Vjerovao je kako će njegova ljudskost jednom biti uzvraćena ljudskošću...

 FOTOGRAFIJE:
Gdje je nestala ljudskost?

Nenad je nakon tragedije naučio bolnu istinu: Samo dok si potreban, svima si dobar

26. siječanj 2022.
Ako su nam emocije postale kao zaključane sobe iznutra, kakva mi to postajemo vrsta? U isto se vrijeme krećemo među ljudima otuđeni u mislima, iako razgovaramo ipak je to nijema slika koja podsjeća na apstrakciju

Ma, je li doista moguće da ćemo i mi kao Diogen nositi svijeću u ruci, tražiti čovjeka? Gdje se izgubila ljudskost na koju smo se toliko puta oslonili? Zar ona nije više utočište milosti, ljudske obazrivosti, prilaženje bez kolebanja čim je netko u nevolji. Zar će ovaj život postati mučilište, zar zaista ne vidimo kako nam se mijenjaju osobine? Zašto se ponašamo kao da su nam ruke odrezane i zašto zaobilazimo umjesto da prilazimo, ispriku tražimo, besramno hodajući nekim svojim putem ne misleći pritom hoćemo li mi sutra biti na tom istom mjestu gdje netko danas leži. Proći pored nečije boli, tek u prolazu okrenuti određeni broj koji će po dužnosti doći pomoći onom nekom bezimenom, nama nimalo bitnom, jer što će nama tuđa identifikacija? Čega smo se zapravo odrekli? Odrekli smo se emocija zbog mogućeg prozivanja, zbog izostanka tolerancije ako slučajno zakasnimo na radno mjesto, kući, frizeru… Pa nisu emocije instalacije da ćemo ih mijenjati po potrebi zbog kvara ili dotrajalosti. Da je na cesti novčanica od tisuću kuna bi li tada prošli, bi li je tada ostavili ili bi je pokupili, osvrćući se pri tom na sve strane i poveli se za onim 'tko nađe njegovo je.' Ah da, papiru nisu potrebne riječi, ali nama su očito potrebni brojevi više od ljudi. Ako netko misli drugačije, ispričavam se unaprijed, jer iznimkama uvijek treba skinuti kapu.

Emocije u čvoru

Ali, što je sa većinom? Hoće li većina povući sa sobom one koji još uvijek ljudskost stavljaju ispred svega ili će ta mala šačica ipak odoljeti krenuti tim stopama. Svi ćemo reći ne pripadamo skupini koji su svoje emocije svezali u čvor. Prirodno je da ćemo se boriti za svoje, ali zar tuđi također nisu i naši? Ako smo svi ljudska bića čemu odvajanje kad nama nepoznat pojedinac padne, ostane ležati pored neke živice, čekajući ljudski dodir, željan čuti ljudski glas. Nekada smo djedu koji je svoje godine teško nosio uzeli vrećicu napunjenu namirnicama s placa, otpratili ga ako treba i do kućnog praga. Nismo žalili ni minute potrošenog vremena, jer nam je njegov osmijeh bio dovoljan i zahvalnost u njegovim očima. Međusobno smo dijelili osjećaje srcem. Kada je led ušao u naše osjećaje, kada smo ljubav prema čovjeku pretvorili u mučninu, a stalno je spominjemo dajući joj vrijednost veću od suhoga zlata. Ljudskost ne poznaje gordost, ona je fluidna, a njezine granice su pomične. Što nas navodi da ih češće pomičemo dolje nego gore? Kada je ljubav počela primjenjivati pravilo 'učiniti ću kada baš moram?' Zašto nečije suze brišemo, a pred nečijima spustimo pogled?

Otuđeni u mislima

Ako su nam emocije postale kao zaključane sobe iznutra, kakva mi to postajemo vrsta? U isto se vrijeme krećemo među ljudima otuđeni u mislima, iako razgovaramo ipak je to nijema slika koja podsjeća na apstrakciju. Opravdavamo sve svoje razloge zbog kojih smo izblijedili i osakatili emotivno bogatstvo u nama, a krivnju vrlo lako natovarimo na tuđa leđa. Zar zaista ne znamo da na taj način živimo u mraku? Zar se družimo samo zato da ne zaboravimo kako je to biti čovjekom? Pa da se ne bi vratili u ono vrijeme kad je čovjek iz bačve tražio čovjeka, dajmo si šansu propitujući svoje reakcije i time spoznajući koliko ljudskosti je ostalo u svakom pojedincu. Jer ljudskost je baština čovjeka, a ona se čuva do zadnjega.

Zvali su ga alkemičar

Nenad je uvijek govorio kako ga prati sretna zvijezda. I doista, on je sve iz blata u zlato pretvorio, pa su ga neki iz zafrkancije prozvali alkemičarom. Taj nadimak mu nije biti godio, niti se na njega naljutio, a još si manje umislio kako bi to mogla biti istina. On je doista bio dobra duša koji se nikad nije hvalio svojim uspjesima, a zaradu bi zadržao onoliko koliko bi mu bilo dovoljno da ispuni svoje male užitke, a ostalo bi kao anonimni pošiljatelj stavio u poštanski pretinac, posebno onima za koje je saznao da im je netko u obitelji bolestan. Povjerio bi se prijateljici iz osnovne škole čije je prijateljstvo održano zbog osjećaja prema onima koji u tišini trpe bolove. Pored osnovnog zanimanja kiropraktičara, hobi mu je bio narodna medicina. Za njega su emocije te duševno nezadovoljstvo bili pokretač nastanka bolesti. Svakom pojedincu koji bi mu došao bio je posvećen do krajnosti. Razgovarao je s njima kao s najboljim prijateljima, a kako je zračio nekom opuštajućom energijom prije početka liječenja od korisnika je tražio da mu se emotivno otvori i povjeri. Tvrdio je kako zatvoreno srce zadrži previše 'tekućine' koja ako se ne izbaci kroz riječi otežati će ozdravljenje ili barem popravak stanja, kao i mogućnost recidiva. Neki su progovorili odmah bez ustezanja, jer su već na prvom susretu s njim stekli povjerenje u njega. A s nekima je išlo teže, zato što su smatrali da njegovo zanimanje ne podrazumijeva zadiranje u njihov emotivni prostor.

Razumio je tuđu bol

Ali on nikada nije odustajao, ne zato da bi bio slavljen i preporučen, nego zato što je razumio tuđu bol. Rekao je svakom pacijentu, pronađemo li što se krije iza vaše boli misleći time na emotivne stresove i traume, već smo prešli pola puta, a moji kiropraktički postupci poravnati će mehaničke neravnine. Preporučio im je i upotrebu narodne medicine kao nadopunu njegove terapije. Iako je uvijek bio prebukiran sate nije brojio, a osmijeh s lica skidao. I kada mu se umor vidio na licu, on je nesebično nastavio pomagati. S mnogim korisnicima njegovih usluga izmijenio je brojeve mobitela, jer su oni željeli i njemu biti od pomoći ako mu ikada išta zatreba. Znali su da živi sam. O potrebi za vlastitom obitelji nije niti razmišljao, pa je svoje korisnike nazvao jedna velika obitelj. Vjerovao je kako će njegova ljudskost jednom biti uzvraćena ljudskošću. Posvećen ljudima, promjene koje je vrijeme pokazivalo u njihovom ponašanju zanemario je, nazvao prolaznom fazom. Bio je vrlo odan higijeni i zdravom načinu života, pa je prije odlaska na posao uvijek pretrčao par kilometara. Nakon toga bi se istuširao izmjenjujući vruće-hladnu vodu.

Zauvijek zatvoreno

No, kako vrag nikada ne spava, jednog jutra dok mu je šampon ulazio u oči, buka ga je srušila na pod tuš kabine. Nekoliko minuta bio je bez svijesti. Kada je otvorio oči, imao je što vidjeti. Vrata tuš kabine više nisu postojala, pločice su otpale, našao se u oblaku crnog dima. Jedva je otvorio vrata, ispuzao iz kupaone u hodnik, te se naslonio na zid. Dolazeći k sebi shvatio je da ništa ne čuje. Bio je uvjeren kako je to prolazno stanje zbog eksplozije. Nalazi su bili porazni. Sluh se više nije vraćao. Na sve one mobitele čije je brojeve imao i kojima je otklonio bol poslao je poruku objasnivši što mu se dogodilo. Trebao je barem nekoga tko će se sada posvetiti njemu, ali gluhoća je zavladala među korisnicima njegovih usluga koje je nazvao svojom obitelji. Tada je shvatio: 'Samo dok si potreban, svima si dobar'. Podvrgao se svim preporučenim metodama vraćanja sluha, ali bez uspjeha. Na vratima svog centra za kiropraktiku objesio je natpis: 'Zauvijek zatvoreno.' Kupio je od prodaje prostora u kojem je nekada radio te stana mali ranč i posvetio se uzgoju koza. Kod njih je pronašao ljudskost.

MISAO TJEDNA

Da možemo posuditi ljudskost mnogi bi izbjegli patnju boli.

Teme
Linker
18. svibanj 2022 22:54