Površnost često obilježi nevinog čovjeka. Tako je obilježilo i Dominika koji se ne svojom voljom, narodski rečeno rodio bogu iza nogu, nježan i plah. Već su te osobine bile dovoljne da ga tvrdokorni mještani stave u nepoželjnu 'sortu', a nakon otkrića govorne mane točka na i za Dominika je bila doživotna.
Osuđen bez suđenja, odbačen bez pitanja, borio se dvostruko više od ostalih za životni prostor i besplatan zrak. Iako je zbog mucanja još kao dijete postao šutljiv i povučen, ali nikako i nikada pasivno ovisan.
Stasao je u momka širokih ramena, a plahost i nježnost zamijenio simpatičnim harambaštvom. To mu je doduše bio samo paravan od pravih harambaša, jer dobrotu u duši nije uspio sakriti. Pronicljivim očima njegovih isuviše znatiželjnih mještana to nije promaklo, pa su ga iz šale prozvali vitezom slavonske ravni. Kako u svakoj šali ima pola istine vrlo se brzo pokazalo na djelu.
Dominik je doista bio vitez našeg doba
Dobrovoljno se nudio u svakoj prilici i neprilici, kako susjedima tako i rodbini. Gledao ih je na isti način, prilazio im istom ljubavlju. Spektar njegove pomoći bio je vrlo šarolik. Nije štedio svoj um, a još manje tijelo. No bez obzira na odobravanje mnogih u svojim namjerama i dalje se osjećao kao pokusni kunić provokatora koji mu nisu dali mira.
Najviše ga je boljelo što su podcijenili njegovu inteligenciju, pa se okrenuo traktoru, nepreglednim oranicama, a nadasve ljubavi prema životinjama. Imao je osjećaj da ga one bolje razumiju nego ljudi, ali čim je to povjerio trača gladnom prijatelju, nije potrajalo dugo da ga nazovu Dr. Dolittle. Zašto su tako radišnog i dobrog mladića željeli izopćiti iz društva? Zbog govorne mane sigurno nisu, jer dobrota pokriva sve ostale ljudske mane. Barem bi tako trebalo biti i bilo bi da nema onih koji svojim provokacijama maskiraju vlastite frustracije.
A što čine frustrirani? Pronalaze način da svakog tko je imalo zadovoljan sobom onesposobe do te mjere, dok ne pripadne skupini frustriranih. Dominik se odupirao namjerno izabranim samovanjem koja mu nije uvijek bila ugodna, ali ipak ugodnija od zajedljivih primjedbi na račun njegovog mucanja. Kada bi ga samovanje počelo gušiti otišao bi na vatrogasnu zabavu, ali više kao promatrač nego sudionik. Zaustavilo bi se njegovo oko na nekoj lijepoj djevojci s kojom bi ponekad znao i zaplesati, tek da razgiba noge. Mještani su otvorili 'kladionicu' njegove sudbine. Jedni su bili uvjereni da će sam ostarjeti i živjeti poput pustinjaka, drugi da će se oženiti s osobom koja također ima neku manu, mentalnu ili tjelesnu… nagađalo se tu svega i svačega.
Kako svaka kladionica podrazumijeva novčane gubitke i dobitke, ni ova nije bila drugačija. Potpisali su se svi punoljetni mještani, naravno osim njegovih roditelja koji su bili pametni ljudi, pa su na takve oklade odmahnuli rukom govoreći, svaka budala ima svoje veselje. Glavna nagrada onog koji dobije okladu nije bila mala, radilo se o dvadeset tisuća kuna. Uglavnom, Dominik je postao ozbiljna cirkuska atrakcija, a sudionici cirkusa prodali su svoju dušu za novac. Čak je i mjesni župnik, Josip iz župe franjevaca urgentno reagirao pozvavši na misu sudionike kladionice da ih upozori na taj neljudski čin. Mještani su se uredno odazvali. Došao je i Dominik. Župnik im je održao vrlo lijepu bukvicu biranim riječima, zamolivši ih da kao vjernici zatvore tu nakaradnu kladionicu. Dok je župnik govorio i govorio, a mještani klimali glavom, Dominik je negdje u sebi osjetio kako lažu. On se jedini nije opterećivao u kom će smjeru njegova sudbina ići, zbog vjere da je dobrota od Boga uvijek nagrađena. I zaista je bila.
Govorna mana postala mu je prednost
Kako je završio poljoprivrednu prehrambenu školu, smjer pekarstvo, nije se bojao kako će zaraditi kruh, jer je želja da otvori vlastitu pekarnicu odavno živjela u njegovoj glavi. Preselio je u vrlo pitoreskni gradić u svojoj rodnoj Slavoniji.
Njegova govorna mana u tom novom mjestu boravka postala je prednost, a zbog okruženja dobrim ljudima Dominik je gotovo prestao mucati. Završenu školu odradio je na praksi u jako cijenjenoj pekarnici, gdje je pokazao i izuzetnu nadarenost i nove ideje. Gazda ga je nazvao alkemičarem. ali ne metala nego tijesta. Ti si čudo, ti si čudo… ponavljao je svakodnevno.
Dominik je štedio svaki novčić. Zaboravio je na vrijeme, zaboravio je na sva ona izrugivanja… jer mu je pogled u budućnost bio važniji od pogleda u prošlost. Prvo što je želio riješiti, bio je stambeni problem. Kreditom je na periferiji kupio malenu kućicu s vrtom. Nabavio je i psa. Mješanca. Unajmio je poslovni prostor u pitoresknom gradiću za malu pekarnicu. Dok je to sve obavljao, na njega je oko bacila djevojka iz susjedstva, koja je vireći iza zavjese, plaha i sramežljiva kao on nekada, pratila svaki njegov odlazak i povratak kući. Djevojka nije imala ni tjelesnu ni mentalnu manu. I evo crkvenih zvona.
Godinu dana nakon zajedničkog života, Dominik je počeo osjećati nepodnošljivu žeđ, učestalo mokrenje i razdražljivost. Pripisao je to stresu. Ali, prava dijagnoza bila je dijabetes mellitus tip 1. Inzulinska terapija, promjena prehrane, edukacija… novi izazov njegovog života. Iako se poprilično držao liječničkih uputa, zbog sve većih obveza ponekad bi ih i zanemario, preskočivši obrok, pretjerivanjem u aktivnostima, što je rezultiralo čestim hipoglikemijama.
Pas čije je kretanje bilo pušteno njemu na volju, malo u kući, malo u dvorištu tog je dana baš bio u kući. Supruga je posjetila sestru, a za vrijeme njenog odsustva Dominik je doživio vrlo teški oblik hipoglikemije. Srušio se na pod, vrlo svjestan da sve što mu je potrebno da si spasi život bilo je predaleko od njega. Ali tu je bio pametni pas Bono. S radne kuhinjske plohe na kojoj je uvijek stajala kutija s kockama šećera skinuo je i u ustima donio Dominiku. Bono ga je naučio više od ljudi. Onaj od koga se najmanje nadaš, taj ti najviše pruži.
MISAO TJEDNA
Dobro se dobrim vraća, ako ne uvjetujemo tko će nam vratiti.