao se. Prvo je osjetio da se trese iznutra, da više nije isti, da doživljava neku mentalnu preobrazbu koja ga je jako uplašila. Osjetio je da ide prema izgubljenosti. Povjerio se svojima, ali interes je izostao. Vrlo su ga lako otpravili na bolničko liječenje. Na odjelu je našao prijatelje koji su doživjeli nešto poput njega. I nađe se tu jedan starac koji je sjedio na klupi, jer je bilo ljeto. Započeo je razgovor s njim. Starac se okrenuo i rekao mu:
- Nisi ti izgubljen, tebe su izgubili.
Nije odmah razumio, ali starca više nikada nije vidio. Kad je iz bolnice došao kući, a njegovi mislili kako je potpuno ozdravio, kao da je takvo stanje neki 'mačji kašalj', na pitanje je li spreman na nove zadatke rekao je:
- Bio bi, da me niste izgubili.