Ono što vidimo u tuđim očima, nije odraz njihove duše, nego odraz vlastite. Zato treba gledati drugom čovjeku u oči. Njegov pogled je vaše duševno ogledalo. Tužni, odsutni, uznemireni, zabrinuti… zapravo ste vi, a ne osoba s kojom razgovarate ili šutite. Poricanje ove istine pokušaj je bijega od suočavanja kako se stvarno osjećate. Tajna kako se zaista osjećate, otkrivaju tuđe oči. U posljednjih par godina ako ste dobro pratili, kada vas netko upita ili vi nekoga: 'Je li sve u redu', odgovori su nedovoljno definirani, poput valjda, trebalo bi biti, ne razmišljam o tome, kako koji dan, ali najviše se provlači odgovor ne znam. Svi ti dobiveni ili dani odgovori pokazatelj su emotivnog umora, neka vrsta predaje zbog razočaranja, emotivnog mobinga, samodokazivanja, a možda i dokazivanja iz straha kakva vas promjena čeka ako pružite otpor ili priželjkujete razumijevanje. Sve je to nepotrebno i činiti i osjećati, jer danas je previše nemilosrdnih, a premalo milosrdnih ljudi. Ispada, kako se mi umjesto borbe za sebe, zapravo borimo za druge. A kad dođe naše vrijeme u kojem nam je potrebna bilo koja vrsta pomoći svi se ograđuju i kažu. 'Ti znaš što je za tebe najbolje'. Pa to bi trebala ustvari biti najveća istina svakome od nas.
Blokirane misli
Čovjeku treba malo vremena da shvati zašto se drugima podređuje, udovoljava, popušta, dopušta, ispravlja njihove greške ili ih zbog izgubljenih živaca pripisuje sebi, zadržava se i dalje u okolini koja mu ni po čemu ne odgovara… dok bi sve nabrojila što činimo i koliko se mentalno oštećujemo pukla bi mi glava. A da nam glava svima puca od prisiljavanja sebe da mislimo umjesto drugih, jer njihove su misli blokirane (ako si lažemo ili prihvaćamo tu serviranu laž) onda ne želimo dobro sebi, nego samo njima. Od tog kruha nikad se nećemo najesti, već će nam takav kruh na kraju prisjesti. Da bi se zaštitili od njihovih napadnih i gotovo ucjenjivačkih zahtjeva, prisjetimo se vlastitih i tuđih iskustava. Rijetki su vratili ono što su dobili. Dužnost, zahvalnost i slične osobine koje su trebali pokazati kada je nama bilo potrebno namjerno su zaboravili primijeniti, pod krinkom prozirnih isprika ili što je još bolnije bez imalo srama. Još su nas optužili kako smo sebični, dok su svoju sebičnost pomeli pod debeli tepih. Zato više nikom ne opisujemo svoje pravo stanje, jer smo se uvjerili da slušači ne pokazuju dovoljno interesa dok im se povjeravamo. Skraćuju našu priču neumjesnim upadicama, vidljivom nervozom, promjenom teme ili skreću pozornost iznova na sebe, kao da je njihov život važniji od našeg. Slomljeni od truda da ih ne uvrijedimo, opet im dajemo prednost postajući po tko zna koji put opet mi slušači i pomagači, a oni ugnjetavani i umorni od životnih zadataka. Čovjek se pita, hoće li ikada on doći na red?
Tko zaboravi, nije vas vrijedan
Nikad, ako se dobro ne zagleda u oči onoga koji od vas traži i dalje pomoć do iznemoglosti. U tim očima čitajte poruku dok vam osoba priča što joj treba, kako bi htjela živjeti, što joj smeta, u čemu uživa, zbog čega je ljuta… puno je poruka upravo za vašu promjenu u tim tuđim očima. Zapamtite ih i primijenite u praksi. Nećete požaliti. Jer, onaj kojim vas istinski voli neće zaboraviti koliko ste sebi uskratili za njegovu sreću. Tko zaboravi, nije vas vrijedan. Svatko je sebi najvažniji. Svi smo mi ovisni o drugom čovjeku do samoga kraja. Ovisni smo o poznatima (obitelj, prijatelji) ili o nepoznatim ljudima. Tu nema iznimke. Ali, jedno je toga biti svjestan i pritom objektivno sagledati činjenice, a drugo je subjektivno očekivanje kako će to netko shvatiti. Upravo nas taj subjektivan osjećaj pogađa ravno u srce, jer se radi o onima koje volimo i zbog kojih smo često i prečesto sebe zanemarili, išli protiv sebe oduzimajući si vlastito slobodno vrijeme, a sve iz razloga da se njihova ljubav prema nama ne ugasi ili ohladi. Zar smo zaboravili da ova zemaljska ljubav ima recipročnu vrijednost? Ako smo odlučili biti na raspolaganju pravdajući se ljubavlju, onda i njihova ljubav prema nama mora razmišljati na isti način. Iako nam se traženja nimalo ne moraju podudarati, ljubav uvijek zna kako uzvratiti dobivenu uslugu. To je podjela brižnosti čija je uloga održavati ljudske međuodnose, a ne uzimati zdravo za gotovo kako meni netko mora nešto dati ili učiniti, a ja samo kad mogu ili mi se hoće.
Emotivne opekline
Naši su stari imali potpuno pravo kada su nakon zadobivenih 'emotivnih opeklina' zaključili: 'Kad jednom pružiš prst, vremenom drugoj osobi ni cijela tvoja ruka neće biti dovoljna'. To ne podrazumijeva da se čovjek posveti samo sebi, nego da pripomogne u granicama svojih mogućnosti, ali uz uvjet da oni koji od nas potražuju, poštuju i uvažavaju preusmjeravanje našeg vremena na ono što njima olakšava i ne shvaćaju naše mogućnosti olako zato što mi pristajemo. Čim se takvi uvjeti ignoriraju, brižnost više nije podijeljena, nego iznevjerena. Svako iduće popuštanje navesti će ih na pomamnu sebičnost, pa kad potpuno onemoćamo prepustiti će nas samima sebi, jer oni imaju samo razumijevanja dok ste od koristi. Iako se mi od voljenih nadamo najboljem, nada nas uvijek ne spašava, nego prije iznenadi i to većinom neugodno. Zadovoljavati nečije potrebe bez prethodnog promišljanja, je odreći se vlastitog življenja. Zar se više bojimo da će nas odbaciti oni čije korištenje nas prelazi u iskorištavanje, nego da koristimo poklonjeni nam život u svrhu koja nama odgovara. Ionako na kraju krajeva sve emotivno proživljavamo sami, iako se uvjeravamo kako nam nečija riječ ili prisustvo itekako mnogo znači. Pomaže svakako i dobro dođe, ali nas nitko neće svojevoljno zamjenjivati zauvijek, već ponekad, kad im vrijeme dopusti i dok im suosjećanje ne dosadi. Naša emotivna proživljavanja mogu na trenutak umiriti, potaknuti nas na razmišljanje, ali dalje ipak sve prepuštaju nama. To dokazuje da ljubav prema sebi i svom životu, kao i briga o sebi ipak su na prvom mjestu. Sjetimo se toga kod svakog traženja od nas da nešto učinimo za druge. S rezervom uzmimo u obzir obećanja i najvoljenijih, jer nikad ne znamo tko će na njih utjecati i kako će se njihovo ponašanje vremenom okrenuti, možda i protiv nas.