O čemu ovise naša sjećanja, koja im je svrha, zašto imamo potrebu za njima…

 SHUTTERSTOCK
Emotivne granice

Svrha sjećanja je da ono što smo imali nikada u nama ne može izgubiti smisao

28. rujan 2022.
Pojavljivanje sjećanja ovisi o životu koji živimo danas, a potrebu za njim određuje naše zadovoljstvo ili nezadovoljstvo tim današnjim životom

Možemo li živjeti bez sjećanja? Niti možemo, niti moramo. Ona se pojave bez poziva, a ponekad ih i sami prizovemo. O čemu ovise naša sjećanja, koja im je svrha, zašto imamo potrebu za njima… Otkrivamo li upravo sjećanjima, kako naša želja za informacijama o određenim osobama, nikad nije prekinuta. Čak ni nakon nečije smrti. Kad s nekim dijelimo vrijeme, ne pada nam napamet neki ružan događaj koji bi mogao prekinuti ustaljenost navika. Kao da namjerno zaboravljamo kako čovjek ne bira vrijeme, nego vrijeme bira čovjeka. U našim mislima nezamislivo je konačno odvajanje, što podrazumijeva izostanak navike podjele riječi, makar one bile često puta grube, poslovnih prepričavanja, nesuglasica oko odgoja djece, neprospavanih noći zbog nepovjerenja u nečiju vjernost... sve su to zajednička iskustva koja nas spajaju, iako u naletima ljutnje često impulzivno donosimo odluku o odlasku. Lakše reći, nego učiniti. Ali, nepredvidivost je uvijek prisutna. Na nju se računa tek nakon odlaska poznatog lica iz našeg života.

Skrivanje slabosti?

Osoba na čije smo navike imali primjedbe, čije nas je ponašanje iritiralo, u čiju smo iskrenost posumnjali, nakon smirivanja bure oprečnih emocija odjednom shvatimo koliko nam počinje nedostajati. Nije li to zanimljiva pojava? Njezina zanimljivost upravo leži u uvjerenju kako će do kraja vremena sve ostati isto iako su promjene vidljive i sve teže ih oboje podnosimo. Je li to svjesno uvjerenje ili time zapravo skrivamo svoje slabosti? Od koga ih skrivamo? Od sebe ili od drugih? Tko prizna, prije mu se prašta. Mi ustvari ne podnosimo vlastitu slabost, pa stoga vrlo teško pristajemo na odricanje one/onoga na čije smo se osobine možda i svakodnevno bunili. Glasno, šutnjom, ignoriranjem… svejedno je. Bol je bila obostrana, više duševna nego fizička. Fizičku bol nastojat ćemo i sebi i pred drugima pravdati. Ja to zovem korektor među riječima. Ali tko upozna duševnu bol, tu tihu vatru iznutra, bilo bi prirodno da je se želi zauvijek riješiti. Međutim, kada bi statistički podaci dolazili iz srca uvidjeli bi našu paradoksalnu prirodu. I zbog te prirode iskušavamo vlastite i tuđe emotivne granice. A granice se obično pomiču kroz godine. Puknuće je neminovno. Tek nakon nastale pukotine mi se budimo začuđeni onim što nam se dogodilo.

Izgubljene osobe

Potraga za izgubljenom osobom kreće, da dovršimo započeto, da zapečatimo zauvijek, da otpečatimo do kosti i makar nam bol slomila koljena mi ne odustajemo da ne zatajimo onu jednu suzu pokraj oka čim je osjetimo na obrazu. Traže se odgovori, da pomoću njih skinemo utege s duše. Miješa se ponos, ljutnja, ljubav, uloženi trud… uglavnom pomutnja izvana i iznutra. Okreću se brojevi mobitela i sa strepnjom čeka pristanak na susret, jer čovjek dok je živ uvijek vjeruje kako nije zaslužio da mu netko za koga je ‘dao život‘ na taj način okrene leđa. Kao što ne prihvaća nijedno objašnjenje makar primljeno objašnjenje sadržavalo itekako puno objektivnih činjenica. Svatko čuje ono što želi čuti, bez provjere točnosti navoda. Je li to potvrda kako je Istina na strani pojedinca, a ne zajednice? Pa kako onda pomiriti dvije različite istine? Spoznajom kako nas upravo ta različitost čini istima.

Virtualno ogledalo misli

Ono što čini drugi i mi činimo, samo na drugačiji način. Ova spoznaja briše razlike koje volimo naglašavati, jer ne uviđamo da je zlatna i obična žlica stvorena za istu radnju. Kompromis je istovjetan obećanju, što znači u slobodnom prijevodu kako na oboje pristajemo da odgodimo sučeljavanje sebe sa sobom. Ne dođe li do takve spoznaje, primorani smo sebi priznati: ‘Bilo, pa prošlo.‘ No je li doista prošlo ili se samo preselilo u naše sjećanje? Čovjek je u svojoj prirodi primarno obrambeno biće. Mehanizam obrane razvio je ne samo zbog fizičke vrste opasnosti, nego puno više zbog emotivnog kraha. Zato sva ružna sjećanja pokušava što dublje potisnuti, a lijepa zadržati. Ali s koliko uspjeha to čini nitko ne može znati, osim njega samog. Iako se od sjećanja ne živi, mi ipak kroz njega ‘oživljavamo‘ osobe bez kojih smo ostali. I dalje nastavljamo dijeliti iskustva kroz virtualno ogledalo naših misli, čime svjedočimo značenju informacija iz zajedničke prošlosti. Dokaz više kako nas gubici pogađaju baš u najosjetljivije mjesto, a to mjesto nije samo naše srce, nego ono što kroz pogled u tuđe oči pokušavamo sakriti. Naše mučne misli. Dovuku se one niotkuda i poput doušnika kreiraju našu osudu ili slobodu. Nevjerojatno, ali istinito. Dok se bavimo njima, stvarnost stavljamo na čekanje, ne pitajući se je li sjećanje promijenilo sliku naše stvarnosti.

Između stvarnosti i sjećanja

I gdje mi zapravo živimo? Između stvarnosti koja je sada i ovdje ili sjećanja na prošlo vrijeme koje se bojimo izgubiti u magli tisuće novih misli. Odjednom shvatimo kako se nalazimo na raskrižju dvije ceste. Usporedimo te dvije ceste s križem. Na taj način dobivamo četiri ceste. Koja je stvarna, a koja je sjećanje unaprijed nećemo znati. Znači li to da bi morali proći sve četiri ceste? Svakako. Jer tek kada upoznamo sve četiri strane svoga života, možemo izabrati stranu kojoj ćemo posvetiti najviše pažnje. A to će biti ona u kojoj se osjećamo slobodno. Bez pritiska u mislima, sjete u grudima, bez želja da uljepšamo ono bez čega smo ostali. I smije nam nešto nedostajati, upravo iz razloga da bi naše emocije ostale žive. Jer ‘mrtve‘ emocije‘ mijenjaju svrhu sjećanja, a svrha sjećanja je da ono što smo imali nikada u nama ne može izgubiti smisao, niti poljuljati vjeru da je zaista postojalo. Razlog je očit. Pojavljivanje sjećanja ovisi o životu koji živimo danas, a potrebu za njim određuje naše zadovoljstvo ili nezadovoljstvo tim današnjim životom.

Izgubljeno - nađeno

Život se ionako svodi na dvije riječi. Izgubljeno - nađeno. Uvijek će biti onih zabrinutih s pitanjem: ‘Što ako ništa ne nađem?‘ Nema ništa. Jer, i ništa je nešto. Ako u izgubljenom pronađemo sebe, sve ostalo što nam treba pronaći će nas. Tako će sjećanje i ružnog i lijepog sebe prilagoditi našoj pravoj stvarnosti. Tada će sve naše četiri ceste postati jedna cesta. Mi ćemo iz sjećanja izvući poruku, a zatim je primijeniti u novoj živoj stvarnosti. Jer, bez podjele sjećanja s drugima, svaka nova stvarnost završava kao prethodna. Zaboravimo onu često upotrebljavanu izjavu: ‘Ne želim se ni sjećati‘, nego upravo suprotno. Želim izbaciti sva svoja sjećanja iz sebe, da otvorim mjesta sljedećim.

MISAO TJEDNA

Čovjek čovjeka iz svega može izbaciti osim iz sjećanja

Teme
Linker
03. studeni 2022 14:57