Koliko puta smo se našli u vrlo neugodnoj situaciji kao lažno optuženi i još da se dolije ulje na vatru kada smo podigli dva prsta u zrak kao nekada u učionici, ali ne da postavimo pitanje, nego da argumentirano predočimo svoju obranu, bili smo zaustavljeni. I kako da se osjeća čovjek znajući da je nevin i da bi tu nevinost mogao dokazati, lešinari duše to ti zabrane i to upravo svojom agresivnom pričom bez prekida, dok te ne ubiju u pojam, dok ti ne oduzmu dah i ono zadnje, volju da se braniš, želju da se predaš u ruke predatoru tvoje nevine krvi. Kakva smo mi to vrsta ljudi postali koji ne dajemo priliku niti pokazujemo želju da se propitamo jesmo li u pravu kada na nekog navalimo, donosimo presudu prije saslušanja. Jesmo li postali divljaci koji potpuno gube kontrolu nad sobom i koji se prema ljudima ponašamo poput zvijeri čim netko uperi prstom i prokaže nekoga kao potencijalnog krivca? Je li naša duša na kušnji ili smo je izgubili potpuno?
Oči ne lažu
Vratimo se unatrag i sjetimo se samo kako su progonili 'vještice', kako su odrubljivali glave na giljotini, slušali krikove iz plamena, gledali tuđe zapomaganje u očima, bili na strani krvnika gotovo uživajući u takvom djelu počinjenom nad čovjekom. Zašto smo tada bezuvjetno vjerovali predrasudama? Mogu li one biti dobar vodič života? Ili su vodič smrti? Ako je tako i danas, a ne možemo poreći da su predrasude izumrle bacimo onda svu tu tehnologiju. Jesmo li dovoljno sazreli u razumu, dok nas itko može nagovoriti i dovesti u gomilu koja će vikati najpogrdnije riječi bez pitanja koliko je istine u svemu. Je li nestao sram ili ga nikada nije ni bilo u čovjeku? Čim smo uskratili drugom ljudskom biću da govori u svoje ime, čim smo previdjeli dobro ga pogledati u oči, jer ako su i riječi lagale, oči nisu.
Niske strasti
Zar zvjerstvo nikad nije iskorijenjeno i kako se uopće usudimo biti suci kao da smo s neba poslani pa čitamo misli ili se bez pokrića proglašavamo živim detektorima laži? Koliki su u svijetu na taj način završili u tamnicama bez prozora zbog lažnih bogova na zemlji. Prije nego počiniš bilo kakvo zlodjelo svojim izjavama čovječe, postavi sebe na mjesto osuđenika, pa kad proživiš takav strah, a usta moraš držati zatvorena, ne zato što bi želio, nego upravo zato što ne možeš vjerovati da si do jučer bio uzoran građanin, a sutra postao neprijatelj broj jedan samo zato jer si nekome stao na žulj, govorio istinu, ali ne iz razloga da nekog uvrijediš ili povrijediš nego da dokažeš da ljudsko biće zna misliti. A uzmimo u obzir i one niske strasti poput ljubomore, primitivnih načela, praznovjerja. Sve u svemu, užas. Što će nama aplikacije, novi programi, kada smo mi još uvijek programirani primitivnim stavovima, povodljivošću, nasrtanjem… vidimo li sami sebi tada lica, sablasno izobličena. I tko može nakon što je nekom presudio iza toga mirno večerati da mu zalogaj u grlu ne zapne, a što je najgore od svega podižemo si ono lažno samopouzdanje kako je naš čin osude ispravan. Hej ti, koji si me osudio, bez da si mi pogled vidio, koji si slušao lažne činjenice, koji si mi oduzeo milost života, ne moraš se mene čuvati iako će te moja sjena pratiti. Dovoljno je da spoznaš da nebeska pravednost i tebe će povesti na put kojeg si meni nevinom odredio.
Dugo je skrivao
Amalija je bila žena u najproduktivnijoj životnoj dobi, ali ne samo po pitanju životnih ambicija, nego i po pitanju seksa. Međutim, sreća iznenada okrene leđa upravo tim strastvenim ženama, a nju je baš to snašlo i to nakon obiteljskog šoka koji je doživio njezin suprug Tvrtko. Sestra mlađa od njega umrla je od srčanog infarkta i to iznenada. Tvrtko nije želio svoje osjećaje s nikim dijeliti, kao da nije mogao, iako je znao da bi mu bilo lakše da je tugu iz sebe izbacio. Tješio je roditelje jer se bojao da i njih izgubi, a suprugu i dijete nije želio opterećivati, pa je to pokušao sam riješiti. No takvo rješenje, ta paklena vrućina bola koju je proživljavao u sebi odrazila se na njegovo zdravlje. Postao je impotentan. Nakon dovršenih pretraga i isključenja uzroka organske prirode shvatio je da je njegova psiha rekla zbogom onome u čemu je istinski uživao sa svojom suprugom. Dugo je to od nje skrivao pod izgovorom tuge za sestrom, zatajio čak i odlazak liječniku. Uzdrman tim saznanjem nije bio siguran hoće li ga supruga razumjeti ili će ga ostaviti ako se stanje ne popravi. Strah kad se to razotkrije da će doživjeti još jedan udarac nije želio ni zamisliti, pa da zadrži donekle zdrave emocije u sebi tražio je pogodno vrijeme da iznese tu činjenicu pred suprugu. Nadao se da je to ipak prolazno, ali kako su mjeseci odlazili smatrao je poštenim supruzi iskreno progovoriti, suočiti se s njezinim mišljenjem o tome i naravno prihvaćanjem ili odbijanjem. Tvrtko je inače bio dobrica, izvrstan suprug i otac. Nakon razgovora sa suprugom ona ga je utješila i rekla:
'Zajedno smo u svemu. Čekat ćemo Tvrtko. Svima se nama to može dogoditi.'
Onda je došao ljubavnik
Kamen mu je pao sa srca. Ali kada je prošlo još par mjeseci, a strastvena krv supruge dosegla najveću točku, pojavio se ljubavnik u njezinu životu. Kod kuće se ništa nije promijenilo, pa je suprugova sumnja izostala u njezinu vjernost. Čovjek s kojim se sastajala da zadovolji seksualnu žudnju također je bio oženjen. Oboje su bili svjesni da tu nema ljubavi, da je to samo nadoknada za ono što im kod kuće nedostaje ili premalo primjenjuje. No supruga ljubavnika Amalija nije bila dobrica poput Tvrtka. Bila je lukava lisica koja je pratila svaki korak svoga muža. Saznanje da njezin suprug provodi vrijeme u krevetu s drugom što do tada nikada nije činio, razum koji je ionako bio klimav od ljubomore, rasuo se poput stakla. Kako se veza nastavljala ona je skovala plan. Odstraniti ljubavnicu, ali ne razgovorom. Pratila je njezinog supruga da bi doznala raspored njihovog života. Izabrala je dan kada je meteorološka služba predvidjela veliku oluju u gradu, isplanirala svaki detalj, od rukavica do žene prerušene u muškarca gotovo identičnom mužu njezine protivnice što je vrlo lako izvela jer je radila kao kostimografkinja.
Uništen život
Dok je oluja bjesnila nad gradom ona je s komadićem stakla u džepu svog kaputa pozvonila na vrata žene ljubavnice okvirno 20-ak minuta prije dolaska Amalijinog muža s puta. Kada se Tvrtko otvorio vrata našao je suprugu prerezanog vrata. Kako to uvijek biva, znatiželjni susjed koji je virio da bi oluju vidio opisao je policiji njezinog supruga. Iako je nevinost bila na njegovoj strani, svjedok je presudio. Osuđen je na 15 godina kazne zatvora, a dijete je predano na skrb njezinim roditeljima. U ženu koja je ubila posljednju iskru života u njemu, nitko nije posumnjao. Ona je nastavila dalje živjeti sa suprugom kao da se ništa nije dogodilo. Tvrtko je trunuo u zatvoru dok nije emotivno istrunuo. Zbog uzornog vladanja pušten je nakon 10 godina, kao ruševina od čovjeka. Bio je siguran kada zagrli svoje dijete da će rane zacijeliti. No, dijete mu je pod utjecajem njezinih roditelja okrenulo leđa. Zbog lažnog svjedoka jedan život je nepovratno uništen.