Važnije je ostati duševno osposobljen, nego mehanički. Naravno, bilo bi idealno da se poklopi i jedna i druga osposobljenost, ali to je rijetkost na tržištu života

 SHUTTERSTOCK
Spoznaja

Nisu krivi vanjski utjecaji, kataklizma počinje u nama, u skrivenim tajnama duše

08. lipanj 2022.
Naša zanimacija usmjerena je na atrakcije, cirkusante života, komedijaše i lakrdijaše, jadikovanje i popovanje… svaštarenje. Dok ne upoznamo vlastiti duhovni identitet ostat ćemo neprilagođeni emotivnim skokovima i padovima


Je li vrijeme u kojem živimo napadno napredno ili napadno nazadno? Tehnološki trčimo, ali duhovno kaskamo. Virtualne aplikacije se nižu poput bisera, a duhovni biseri zatvaraju se ponovno u školjke. Zar nikom nije palo na pamet, da bez znanja nečijeg duha ne bi nastalo ništa. To je prijenos informacija od duha do uma čovjeka. Iako smo ljudi, vrlo se lako možemo usporediti s kapima kiše, zrakama sunca, pahuljama snijega ili vjetra. Živimo u uvjetima i pod uvjetima, divlji, pripitomljeni, uznemireni, pomireni. Gledajući floru i faunu vidjet ćemo njihovu pomirenost, ma što se događalo, reći ćemo naravno kad su oni izuzeti od emocija, pa im je stoga lakše. To su obična nagađanja, ali mi se ne libimo nagađati, kao što se ne libimo uvijek naći razlog za gunđanje. Ispada, da se čovjek jedini nije u stanju pomiriti sa svim situacijama svog života. Možda bi se uspjeli pomiriti da smo se zaista potrudili dokučiti pojedinačnu svrhu postojanja.


Emocije

No mi smo sve sveli na zadovoljiti formu, ispuniti normu, stari ili novi klišeji… i to je to. Kao da eksperimentiramo svojim emocijama, ne pridajući pažnju koliko upravo te iste emocije štete ili koriste našem zdravlju. Isključiti ih ne možemo, jer su autonomne, pa njihova aktivna ili pasivna reakcija ne ovisi o našoj volji. Je li svrha čovjekovog postojanja tako zamišljena kako je mi predstavljamo samima sebi ili je naša uporna tvrdnja iako često i porozna, zamaskirala svrhu istine? Zamaskiran čovjek ni samog sebe ne može prepoznati, a još manje upoznati. Tek kada bi skinuli maske, koje možda nismo ili jesmo svjesni da nosimo, pokazala bi se jednostavnost istine o svakome od nas. Dok mi eksperimentiramo s istinom, istina eksperimentira s našim emocijama.


Istina

Ovdje je riječ o univerzalnoj Istini, čije nas niti obavijaju izvana i iznutra. To su energetske niti i potpuno je prirodno da su kod svakog od nas različite. Upravo se u toj različitosti naših energetskih niti krije tajna jednostavnosti svakog ponaosob. Ali, nasljedstvo kompliciranosti čija se razina iz generacije u generaciju podiže i time nas sve više odmiče od pomirenja sa spoznajom tko smo zaista, kakva nam je svrha i koji nam je smisao, maska je kojom smo prekrili Istinu. Shvaćanje da smo po univerzalnoj Istini već osmišljeni, puno bi toga promijenilo kod nas u vrlo malo vremena, ali mi radije na već osmišljeno dodajemo vlastito osmišljavanje. Nevjerojatno. Umjesto lakšeg puta mi biramo teži put. Jesmo li ikad pokušali živjeti po već osmišljenom? Naravno da nismo, a kada bi i saznali do u najsitnijih detalja kako izgleda scenarij pojedinca, još bi sumnjali tražeći rupice kojih nema. To bi učinili zato što nam se osobni scenarij ne sviđa, iako ga nismo ni proveli u praksi što je dokaz više, kako čovjek prihvaća samo scenarij koji je napisao vlastitom rukom. Blago onima koji su pokušali živjeti po scenariju Istine, makar se i opekli. Zato je zdravo raspravljati o takvim duhovnim temama, ići uvijek korak dalje, nego se skrivati u ponuđenom znanju s tek naznakama unosa naše promjene u njega. To još uvijek znači živjeti u mraku i vjerovati kako je zemlja ravna ploha.


Duhovnost

Tko god u današnje vrijeme potiče rasprave duhovnog tipa, ne mora biti mio drugom čovjeku. Budućnost će slaviti njegovo ime, jer će netko od ljudi iz budućnosti nastaviti raspravu, čime će promijeniti i uobičajeno znanje. Upravo zbog budućnosti posvetimo barem ponekad slobodno vrijeme vlastitim duhovnim vrijednostima. Bez otkrivanja duhovnog identiteta život čovjeka svodi se na funkciju, više mehaničku, a intelektualnu po potrebi. Možemo reći da obavljanje, nabavljanje i ostale radnje sličnog tipa činimo zbog potrebe, s dojmom da nas puno manje troše, nego što nas troši intelektualna radnja. No nikad, ama baš nikad ne bismo smjeli zaboraviti od čega smo sastavljeni. Mehanika i emocije. Emocije ne podrazumijevaju radnju, ali ih funkcionalna ili intelektualna radnja izaziva, zbog čega se mi dobro ili loše duševno osjećamo. Mogu nas podići iz pepela, ali nas isto tako mogu pretvoriti u pepeo. Oni koji su eventualno ravnodušni, pokazatelj je kako duša malo pomalo obolijeva, pa pri prvim naznakama osjećaja takvog stanja nužna je brza reakcija. Jer, ako duša potpuno oboli, naša mehanika će postajati sve disfunkcionalnija, čime postajemo teret i sebi i drugima.


Prava rijetkost

Zato je važnije ostati duševno osposobljen, nego mehanički. Naravno, bilo bi idealno da se poklopi i jedna i druga osposobljenost, ali to je rijetkost na tržištu života. Rijetkost je stoga, što se nismo pobrinuli saznati svoj duhovni identitet, što se nismo pozabavili njime, upoznavajući naše duhovne vrline i slabosti. Naša zanimacija više je usmjerena na atrakcije, cirkusante života, komedijaše i lakrdijaše, jadikovanje i popovanje… svaštarenje. Dok ne upoznamo vlastiti duhovni identitet ostat ćemo neprilagođeni emotivnim skokovima i padovima. Možemo mi pročitati puno knjiga koje obrađuju tu tematiku i obećati samima sebi kako ćemo od sutra drugačije, po nekim rečenicama iz neke knjige. Ali taj sutra, odgađat će se do idućeg sutra, jer za spoznaju duhovnog identiteta čovjek mora imati hrabrosti, uzeti si vremena i kao vuk samotnjak pronaći vlastitu metodu ulaska u svijet svoje duše.


Naš um

Kataklizmu ne uvjetuju vanjski utjecaji, iako ćemo mi upravo vanjskim utjecajima to pripisati. Naša kataklizma počinje u nama, skrivenim tajnama duše, koju opterećujemo željom za sigurnošću, a što je zapravo želja našeg uma. Želimo li sigurnost možemo je imati, ako si ne dozvolimo biti mrtvi u duši. Jer, čovjek mrtav u duši nema mogućnost sagledavanja samoga sebe, a kamoli cjelinu svijeta u kojem živi. Ako smo još uvijek prisebni, a nadam se da jesmo, lako ćemo uvidjeti kako svijet u kojem živimo ne zadovoljava one koji imaju i one koji nemaju. I jedni i drugi tumaraju kao u snu, pokušavajući nadživjeti i sam život. U isto vrijeme zapomažemo i pomoć odbijamo, u isto smo vrijeme i prazni i puni emocija, u isto vrijeme i pričamo i šutimo, gubimo i vjerujemo u nadu… Upravo su nas takve kontradiktorne potrebe dovele do unutarnje kataklizme koje smo svjesni, ali je ipak usput i negiramo. Pa jesmo li doista postali ljudi, koji doslovno prevode ono što čine? Zato svi zajedno zapamtimo, izradimo majice s natpisom, tetovirajmo si na neki dio tijela ovu rečenicu: Povratku se svi vesele, ispraćaju nitko!

MISAO TJEDNA

Kad izgovoriš ili čuješ volim te, ništa postaje sve.

Teme
Linker
08. lipanj 2022 12:02