Nevjerojatno kako uvijek nekome dajemo prednost, a ta prednost ne koristi praktičnoj upotrebi nego je usko vezana uz toleranciju prema nekome zbog isticanja ljubavi prema osobnom djelu. Jer u protivnom ako odbijemo toleranciju i skinemo osobu sa prava prednosti tko zna koliko ćemo dugo gledati u to nadureno lice, slušati zajedljive primjedbe i okrivljavanja kako ga zaustavljamo u njegovom kreativnom zanosu iz vlastite zavidnosti izostavljajući pri tom da je osoba kojoj smo dali prednost itekako egocentrična s uvjerenjem kako ono što on čini nitko nema pravo osporavati, a kamoli si dati prava da njega stavi na čekanje jer on sebe ne uvjetuje postojanjem i drugih ljudi čija su prava izjednačena s njegovim. Tko si ti, čovječe, da misliš da je prvo mjesto uvijek rezervirano samo za tebe, da ne uvažavaš ljubav drugih ljudi čime podcjenjuješ vrijednost tuđih djela, koja su možda bolja od tvojih i koja će odjeknuti korisnošću, nego ih ubijaš u pojam riječima kako ono što ti radiš nema presedana. To bi značilo da ti sve radiš najbolje i to naglašavaš pravom prednosti vješto koristeći tuđu ljubav u svoje svrhe. Ili se možda bojiš konkurencije? Dati nekom prednost da čini djela koja voli stvar je i dobre volje drugog čovjeka, jer želi izbjeći prepucavanja s nečijim napuhanim egom, a sve što je napuhano stvara u čovjeku veliku emocionalnu napetost zbog koje je spreman jako povrijediti tuđe osjećaje izgovarajući obično otrovne riječi da bi što više ponizio osobu čije ga je konkurentnosti pomalo i strah, pa grubošću izražava i maskira tu emotivnu osobinu, a nabildani ego mu pri tom itekako pomaže.
Klupko u ljudskom umu
Ego je često puta presudio u odnosima, uništio ih do temelja, a onaj koji tako učini vrijeme ga nauči da od ega nitko nije prosperirao, makar sjedio na najvišem vrhu planine, makar ušao u anale povijesti. Kad ego promijeni smjer, a tome je sklon, nedostajati će ti oni ljudi koje je tvoj ego otjerao iz tvoje blizine. Najveća medalja koju čovjek može primiti je shvatiti da svi dobivamo pravo prednosti u određenim trenucima svoga života. Kad u ljudskom ponašanju ego krene u pokoravanje drugih treba ga udariti po prstima dok ne uđe u srce i od čovjeka napravi monstruma. Nikad ne zaboravimo da se iza anđela skriva demon koji čeka priliku da uhvati pravo prednosti stvarajući zamršeno klupko u ljudskom umu. Današnje vrijeme preferira veliki oprez kako bi izbjegao ponor i pomor samoga sebe, a dobar i koncentriran sluh upravo je onaj koji će nam detektirati i deaktivirati moguću opasnost. Reći sebi: ‘O tome ću razmišljati kada se dogodi‘ znak je da smo opasni sami po sebe. Misliti prije nego se dogodi (makar se nikad ne dogodilo) već je pola riješenog problema. Evo nekoliko uputa kad zastanemo i pomislimo što sada.
Istinsko žrtvovanje
1. Postoji li istinsko žrtvovanje za drugog čovjeka ili paravan skriva drugačiju istinu?
Istinsko žrtvovanje za drugog čovjeka podrazumijeva za uzvrat ne dobiti ništa. Ako ljubav preuzima vodstvo svako žrtvovanje postaje poput pitke vode. Mala gunđanja nećemo uzeti u obzir jer ona su dio ljudske prirode, posebno u prilikama kada je sva naša aktivnost preusmjerena na pomaganje. I vrijeme je ovdje od velike važnosti kao i ishodi koje mi kalkuliramo u jednadžbu žrtvovanja. Čim čovjek prestane brojiti svaki dan mu izgleda kao prvi dan, a predviđati ishode koji su većinom s naglaskom na pozitivno nije ništa doli uvjet nadi da nas ne napusti kako na kraju ne bismo rekli: ‘Sve je bilo uzalud.‘ Tko u žrtvovanju pronađe potencijale novog znanja, taj postaje učitelj primarno samom sebi, a kasnije i drugima.
Na početku ničega
2. Mi krenemo poduzimati, pa skrenemo… i opet smo na početku ničega. Tada kažemo kako nam to drugi oduzimaju, jer nas savjetuju, upozoravaju, izbacuju prosudbe iz nekog kvazi iskustva, unaprijed ti pronalaze slabe točke kao čovjeku koji se upušta u poduzetništvo… Tko je kriv?
Tko se god odvaži krenuti u poduzetničke vode bilo kojeg tipa mora znati bez obzira na svoje potencijale, obrazovanje, kapitalna ulaganja da je rizik uvijek prisutan zbog prevrtljivog razmišljanja drugih ljudi, koji čim im nekog preporučite oni se namjerno predomisle. Usmena preporuka uvijek se uzima s rezervom, jer čovjek misli da ti osobi kojoj nekog preporučuješ tu osobu i poznaješ, a to prešućuješ. To je dokaz koliko smo mi nepovjerljivi jedni prema drugima i kako više volimo preporučivati nego primati preporuke. Svi ovi ‘mentori‘ sa strane pod izlikom savjetnika, donositelja prosudbi… zapravo vas pokušavaju zbuniti unaprijed vam potpisujući propast, pa ih je najbolje ignorirati rečenicom: ‘To što ću ja učiniti niti ide u tvoj džep niti iz tvog džepa.‘ Svatko tko uživa u poduzetništvu treba slijediti koncept koji je izradio po vlastitom unutarnjem osjećaju, jer tada je bio u fazi ushićenja, a ushićenje povezuje energije ljudi, a energija je dovoljno privlačna sila da pokrene proces poslovanja, prevrtljivce ostavi da se dogovore sami sa sobom i ne razmišlja hoće li uspjeti, kako će vratiti uloženi kapital… Opterećenja pozitivnu energiju vrlo brzo zamrače zbog čega počne dorađivati koncept ili ga mijenjati, nažalost na svoju štetu. Sumnja u ideju koju je čovjeku šapnula intuicija stvara sumnju u drugom čovjeku. Pridodamo li tome nervozu umjesto na otvorenu cestu ušli smo na slijepi put. Dok god vjerujete u sebe i drugi će vjerovati u vas.
Ne želimo razgovor
3. Zašto ljudi kad osjete promjenu u sebi ne žele o tome razgovarati, čak i sa članovima obitelji, a na postavljeno pitanje ‘Što se s tobom događa?‘ reagiraju na dva načina: ili šutnjom ili agresijom.
Kad se u čovjeku dogodi jedna određena promjena bila uzročno emotivne ili fizičke prirode to nikome ne može promaknuti, a posebno ne članovima obitelji, jer znakovi promjene su itekako vidljivi, pa svako zanemarivanje ili izostanak upita: ‘U čemu je nastao problem?‘ jednom će kulminirati do neizdrživih razmjera za sve članove obitelji. Prevencija je itekako potrebna prilikom primjećivanja već kod prvih znakova. Oči su one koje otkrivaju mnoge simptome ako se u njih dobro gleda i naravno ponašanje koje odstupa od prijašnjeg. Na vaš interes da se osobi pomogne izaći iz stanja koje bi sutra moglo postati kritično, ako osoba reagira šutnjom ili agresivnim istupom, kritično stanje nije daleko da se pokaže u stvarnosti. S osobama koje su doživjele neku promjenu u sebi vrlo je teško ostvariti verbalnu suradnju što vas jako iscrpljuje, pa u konačnici i vi možete kao posljedicu doživjeti promjenu u sebi, jer lančanu reakciju nije moguće izbjeći. Prije nego nam se izmakne tlo pod nogama, moramo sami sebi postaviti ultimatum kako ćemo dalje i hoćemo li živjeti s osobom do koje se ne može doprijeti. To je najteži ultimatum koji čovjek zadaje samom sebi, ali znajući da ni jedan drugi prijedlog nije urodio dobrim plodom, čovjek je primoran da se okrene ka sebi i ustrajno ostane pri tom spasonosnom po sebe, jer kad analizira sve poduzete postupke koji su odbačeni, tugovanje je suvišno.