Skrivala se od očiju javnosti na pronađenim cvjetnim livadama
 FOTOGRAFIJE: JASMINA007 GETTY IMAGES/ISTOCKPHOTO
Neostvarena želja

Tragičan kraj žene-leptirice: ‘Da si gledao u njene oči, danas bismo imali kćer‘

30. lipanj 2021.
U proljeće, u svojoj 42. godini nezadovoljno srce leptirice otplesalo je svoj posljednji ples. Nakon primljene obavijesti, pogled oca Stjepana ostao je ukočen

Što nas drži okovanima u lancima, lancima naših života? Promjena nije laka, ali je provodljiva kad se odluka u srcu okrene, kad srce na trenutak od previše ponavljane rute 'stane'. Da, svi mi doživimo taj životni srčani arest, pa nas netko reanimira ili se sami iznova podignemo na noge, upali u nama iskru, da krenemo dalje ili ostanemo na staroj ruti. Plakanje nad sobom samu su privremena rješenja, jer da čovjek može isplakati sve svoje suze, nakon toga obrisati lice, ponovo se 'roditi' i krenuti upravo onako kako ga emocije upućuju, trenuci sreće bili bi puno duži, a trenuci nemoći kraće bi trajali. Ali, koga zvati upomoć osim Boga za kojeg vjerujemo da želje našeg srca jedini razumije. Koliko smo puta samo ponovili, otkaži mi put na kojem jesam, pokaži mi put na kojem želim biti. Ma sve je to badava ako nama koljena klecaju pri pomisli na promjenu, jer evidentno je čim nam netko predloži promjenu ili se sami uvjeravamo kako ju trebamo, onaj prvobitni polet previše brzo splasne i počne kalkulacija. I naravno da u toj kalkulaciji ne želimo ispasti gubitnici, pa stoga makar i trpjeli na ruti iste ceste pokušavamo svim sredstvima ako ništa drugo promijeniti navike na njoj.

Lanci oko gležnjeva

Jesu li navike naša prividna sigurnost ili su upravo one naši lanci oko gležnjeva. Da su samo oko gležnjeva, našli bi mi ključ da ih skinemo, ali kada saviju gnijezdo u našem umu, mi kao dabrovi skupljamo sve više, misleći kako će nas one spasiti. A gdje zakopamo neostvarene želje? Negdje u utjesi da će jednog dana isplivati na površinu, da će doći i naše vrijeme kada sve zbrinemo. Zove li se to odgoda ili zavaravanje, nedostatak hrabrosti ili nam je kalkulacija navika pomutila razum. Koliko je tužnih očiju na ovom svijetu upravo iz tih razloga, kolikima puls ubrzano ili nepravilno tuče, jer su sebe zakinuli. Jesmo li ikad razmišljali kako su navike ona nevidljiva omča oko našeg vrata koja se malo zategne, malo opusti, ponekad nas i skoro uguši. Pa kad sve to zbrojimo, na ovome svijetu više nas je nesretnih, nego sretnih. One svakodnevne rečenice bit će bolje, nekako ćemo izdržati, doći će i mojih pet minuta… slagalica je koja se tako lako ruši.

Zadovoljno srce

Zanimljivost je u svemu ovome da kočnice navikama rijetko otkažu. Mi smo jednostavno ljudi koji ovisimo o njima. Kako tu ovisnost izliječiti, kako srce straha osloboditi, kako tu nevidljivu omču skinuti s naših vratova i upustiti se u novu pustolovinu života. Jer nikom od nas na kamenoj ploči osim imena i prezimena, godine odlaska i godine odlaska, ništa drugo neće pisati. Dok razmišljamo kako će nas zdrav život dovesti do dugovječnosti, možda bi bolje bilo da umjesto toga razmišljamo o zadovoljnom srcu. Zato što nam jedino ono može produžiti vijek trajanja, a ako nam ga i ne produži, ono što smo doživjeli dok smo zadovoljni bili, imati ćemo osjećaj da je naš život ovdje bio beskonačno trajan. Jer, zadovoljan čovjek ne mjeri vrijeme, čak ga i usporava ili mu se barem tako čini. I ono najvažnije sretno srce ne treba tablete za smirenje, a stres preskakuje kao prepone. Nesretno srce oboli, muči se, traži više zraka i na kraju se mi osjećamo kao 'živi zakopani'. Nije li to dokaz kako naši organi imaju emocije?

Idila zagorskih bregova

Marieta je bila jedna od tih duša koja je sebi obećala, doći će i mojih pet minuta. Do šeste godine odrastala je u idili zagorskih bregova, blizu Krapinskih toplica. Kao dijete plesala po cvjetnim livadama. Zvali su je leptirica. Taj maleni leptir čije je djetinjstvo počivalo na pokretu, srce razigrano, koje bi usput ubralo i cvijeće, koja bi na prstima 'doletjela' do svoje majke i stavila joj miris divljih cvjetova u ruke. Imala je izrazito žive oči koje su svijetlile kao da je sunce u njima.

- Kad odrastem ja ću biti plesačica, govorila je svojim roditeljima.

- Hoćeš hoćeš, sunce moje, rekla bi joj majka, ali ne i otac.

On je svoju Marietu zamislio u uredu, ali nikako na plesnom podiju. Kada su preselili u Zagreb i Marieta krenula u školu, njoj se želja za plesom još više povećavala, što je povjerila majci. Koliko god majka nastojala, makar i iz hobija, da ispuni želju svoje leptirice, 'Bog' u kući ipak je bio muž.

- Kako možeš biti takav, rekla mu je žena. Srce će joj uvenuti.

- E ženo moja. Nikada se ti nisi spustila s oblaka, rekao je posprdno.

- Da nema mene, živjeli bi kao crkveni miševi. Prije će joj srce uvenuti bude li imala premalo novca. Neka pleše po kući. I ne puni joj glavu glupostima. Ona mora biti čelična lady, ići našim putem, odgovorio joj je.

- Zašto Stjepane? Zar i ona mora biti dipl. iur., zato što smo to nas dvoje? Marieta je drugačija. To mi govori intuicija, nastojala ga je uvjeriti.

Pogledao ju je kao da je pala s Marsa i rekao:

- Pitam se pitam, tko je tebi dao diplomu. Pravnici su poželjni u svakoj instituciji i to je siguran kruh. To je draga moja ženo, voda koja uvijek teče.

- Jesi li siguran Stjepane? Nemoj da zažališ jednog dana. Zar želiš tako slobodan duh institucionalizirati?, upitala ga je.

- Kad odraste i riješi prvi predmet shvatit će koliko su moje namjere bile dobre. A kad se jednom navikne, bit će mi itekako zahvalna, odgovorio je samouvjereno.

- A što ako je pravnička ruta izludi? Što ćemo tada Stjepane?, pomalo mu se ljutito obratila.

- Tvoje nebuloze nisam dužan slušati, rekao je i zalupio vratima.

U čemu je problem?

Marieta je diplomirala i sve više postajala rob navike zanimanja kojeg je njezina duša odbijala. Godine su proklizale kao gume na mokroj cesti, a ona je ostala usamljena udovica svoga posla. Nije ju zanimalo osnovati vlastitu obitelj, što je jasno roditeljima dala do znanja. Ocu se naboralo čelo nakon takvog saznanja.

- U čemu je problem Marieta?, upitao je.

- Jedna mi je navika dovoljna tata. Drugu više ne bih podnijela. Neka mi ta ostane neostvarena želja, odgovorila je ravnodušno.

A onu pravu neostvarenu želju nastavila je plesati, skrivajući od očiju javnosti na pronađenim cvjetnim livadama. U proljeće, u svojoj četrdesetdrugoj godini nezadovoljno srce leptirice otplesalo je svoj posljednji ples. Nakon primljene obavijesti, pogled oca Stjepana ostao je ukočen. Zadnje što je uspio čuti od svoje žene bile su riječi:

- Da si gledao u oči naše leptirice, danas bismo imali kćer.

Daljeg se više ničeg ne sjeća. Za njega je vrijeme stalo do posljednjeg izdaha.

MISAO TJEDNA

Ne oduzimaj sreću ičijeg srca, ako želiš da i tvoje srce bude sretno.

Teme
Linker
24. listopad 2021 08:18