Tajne su oduvijek bile najzanimljivije područje, nepresušno uzbuđenje, jer su usputno raspirivale i maštu. To je ta iskonska znatiželja da nečija tajna bude razotkrivena ili da se on njoj piše, prenosi od usta do usta… igra pokvarenog telefona. Jesu li one i začetnici teorija zavjera, metastaze među nama, hermetički zatvorena vrata, uzrok mnogih tužnih dana, ponekad i doživotna razočaranja. I što je to zapravo tajna? Skrivanje vlastitih slabosti, pjev ptice kukavice, lukavo izbjegavanje kazne, prešućivanje sklonosti. Ništa dobrog ne vidim u tome osim veslam te žednog preko vode, koristim u svrhe koje jedino meni odgovaraju, sve pod lažnom izlikom. U isto vrijeme lažem i tebe i sebe, jer nam interesi nisu podudarni.
Razdoblje mraka
Dok ti kockaš, a ja rintam, čiji ćeš život prokockati? I moj i svoj. Dok ti u birtiji liječiš svoje frustracije glumeći gazdu, plaćajući svima uokolo trošeći iz zajedničke blagajne, pa se vratiš kući tek kad se otrijezniš nakon što kod nekog prespavaš, hladnom vodom istuširaš, ispereš usnu šupljinu otopinom mentola, a miris odjeće po dimu dobro provjetriš, parfemom pošpricaš. Povratkom u svoj dom glumiš gospodina u čije povjerenje nije dopušteno posumnjati, a nedostatak novca opravdavaš posudbama. Tajne su poput blata na cipelama koje dobro očistiš prije nego pređeš preko praga. Koliko god tajna bila intrigantna i onome koji ju ima, ipak je ona toj istoj osobi žig na prsima, a što ga duže nosiš, sve je teže priznati. Zato se i kaže mračne tajne, jer kad se otkriju, a netko se uvijek pobrine da otkrivene budu, počinje razdoblje mraka za sve članove obitelji. To je kad govorimo o obiteljskim tajnama, koje na sebi nose naglasak poročnosti, a poročnost bilo koje vrste ako nije na vrijeme zaustavljena postaje ubojita supstanca. I to ne samo onog koji ga primjenjuje.
Poput prenosivih bolesti
Što je u svemu tome najgore da se grijesi jednoga pripisuju svima koji su u krvnoj vezi s njima. S očeva na sinove, s majke na kćeri, a supruga ili suprugu ponekad pripišu i suučesništvo, kao znala/o je, ali je okrenula/o glavu na drugu stranu. Jednom kad smo suočeni sa otkrivanjem tajni kako više steći povjerenje u ikoga, a sa sumnjom u mislima koju ništa ne može otjerati čovjek sebi stvori pakao, pa se osjeća kao ptica u kavezu, čiji krik nitko ne čuje jer ga drži u sebi shvaćajući da je na lažima živio dugi niz godina. Živjeti na iskopinama tajni traže od čovjeka dupli napor. Kao prvo, da pokuša zaboraviti. Kao drugo, da se dokazuje da nema nimalo sličnih afiniteta od mrlja koje mu netko prišiva, unaprijed ga obilježavajući kao potencijalnog kandidata. Obiteljske tajne su poput prenosivih bolesti koje se ne šire samo dodirom nego zračnim putem. Čestice u zraku, iako nevidljive golim okom, u duši nevinoga su kao sjene koje ga prate. Kako izbrisati sjećanja na prošlost prenesenu u budućnost? Dobre su etikete koje imaju rok trajanja, na kojima piše upotrebljivo do tog datuma i te godine. Ali te su etikete na proizvodima. No, što učiniti s etiketama na ljudima i kako ih spriječiti da ti ne obuzmu vlastite misli, da zbog njih ne odustaneš sa svoga puta, da i sam ne počneš primjenjivati tajnu? Tajna je kao nepravda, zbog kojih godine potrošiš uzalud, zbog koje prazne iskopane grobove ostavljaš iza sebe.
Voljela je knjige
Od dana kada je Dona krenula u sedmi razred osnovne škole knjižnica je postala njezino omiljeno mjesto. Svi su u obitelji mislili da se radi o knjigama iz lektire, no ona je osim tih knjiga uvijek na stoliću svoje sobe imala još jednu dodatnu, izabranu po svojem ukusu. Neobično za njezinu dob da izabrane knjige nisu bile nimalo lako štivo, nego je birala sadržaj koji bi je poticao na duboko promišljanje. Svi su joj žanrovi bili dragi, ako su u sebi nosili težinu. Imala je starijeg brata koji je u kuću uvijek donosio stare aparate i pokušavao ih popraviti te preprodati za džeparac. Iako potpuno različitih interesa odlično su se slagali, možda zato što su puno bili sami zbog poslova svojih roditelja. Naučili su jedan o drugom brinuti, liječiti noćne more ako je zatrebalo, povjeravati se kao dvoje najboljih prijatelja. Iako im je često nedostajala prisutnost roditelja, to bi prešutjeli, uzimajući u obzir da sve ono što im oni priušte nije palo s neba. Otac je radio u transportnom poduzeću na inozemnim relacijama, a majka uvijek noćnu smjenu tvrdeći kako se tako dogovorila s nadređenim da bi danju zbog kućanskih obveza i djece te muževe česte odsutnosti po par dana, barem ona bila prisutna.
Novca nije nedostajalo
I tako su prolazile zime, proljeća, ljeta, jeseni, s velikim povjerenjem da svi od članova obitelji govore istinu. Nikom nije palo na pamet da ikog provjerava jer u kasi nikad nije nedostajalo novca. Kako su se majka i otac vrlo mladi vjenčali, još uvijek su bili mladi kad su djeca potražila zaposlenje. Dona se zaposlila u biblioteci jer prema knjigama ljubav nikad nije izgubila, a brat otvorio antikvarijat u kojem je bilo svega i svačega, ali je u sobici skrivenoj od ljudskih pogleda i dalje popravljao stare aparate da bi ih zatim izložio u svojoj radnji. Roditelji i djeca se nisu odvojili jer su u međuvremenu podigli kuću na kat i vrlo zanimljivog potkrovlja u kojem je njihov sin našao mir, a kćer smjestili na prvi kat. Ništa to nije bilo velebno, ali dostatno za normalan život. Djeca su se s tim složila jer su željela biti pri ruci svojim roditeljima. Iako ih je zdravlje još tada dobro služilo oni su ipak mislili na budućnost. Očevu figuru vrlo su poštovali, ali majka im je ipak bila uzor. Donu su na radnom mjestu prihvatili kao djevojku koja nikad ne pogazi svoju riječ. Kako su sve kolegice bile starije od nje, približno godina njezine majke, upravo ih je privukla ta njezina osobina. O svojoj obitelji vrlo je otvoreno pričala kada bi se poveli takvi razgovori smatrajući da nema što skrivati. Ali jednog maglovitog jutra kada ju je kolegica za vrijeme pauze upitala:
- Čime se ono bavi tvoja majka?, ne sumnjajući u to pitanje pravdajući kolegicu zaboravom, odgovorila je:
- Njegovateljica je u domu za stare i nemoćne.
Kolegica je nastavila:
- Jesi li je ikad posjetila?
- Nisam, jer me majka s obzirom na moju osjetljivost nije željela izložiti tim slikama.
Voditeljica knjižnice upitala je svoju zaposlenicu:
- Na što insinuiraš ovim ispitivanjem?
- Ništa ja ne insinuiram, što ne mogu i dokazati.
- A što ćeš to dokazati?, upitala ju je voditeljica.
- Laže li Dona ili njena majka? Večeras vas mogu sve zajedno odvesti na jedno mjesto, odgovorila je sigurna u sebe.
- Koje?, upitala ju je Dona osjećajući se neugodno.
- A da dijete ostaviš na miru, uzela je Donu voditeljica u obranu.
- Bolje saznati prije nego kasnije, zagonetnim smiješkom odgovorila je zaposlenica.
Centar za masažu
Nakon zatvaranja knjižnice zaposlenica ih je odvezla ispred vile na kojoj je pisalo 'Centar za masažu'. Dona ju je pogledala i upitala:
- I… u čemu je razlika? Možda je promijenila posao?
- Prije nego doneseš zaključak moraš ući, odgovorila joj je kolegica.
Ušle su. Kada je između mnogo žena ugledala svoju majku oskudno odjevenu, izazovno našminkanu, shvatila je da se radi o bordelu. Mirno je zamolila kolegice da izađu, pokušavajući sačuvati dostojanstvo. I možda bi sve završilo happy endom da idućeg dana dok je na poslu izlazila iz toaleta nije čula kako kolegica koja je razotkrila tajnu njezine majke govori voditeljici:
- Kakva majka, takva kći.
Bila je to kap koja je prelila čašu.