Tražimo li spas ili iskupljenje? Treba nam oboje. Ali, dok se ne iskupimo, spasa neće biti. Ako se pitamo, što smo učinili, pitajmo se što nismo. Došlo je vrijeme obračuna Boga i čovjeka. Jedna Njegova kap stvorila je zemlju raja. Hoće li jedna Njegova suza od raja stvoriti pustoš? Ono što Njegova ruka piše, zašto čovjek briše! Kako definirati vrijeme u kojem danas živimo? Kaotično? Virtualno? Plastično? Vrijeme bez vremena? Bezlično, kaže Onaj koji nam je ponudio. Opomena? Svakako. Koliko smo ih dosad primili? Bezbroj. Kako smo ih prihvatili? Tek kao informaciju? Prva ljudska greška. Ali, u ovom slučaju nismo napravili grešku prema čovjeku, nego prema Bogu. Uviđamo li razliku? Trebali bi, ako nam je stalo do života. Tvrdimo da je, a činimo suprotno.
Ljubav u ranama
Svima mi možemo lagati, ali možemo li Bogu? Pokušali smo. Naša druga greška. Kakva je prognoza budućnosti? Kako za koga. Jesmo li potrošili vrijeme boravka u zemaljskom raju, jer smo ga nemilice trošili, kao da će ga zauvijek biti? Kada čovjek dobije dar, a ovdje je sve bilo darovano, zašto smo taj dar sebično čuvali, s uvjerenjem da će nas i sačuvati? Osobne želje rastu nezasitno, a ispunjenja niotkud. Kreativnost izumire, ideje se gase, ljudske misli žive od sjećanja, ljubav u ranama. Ovdje ni kiše više nisu iste. I dok se na polovima otapa led, čovjek i dalje sanja otvorenih očiju, ne razmišljajući je li smisao i volja možda plešu svoj posljednji ples. Jesmo li blizu kraja? I jesu li zmije u našem Edenu licemjerno nudile prilike pod krinkom lažne ljubavi, čime su nas dovele u nepriliku? Ima li veće kazne nego živjeti u raju, a slušati krikove iz pakla? Da, čovjek je postao veliki krik na mostu života… doziva, poziva, proziva, lažno se odaziva, usamljen u mnoštvu, putnik koji čeka posljednji vlak. Postali smo poput kofera, zatvoreni, zaključani, sve više izgubljeni, nestali u mraku, tragači za savršenim ja.
Putovanje Svemirom
Treba li čovjeku iskaznica da bi znao tko je? Zar mu rodni list potvrđuje da se rodio? Na burzi života vrijednost svega očigledno pada. Crna ili bijela koža, kome može smetati? I zašto je riječ postala oružje koja ubija ljude, kao ptice u letu. Zašto su na slikama uvijek metropole? Zar oni čija tijela spavaju u kutijama nikome ne znače ništa? I tko je odlučio čija usta nahraniti, čija izgladnjeti? Čovjek ili Bog? Ako je čovjek izmislio Boga, neka objasni Svemir i 'zakone' metafizike, ako zna? Neka objasni zašto putujući Svemirom idemo u prošlost, ako zna. Kako ćemo to nazvati? Odgođenim viđenjem, fenomenom, prozirnim znanjem iz laboratorija. Ako se u podrumima piše povijest čovječanstva, 'odrežimo' te ruke, jer one lažu. Na čijim dlanovima počiva pravda? I tko je dopustio da krivci slobodno lutaju i šutaju nas poput lopte, a nevine u tamnicama tuku, jer su podigli glas protiv nepravde. Odakle dolazi to sjeme zla? Zašto se za njega ne traži cjepivo?
Krive procjene
Neće KORONA, SARS, MERS ili EBOLA 'spaliti 'ljudski um. On je već odavno izgorio, zbog krive procjene između čovjeka i Boga. No kao što svjedočimo, bez uma se može živjeti… ali može li se i preživjeti? Zvijezde sa zemlje će nam reći, hoće li naš budući dom biti gore ili dolje. Posjetio nas je Mars, Bog rata, zaprijetio Veneri, Božici ljubavi, obojio naše kuće u tamnu boju. Sjeme zla se raširilo, od najmanjeg do najvećeg. Zar smo odjednom zaboravili, da jezik naše djece ovisi o jeziku odraslih? I tko kaže, da će paraziti imati mjesto prebivališta? Hoće li parazit napasti parazita, kad roboti zavladaju ljudima? O hoće, hoće. Razbijmo ogledala, jer više nećemo imati u što gledati. Hoće li voda s Himalaja prestati teći. O hoće, hoće. Čiju ćemo vodu piti i hoće li je biti? Tko je bude znao pronaći, za njega hoće. Upalite televizore, pronađite Afriku, izbrojite rebra gladne djece i suze njihovih majki i očeva, jer tako će posvuda biti. Papiri kojima je čovjek izmislio vrijednost pokriti će ulice naše, bezvrijedno ležati, a mi odležati kaznu. Pokriti će ih snijeg, zlatne poluge okovati led, pa kad zima uđe u kosti čovjeka za što ćemo tada moliti? A moliti ćemo, moliti, na koljenima biti, za jedan dan života više. Tada će dani biti biseri, jer će biseri oko vrata izgubiti sjaj. Bog će ugasiti svjetlo, ali Nikolu Teslu neće oživjeti.
Duhovni dijamant
Vid nas je zaslijepio, pogled u slike. Pa kad se već pravimo slijepima, Pravednost će nam oduzeti to osjetilo. Za što ćemo se tada uhvatiti i tko će nas voditi? I kuda? U prazne institucije, pred čijim vratima danas stoje zaštitari. Od čega nas štite? Od pjesme slavuja sigurno ne. I koga čuvaju? Ljude bez duše, možda. Ljude hladnog srca, možda. Hramove od cigli ili betona, možda. Zašto ulaz više nije slobodan kad te nemoć guši? Uzmi broj, kažu, čekaj svoj red. O redari naši, tko vas postavi, zajedno će s vama pasti. Tko u mraku bude znao svirati, riječi napisati i objaviti, pjesmu otpjevati, sliku naslikati, mudro govoriti, vatru u sebi upaliti, biti će pomilovan Božjim dodirom. Tada će mrtvi u duši u redu stajati, moliti poštedu od Milosti. A On će ih pitati, čiji si glas slušao čovječe? Svoj ili Moj. Prepoznat će lažna svjedočenja i na te će suzu spustiti. Onima koji će ga pitati kako da se iskupe, ponoviti će poznatu rečenicu. Srcem Petre, srcem. No hoće li čovjek u mreži aplikacija pronaći srce, koje je zapravo duša? Neće, neće. Jer, kad jednom uđeš u program, postaješ program. Ali, koliko god ljudski programeri stvorili novih aplikacija, samo jedna aplikacija biti će dovoljna, ona Božja, da ih sve ugasi u trenu. U danima koji su pred nama, pronađimo put do iskupljenja, jer za takve će Bogu suza ostati u oku. Ako ne… tko ispusti spoznati taj duhovni dijamant, jednog će dana sebe žaliti.