Ako bolje otvorimo oči sve nas je manje nasmijanih, a sve više smrknutih lica. Opravdavanje kako je razlog naše smrknutosti ustajanje na lijevu nogu, ne drži vodu. Onog trenutka kada je osjećaj naše korisnosti zamijenjen osjećajem iskorištavanja, pali smo. Jesu li nam demoni ubili volju? Svi mi imamo svoje rituale, koje volimo obaviti bez žurbe, uživajući u njima, uzimajući si vremena, željni da nas nitko u tome ne ometa. To su obično jutarnji sati, gdje nas upravo ti nama dragi rituali ispune pozitivnom energijom kako bi lakše izdržali i dočekali kraj dana. Nije se teško prisjetiti kako smo nekada tako i činili, iščekujući svanuća radošću. Zahvalili bi na još jednom ponuđenom danu, buđenju bez napetosti, odmorni nakon spavanja, jer bi lijegali ispunjeni, a ne zabrinuti. Sve zadatke koje smo trebali obaviti počevši od radnih ili privatnih, doživljavali bi kao prirodne dnevne obaveze. Nisu nam predstavljale tlaku, već podizale osjećaj korisnosti. Bili smo od koristi sebi i drugima i upravo je taj osjećaj našu volju činio prirodnom, a ne prinudnom. Možemo li se danas time pohvaliti? Možemo, ako lažemo.
Skrenuli s puta
Tko kaže, da su se vremena promijenila također laže. Nisu se promijenila vremena, nego su ljudi promijenili vrijeme. Time i sebe. Zato bi se kladila, kako bi danas mnogi radije preskočili početak dana zbog straha što će ga u tom danu dočekati. Obveze nisu nestale, ali sve više nestaje želje i one iskrene volje da ih obavimo. Umorni smo. Jer kako tone naša volja, tonemo i mi. Osjećamo se poput vlaka zametenog u dubokom snijegu, čekajući da netko pokaže volju i uključi nas u timski rad, da što prije raskrčimo zamete i krenemo prema odredištu gdje će nas dočekati ljudi dobre volje. Jer, vidjeti čovjeka dobre volje i naša će volja okrenuti smjer. Tako je Život zamislio život čovjeka. Korist podrazumijeva, lakše mi je s tobom nego bez tebe. Ali danas su pravila izmijenila lica, pa češće čujemo, lakše mi je bez tebe nego s tobom. Znači li to da smo toliko skrenuli s puta, da mislimo da smo na pravom putu? U ljudskoj prirodi iskorištavanje je van pameti, a kamoli u pameti. Kada bi nam bilo u pameti, tada bez imalo skrupula potpisujemo pad tuđe inteligencije, kao što bez imalo skrupula potpisujemo rast vlastite inteligencije. To su demonska posla. Jer čovjek koristi, demon iskorištava. Kada su anđeli postali demoni? Onda kada su izgubili sram. A čovjek bez srama nije više čovjek, nego zvijer. Uzima bez pitanja, ponižava suosjećanje, zadaje duševne udarce, oslobađa sebe krivnje, gazi bez milosti, ne govori nego reži… takav lako iskorištava.
Što nas čeka
Čovjek bez srama lako zaboravlja, da sve iskorišteno, na kraju će iskoristiti njega samog. Zato prije nego ikog počnemo iskorištavati, razmislimo što nas iza toga čeka. Iako smo svi potrošna roba, prolaznici vremena, sa spoznajom da nikada nećemo znati kada nam prijeti isključenje, bez obzira koliko nam bilo teško ili pod kojim prijetnjama bili, nikada ne bi smjeli pristati da nas itko iskorištava zbog samopoštovanja i dostojanstva. U svakom od nas postoje vrijednosti koje možda iz straha nismo uspjeli osvijestiti, kao što smo iz straha svjesno pristali da nas iskorištavaju. Ako cilj ne zadovoljava obje strane nego je jednostran, izgubili smo pojam o prirodnim pravilima života. Ako je antagonizam postao novo pravilo u odnosima, pitajmo se kako će završiti njegovi protagonisti? Plesom smrti, prije same smrti. Njihov ples u koji su nas uvukli, iz njega se možemo i izvući. Pa kada se svi izvučemo, što će njima preostati? Iskorištavanje samih sebe. Loša je to trgovina ljudima.
Trgovci tuđim životima
I koliko god trajalo, i koliko god mi na nju pristajali, trgovci tuđim životima završavaju na vlastitim vješalima. Dok su oni lovci na tuđe glave, mi moramo prestati biti lovci na vlastite glave. Dok su oni uhvaćeni u mrežu proračunatosti, smatrajući nas time znamenkama a ne ljudima, tjeraju nas u sivilo života, pokušavajući vladati našim razumom lomeći ga napola, stvarajući od nas tečajeve, burze, banke… institucije, baveći se padom i rastom… zatvarajući nas u košnice kao pčele radilice, namjerno stvaraju košmar, puneći nam glave kao košare trulim voćem, prodavajući nas u bescjenje, uvjeravajući nas da smo o njima ovisni. Stiskaju nas kao gas do daske, pritišćući da prekoračimo brzinu, dok nas ne izmožde do krajnosti, zatim odbace poput opuška cigarete koju su s guštom do tada pušili. Jesmo li im mi to dopustili? Jesmo. Naivno vjerujući kako je čovjek čovjeku još uvijek prijatelj. Ne, ne. Čovjek je čovjeku sve više demon. I, otkada su ljudi podijelili ljude na primijećene i neprimijećene? Od pojave novca. Upravo je novac taj demon koji je otvorio mogućnost iskorištavanja. Zaboraviti koliki su zbog njega ubijeni, opljačkani, oteti, ucijenjeni, trebala je biti dovoljna opomena. Ta lažna sigurnost, zapravo je stvorila nesigurnost. Je li novac kradljivac našeg života ili smo mi samima sebi ukrali život zbog njega? Zbog njega kolibu na nebu nećemo imati, niti se Bogu približiti. Jer Bog ne sudi čovjeka ni po bogatstvu ni po siromaštvu, nego po dijelima učinjenim iz ljubavi.
Ptice i ljudi
Sve što je stvoreno s ljubavlju, tek kad se podijeli postaje Ljubav. Ptice grabljivice prirodna su pojava, a grabežljivi ljudi neprirodna. Grabežljivi žive u strahu od vlastite sjene, jer ih progone sablasti njihovih djela. Ne vjerujte im ako će to zanijekati. Oni su veći mučenici od onih koje su prisilili da ih slijede. Iako grabežljivost ima kobnu privlačnost, ona je ipak poput crnih vrana koje na kraju čovjeku iskopaju oči. I što nam preostaje? Pasti na svoja koljena, moliti istu molitvu zvanu iskupljenje. Onima koji se iskupe, smrknuta lica postati će ponovno nasmiješena.