Kada bi izlazili van i dalje su se držali pod ruku, a kada ih je susjeda dobronamjerno upozorila da oboje potraže psihijatrijsku pomoć, oboje su napali ženu

 FOTOGRAFIJE: SHUTTERSTOCK
Iz dnevnika života

Slučaj za psihijatre i sanitarnu inspekciju: Glumili su bračnu idilu, a zbog njih je ispaštala cijela zgrada

09. veljača 2022.
Par je ruku pod ruku defilirao ulicama kvarta glumeći idealnu sliku velike ljubavi među njima, samo zato da ne mora dijeliti imovinu. Iza zatvorenih vrata stalno razračunavanje... Živjeli su do kraja života u istom stanu kojeg su zapustili do krajnosti, pretvorili u smetlište


Nisu ljudi bez razloga izmislili bilježnice s crtom. Kada na njih pišeš sve djeluje urednije, ravnije, lakše za pročitati i onome koji piše i onome koji čita. A čim je nešto bez crta moramo se jako koncentrirati, da ne bi malo zakosilo, otišlo prema gore ili prema dolje. Kako život nije ravna crta i neće nikada biti nego zapravo prazan list papira na kojem čovjek itekako treba vježbati što će na njemu napisati, jer pisana riječ nije moguća bez izgovorene. Izgovorimo je negdje u mislima, zatim preslikamo na papir, pa tek kad dobro pročitamo vidimo zapravo jesmo li rekli nešto što nama ide u prilog ili nekom drugom, a obično nastojimo da sve ide nama u prilog. Zato su pitanja i odgovori neiscrpni, jer nikada riječ zašto neće biti prekinuta, nikad završena. Kada se riječ zašto više ne bi mogla postaviti, onda bi došli do apsolutne istine.


Granice izdržljivosti

Ali ima jedna apsolutna istina iako ju mi stavili pod navodnike koja nam kazuje da čovjek ima svoje granice, svoje tjelesne i mentalne izdržljivosti. Ako bilo tko nad nama vrši neki organski ili mentalni 'eksperiment' putem svojih postupaka, riječi, djela… namjere su jasne. Ili želi potpuno preuzeti našu volju u svoje ruke, učiniti nas naprosto nekim živim lutkama, koje će u njihovim rukama skakutati, cvrkutati i činiti s nama samo po svojoj volji. Ili ćemo samo šutjeti da slučajno ne bi dobili ljepljivu vrpcu preko usana jer živim lutkama ne treba ništa. Bilo bi poželjno da i što manje jedu , jer veći unos hrane stvara velike troškove, a troškove treba rezati, zato se i pokušava od ljudi učiniti žive lutke. Dosta je toga izraženo kroz partnerstvo. Sve započne lijepo kao u nekakvoj kočiji-bundevi, sa zlatnim cipelicama na nogama spremni za neki kvazi-modo bal, pod maskama ili bez njih. Dotjerani od glave do pete, svu tu lažnu idiličnost koju mi pokušavamo predstaviti kao stvarnu. Međutim, ispod haljine se uvijek nešto krije, a i ispod hlača. Međutim, ne mislim na ono na što će mnogi pomisliti, što pokušavamo sakriti jer očito nas je sram toga što imamo, da nije, itekako bi mi to pokazali u svim našim izdanjima. I kad su podignuti i kad su spušteni, obrijani i imaju previše dlaka. Nevjerojatna smo mi vrsta, nestabilna sa svih strana. Ali, brate moj. Kad čovjek sagleda tu lažnu idilu sa svih strana mogao bi poludjeti. Ali nema smisla ludjeti kad više sve što je bilo smisleno je postalo nadri-besmisleno. Čovjek se lijepo poveže, zaveže, sveže, omota konopcima s nekim i kaže: On je moj, ona je moja. Čim te netko sveže ti si rob ili robinja. Zar se od čovjeka očekuje da bude ičija marioneta? Što mi zapravo jedni drugima činimo u tim nekakvim tzv. situacijama koje nazivamo zajedništvo?


Brojanje pogrešaka

Pokušavamo glumiti dobre partnere. Raspored nevjerojatno fantastično uobličen, ali je li ikom odgovara to se ne pita. Ne može se reći da je više itko u prednosti, ni muško ni žensko. Ne može se više reći tko je taj koji nameće pravila, tko je taj koji krši. Pokušavamo pjevati balade da bi na kraju ispao heavy metal. Nikako ne mogu uvidjeti pravi razlog zašto se manje ili više sve veze na kraju uruše. Jesmo li mi prerušeni u tim vezama ili smo mi u tim vezama zapravo ljudi koji te muško-ženske odnose pokušavamo izjednačiti? Muškarci misle da su mačke, da ih treba vječno maziti dok oni predu, onako se izležavaju ili su stalno u nekom pogonu pa smo u potrazi za njima, a mi žene pak očekujemo da se nama prizna sve ono što mi činimo za obitelj pa se trudimo objasniti kolika smo mi zapravo vrijednost. I tu uvijek dolazi do tih teških provala, provala u našim odnosima. Mi provaljujemo jedni drugima u dušu, mi provaljujemo jedni drugima u razum, mi ne damo jedni drugima doći do izražaja. Može li se taj odnos nazvati odnosom ljubavi ili je to odnos 'pod mus'? Jesu li su muškarac i žena u odnosu postali najveća konkurencija ikada viđena u povijesti? I kad reći: 'Dosta je!' Zar zaista treba čekati da čovjeku padne mrak na oči? Čovjek htio ili ne htio mora na kraju ostati zbunjen. Po svemu sudeći život u dvoje ispada da se samo broje pogreške, da nema tu kompromisa, dogovora, jer vidim da se dogovori krše lako kao grančice.


Degutantne primjedbe

Obećanja su zaista postala doslovno ne više ludom radovanja, već smo i tu crtu preskočili. Koji je smisao zajedništva kad ono više ne funkcionira po nijednom principu po kojem bi trebalo, osim ako je čovjek toliko imun, ako je primio ne znam koju vrstu 'anestezije', pa prelazi preko svega i trpi do krajnosti, dok mu sve žile ne popucaju, dok se ne razboli na smrt. Da li se mi ljudi zaista zabavljamo u vezama na smrt ili mi zapravo živimo život? Kad bi sve zajedno nekako stavili u brojeve vidjeli bi da taj naš zbroj ne daje niti jedan rezultat i da ne spada u niti jednu znanstvenu kategoriju. Kakva kemija? Kakva bi nas kemija povezala? Kemija nas poveže trenutak dok smo u nekom strastvenom stanju, dok nam se dignu oni hormoni do neba, dok se ne spojimo u onom klinču, u ekstazi seksa, nakon toga sve pada u vodu. A potom počinju primjedbe i s muške i sa ženske strane. Mali ti je, preveliki ti je, proširila ti se iza poroda, imaš strije… Degutantnije ne može biti. I zapravo kad čovjek bolje razmisli, uloži jedno deset, dvadeset, trideset godina i poslije toga ostane kao riba na suhom, te izgubi pojam je li čitavo vrijeme u vezi glumio ili se uvjeravao da će godine provedene s nekom osobom promijeniti odnos u iskrenost. Je li mi u čitavoj vezi trajala ona godinu, dvije ili dvadeset uopće znamo što smo činili ili nam je to vremenom ishlapilo. Ili smo zbog želje da izbjegnemo sudske procese ušli toliko u filmsku ulogu, a nismo glumci po profesiji da smo zaboravili biti obični.


Tanki zidovi

Iz još jednog mog dnevnika života gdje sam se naslušala i još uvijek slušam vrlo nesretne ljude koji poput onih zlostavljanih kažu da su pali niz stepenice. Kako zbog posla kojim se bavim moram imati izvrsno pamćenje prisjetila sam se para koji je ruku pod ruku defilirao ulicama kvarta glumeći idealnu sliku velike ljubavi među njima, samo zato da ne mora dijeliti imovinu, isplatiti jedno drugo. Kako je to na kraju završilo po njih? Živjeli su do kraja života u istom stambenom prostoru koji su zapustili do krajnosti, pretvorili u smetlište. Oni su se kontinuirano iza vrata razračunavali što su svi susjedi mogli čuti zbog tankih zidova, ali nevjerojatno koliko čovjek može daleko otići u glumu. Kada bi izlazili van i dalje su se držali pod ruku, a kada ih je susjeda dobronamjerno upozorila da oboje potraže psihijatrijsku pomoć, jer vi ste zaista jedan i drugi spremni za liječenje, oboje su napali ženu. Pa zaključimo sami, je li ih trebalo ostaviti da se uguše u vlastitom smeću ili je netko trebao bez upozorenja pozvati sanitarnu inspekciju kako bi se suzbilo širenje smrada a time i stvaranje mogućih bakterija opasnih po život ostalih stanara. Jer ako su se osvećivali jedno drugome nisu imali ni jedno ljudsko pravo da to osjeti čitava zgrada, pa ako se od svega svi ograđujemo nije ni čudo da zbog drugih i nevini stradaju.


MISAO TJEDNA

Onaj koji napada tuđu volju, kad-tad će taj isti napasti njegovu.

Teme
Linker
20. svibanj 2022 20:34