Život je previše kratak da bi gorjeli poput upaljenog fitilja. Požar u nama čim se prvi put pojavi, on nas drži u šaci. Tada se osjećamo stisnuto, a buktinja se širi, tražimo način obuzdavanja onog što u nama gori, tražimo način kako vatru ugasiti. Ali opekline iznutra neizdrživo peku djelujući time i na naš um, pa da smirimo kaos u mislima koje sigurno nisu ugodne krećemo u razaranje napadajući ljude za koje tvrdimo da ljubavi imamo. Optužujemo ih izmišljajući slike koje nam se upravo u mislima stvaraju kako nam je netko krivu riječ uputio, kako nas je pogledao s gađenjem, nabio nam rogove. To nevrijeme u nama zapravo je bijes koji teče našim venama poput šumskog požara čiji plamen zahvaća najprije nisko raslinje. Ali čim uhvati maha, krenuti će prema visokim stablima, približiti se kućama, a njegov će dim gušiti svakoga tko mu se nađe na putu. Bijes je inačica takve pojave iza kojeg ostaje pustoš na tuđim dušama, koji ti zbog nemogućnosti obuzdavanja bijesa slome rebra, udaraju toliko dugo dok se bijes u nama ne utiša.
Nedostatak ljubavi
Je li bijes bolest ili preslika onoga što smo gledali u djetinjstvu ili je možda njegov postanak u nama nastao zbog nedostatka ljubavi prema nama? Jesu li takvi ljudi za vrijeme odrastanja bili u sjeni zbog brata, sestre, prezaposlenog oca ili nezainteresirane majke? Zar se čovjek za ljubav mora laktariti ili prosjačiti? Kako se izboriti za ono što ti srce najviše želi? Ako se ne izborimo, osjećamo se odbačeno, a odbačenost tiho poput uljeza malo po malo stvara bijes u nama. Kada se jednom otvore vrata te tamne komore, počinjemo sumnjati u svačiju ljubav, jer ako smo doživjeli takvu prošlost, počinjemo vjerovati da ljubav možda nismo ni zaslužili. To je jedna strana medalje, a druga strana medalje govori: 'Voli me najviše na svijetu, reci mi tisuću puta kako ti nedostajem, pročitaj mi u očima kako te preklinjem, koliko mi te riječi trebaju iako o njima šutim. Nemoj se na mene naljutiti kada ti dodir odgurnem, a zapravo ga u sebi najviše želim. Promisli dušo, jesu li to teške posljedice zbog dojma da sam neželjeno dijete.'
Neprihvaćen od braće
Nikša je jako volio mačke. Bio je najmlađi u obitelji. Kada bi vidio napušteno mače uzeo bi ga u naručje, doveo kući, vodio brigu o njemu kao o svom djetetu, iako je i sam bio dijete. Kako je stanovao u kući s velikim vrtom roditelji su mu dopustili to njegovo samaritanstvo. Jedino nisu dopustili da mačke ulaze u kuću. Brat i sestra bili su dosta stariji od njega s puno manje izraženog senzibiliteta pa su se znali izvikati na njega i reći mu: 'Ti si izrod naše obitelji, jer ne živiš s ljudima nego s mačkama.' Otkucaji njegovog srca tada su zadrhtali, a u pogledu mu se vidjelo pitanje koje je naučio prešutjeti: 'Zašto se pored svih vas osjećam kao napušteno dijete?' Kako su imali malenu kućicu u vrtu zamolio je roditelje da mu dopuste da za vrijeme sumornih jeseni, hladnih zima i kiša u proljeće prespavaju u kućici. Roditelji su dopustili, jer njegove suze nisu podnosili. Tata je ionako bio prisutan po potrebi. Posao i prijatelji bili su ispred svega, a novcem je nadoknađivao svoje izostanke. Žena se od prvog dana tome prilagodila, jer je novcem kupovala prisustvo muške ruke u kući.
Osjetljiv dječak
S dvoje starije djece ionako nije imala problema. S njima je klizila po životu kao najbolja klizačica po ledu. Treće dijete zapravo nije ni željela, ali kad se zalomilo, rekla je sebi: 'Bolje jedno više, nego jedno manje.' No taj osjetljiv dječak, očiju zelenih kao jezero, promijenio je odnose u kući. Kad je i sam počeo razumijevati odnose počeo se osjećati kao višak. Prije nego se posvetio mačkama u toj istoj kući u vrtu, čiji krov je pokrivalo lišće od bambusa, svjedoci njegove tuge bile su suze na drvenom podu te usamljene kućice. Jedino ga je razumjela prijateljica njegove majke koja bi često govorila: 'On je dijete koje ti je nebo spustilo, a ovo dvoje starijih će te napustiti kada ostariš, a on nikada neće.' Majka bi odgovorila: 'Osjetljivo muško može biti samo problem, a ne sigurna ruka koja će me voditi u starosti. Da sam te noći obuzdala strasti, ne bi ga nikada rodila.' Iako dječak nije čuo te rečenice, u sebi je znao da je to tako. Ta mala ranjena ptica sanjala je o ljubavi. Starija djeca zaista su otišla, kako je prijateljica i predvidjela, a kovrče njegove tamne kose i prekrasne zelene oči ostale su u kući zajedno sa osnovanom obitelji.
Ostavio ih zbog ljubavnice
Otac je nakon 'sto godina braka' zbog ljubavnice ostavio sve. Imanje i stanje prepustio bivšoj supruzi. Starija djeca vrlo su je rijetko posjećivala, ali su naglasila kad se bude dijelila imovina da ih slučajno ne zakine za njihov dio. Prema bratu ponašali su se kao prema kopiletu, pitajući ga je li mu dijete osjetljivo na njega i je li na svog sina prenio ljubav prema mačkama. Prvi put im je vrlo grubo odgovorio: 'Za razliku od vas, mačke znaju voljeti.' Kada je vidio svog sina u istoj kućici, naravno s novim mačkama koje su ovog put imale i jastuke za spavanje, prisjetio se sebe kako je njihovim capicama gladio sebe po kosi. Njegov sin to srećom nije morao. Ali kada se u njemu pojavio požar bijesa, kada je prvi puta udario ženu, ni krivu ni dužnu, postao je svjestan posljedica odrastanja. Nije čekao sljedeći put, nego je otišao odmah na liječenje za obuzdavanje bijesa, jer nije svojoj obitelji koju je volio iznad svega, zbog vlastite prošlosti želio od života napraviti pakao. Potpuno se izliječio, velikim dijelom i zbog odlične suradnje supruge koja ga je itekako razumjela. U njemu je ostao samo jedan mali ubojiti trn. Majka koja je kat ispod njega stanovala. O njoj je vodio brigu kakvu bi svaka majka poželjela. Bio bi se prodao za mrvicu njezine ljubavi koju nije dočekao. Kako je radio posao radijskog voditelja i urednika vlastitih emisija, zabavnu emisiju koju je do tada vodio promijenio je u kontakt edukativnu emisiju pod nazivom: 'Reci mi priču svoga srca.' Ne samo da je njegova emisija postala najslušanija, nego je i izvadila trn iz njegovog srca.