Od ljubavi do kratkog spoja ne dolazi zato što je netko od partnera lošiji ili bolji. Svi smo mi u svojim vezama ili brakovima okvirno i jedno i drugo. Prihvaćajući takvu činjenicu već smo na pola puta da zajednički suživot obasjamo svjetlom umjesto tamom. Svjetlo je upravo u različitosti naših osobina, ambicija, prioriteta… Zato potraga za srodnom dušom zapravo je velika zabluda koju razotkrije vrijeme. Rezultat srodnosti obično završava dosadom. A dosada je ubojica i najveće ljubavi dvoje ljudi. Sjetimo se toga prije nego počnemo optuživati partnera.
Ljubav i praksa
Ako nas doživljaj naše različitosti emotivno urušava, ponižava ili nas obostrano čini napetim, tada nismo shvatili misterij pojma ljubavi, a upravo taj misterij koji se u ljubavi krije briše naše tako često prozivane razlike. Taj nas misterij ne obvezuje na podjelu zadataka. To bi značilo kako tu esenciju života iskorištavamo, pravdajući se nekim izmišljenim pravilima. Ljubav s pravilima poprima devijantan oblik života koji podjednako umara oba partnera. Umoran odnos ne završava u krevetu pomirenja nego na pokrenutom sudskom procesu. Kada ljubav uđe u sudske spise nikome se dobro ne piše. Njoj tamo sigurno nije mjesto. Suditi ljubavi može samo neupućen čovjek koji je taj sveti osjećaj krivo prakticirao. Jer ljubav i praksa potpuno se razlikuju u svom smislu i svrsi.
Sloboda izbora
U najužem smislu riječi ljubav podrazumijeva dopuštanje, a praksa usavršavanje. Međutim, uvijek ima pomoći, posebno kada je čovjek zbunjen nečijim ponašanjem. Očekujemo jedno, a dobijemo sasvim suprotno. Kad bi očekivanja zamijenili iznenađenjima ali uvažavajući kako ta iznenađenja imaju sva prava biti i pozitivna i negativna izostala bi mnoga razočaranja. Ovako se razočaranja gomilaju, a odnos doseže kritičnu točku i evo ljubavnog potopa. Kome treba takva dramaturgija koja obje strane stavlja u vrlo nestabilan i neizvjestan položaj. Nevjerojatno kako se slika ljubavi izobliči, no poteze ipak povlačimo mi nekad zbog tvrdih stavova, nekad zbog neoprostive uvrijeđenosti jer je naše postupke voljeni krivo doživio čime nas je odmah i okrivio što sve vrijeme svijeta nije njemu bilo podređeno kao velikanu života. Dobro da nam zakon dopušta slobodu izbora. Međutim, znači li to da je i ljubav izbor čovjeka. Uzmi i ostavi, pronađi me, izgubi me. To je realnost, jer s potpisom ili bez njega ne postoji garancija dok nas smrt ne rastavi. Čekamo sljedećeg i ako naiđe ovaj put ćemo opreznije…rijetkom se posreći, a većina nađe dvojnika s ponekom nijansom razlike.
Što hoćemo od partnera
Mnogi odustanu i polako prihvaćaju onu mučnu samoću. Svi želimo ljubav, a na kraju ispada koliki se spašavamo od nje. Što mi zapravo tražimo od partnera? Odanost u obećanjima, uviđavnost u manama, podjelu odgovornosti…to je ono gledano općenito. No to je ipak ovisno o karakteristikama pojedinca i koliko se podudaraju s partnerovim. Kako vrijeme odmiče ljubav uzimamo zdravo za gotovo zbog čega partnera i njegovo ponašanje počinjemo gledati drugim očima. To mijenja i amplitude naših emocija, pa čim se život svede na podnošenje tražimo rješenje da se ne ugušimo od navale ljutnje. Posljedice su neizostavne i održavaju se kroz emotivnu bol i uže i šire obitelji. Nađe se tada puno duša savjetodavnog tipa temeljenom na svojim iskustvima koji nastoje iscijeliti naše ranjeno srce. Potpuna pogreška! Temeljiti svoj život i odluke na tuđim iskustvima vrlo je nezahvalno, jer svatko najbolje zna koliko njegove mentalne sposobnosti mogu izdržati i jesu li odluke odraz ega ili duševne povrijeđenosti. Ego je čovjeku potreban za psihofizički opstanak. Svjesnost da postojimo i da možemo činiti djela pomaže nam da ne odustanemo i kad je najteže. Zato ga se ne odričemo, nego ga potičemo. On je svojevrsna obrana od određenih napasti života. Da ne postanemo nečija igračka mi koristimo paletu ponuda našeg ega. A paleta nas često puta uvodi u stanje pretencioznog poimanja sebe kao osobe.
Izgubljeno vrijeme
Ako sam nešto stvorio to je moje. Jalova garancija sretne budućnosti s nekim. Prisvajanje je mnogima prisjelo, jer je dobra podloga da u odnosima stvori konkurenciju. A konkurencija našu dušu zavije u crnu energiju. Zato je pretjerani ego crna rupa naše ljubavi koja će kad-tad usisati osjećaje dvoje ljudi. I što preostaje? Praznina. Ona se vidi u očima čovjeka, makar je čovjek sakriva i od sebe i od drugih. Jesmo li zaslužili takav život? Nismo. Ali to ovisi o našoj predaji. Predamo li se pretjerano egu misleći kako će on održati ljubav živom, čekaju nas vrlo neugodna iznenađenja. Svemu je kriv ponos. On je maskirani zavodnik čijem je šarmu teško odoljeti. Zavodi nas polako nudeći lažnu sigurnost. I kad nas potpuno preuzme već je kasno za povratak. A čovjek se uvijek želi vratiti svojoj pravoj kući. Kući ljubavi. Ne učinimo li tako na kraju budemo razneseni u komade na sve strane. Tek kao razneseni počinjemo zbrajati vlastite gubitke koje nam je priuštio ponos proizašao iz ega. Ništa od svega ovog nije utješno po čovjeka. Zapravo poražavajuće je ako si želimo priznati istinu. Ako si želimo nastavljati lagati da ne bismo povrijedili vlastite osjećaje jednom će nam biti jako, jako žao. Ali žaljenje ne vraća izgubljeno vrijeme, osim ako pogrešno skretanje u prošlosti ne ispravimo u sadašnjosti. Zbog ega žrtvovati ljubav ne opravdava žrtvu, jer nitko nas ne prisiljava čemu ćemo više prikloniti. Iako se pravdamo ljubavlju upitno je jesmo li doista ljubili ili prakticirali ljubav. U praktičnu ljubav uključen je ego, što se pokaže u stvarnosti vrlo nepraktičnim. Da ne bi došlo do zabune, ovdje nitko ne zagovara isključenje ega, već kontrolu nad njim i razumijevanju čemu on služi. Služi da nas održi u realnosti. Doživimo li pojam ega drugačije, razlike među partnerima postaju nepomirljive.
Ona zlatna nit
A razlike nas zapravo spajaju, ako uhvatimo onu zlatnu nit pomirljivosti ljubavi i prakse. Spoj je vrlo jednostavan. Ljubav jednog partnera dopušta drugom partneru da u praksi djeluje na način koji ga usrećuje, a ne opterećuje. Uvjetovanje bilo koga riječju moraš to činiti ovako, pokušaj je provedbe modernog ropstva. Robovi takve vrste ljubavi uvijek traže mogućnost za bijeg. Zato počnimo djelovati poput izmjenične struje što podrazumijeva promjenu smjera u ljubavnom odnosu. Tako će ljubav i praksa imati isto lice. Zadovoljno do samoga kraja!