Pronašla sam tvoj dnevnik. Kad si ga počeo pisati preskočila sam uputiti ti takvo pitanje. Radije sam odabrala biti besramna i otvorila ga, da me znatiželja ne izjede. Odudarao je od uobičajenih zapisa, kako to ljudi obično čine koji ga vode. Ti si postavljao teze, hipoteze, gradio i rušio dileme, stvarao teme. Tvoji zarezi bili su rezovi na koži koju si tako pomno njegovao dok si padao i dizao se. Želje si stavio u džepove, vadio po potrebi… je li to neka samo tebi znana psihoanaliza na kojoj si gradio nove temelje, namjere ostavio suzdržane dok si plakao u sebi, shvatio da si na raskrižju u potrazi za odgovorima. Nešto ti je nedostajalo, očito je.
Život zatvorenih očiju
Prelazeći prstima po riječima uočavam tvoju uviđavnost, nikako gotovanstvo već svestranost i osebujnost jer se groziš biti emotivni parazit, biti nečiji ili vlastiti pas na uzici. Dosadilo ti je živjeti po trivijalnom konceptu, kupovati vrijeme na uputnicu, moliti recepte koji će te održati na životu. Nije bilo lako u muzeju tvojih izložbenih primjeraka izraženih u riječima pronaći onu zlatnu polugu koja otvara tajni prolaz do tvog uma. Zašto si sebi uskratio opisni dio, kao da si sliku želio izbrisati iz memorije. Koje su bile tvoje najdublje želje, one podsvjesne još uvijek umotane debelim slojem značenja tog pojma i djelovanja? Nakon pročitanog cijelog dnevnika ti si ipak svoje podsvjesne želje nesvjesno ‘doveo‘ do svjesnog niti ne znajući kako se to dogodilo. Ostala sam ‘paralizirana‘ kad su mi postale jasne tvoje analize, upoznala te u trenutku, a sve godine provedene s tobom proglasila promašajem. Želio si biti slobodan, ali da se ne ogriješiš u izgovoreno ‘u dobru i zlu‘ ti si želio prirodan kraj između nas u kojem ćeš ostati čist u mislima drugih. Odgovorila sam ti u tvom tonu u dnevniku, prepustila odluku tvojoj savjesti ako je išta od nje ostalo. Mea culpa, jer sam život provela zatvorenih očiju. Imam samo jednu napomenu da se ipak prilikom mog prijedloga za tebe u vezi mene upravo ti ne propadneš ispod leda. Zato dobro čitaj, jer svaka rečenica krije još jednu nevidljivu. Uživaj ljubavi.
Jednom, odjednom, ponekad, nikad … Koju riječ izabrati?
Nikad ću odbaciti, jer ću poludjeti čim na to pomislim
Ponekad … dugo je to vrijeme čekanja
Odjednom … preplaši me
Jednom…zastanem, ukočim se … puka obećanja
Volim, ne volim … kako znati?
Kako prepoznati istinu o sebi?
Tek kad odem, nedostajem
Tek kad odem, potrebna sam
Tek kad odem, uznemiriš se ako me dugo ne bude
Rekao si da sunce također plače
Ja mu nikad nisam vidjela suze
Rekao si da se nebo smije
Ja mu nikad nisam vidjela osmjeh
Rekao si da zvijezde govore
Zašto nitko ne čuje njihov glas?
Rekao si, zauvijek ćemo ostati zajedno
Prodavao si apstrakciju, pokušavao adaptaciju?
Čudne su bile tvoje priče
Ti si bio restaurator, a ja živa patina
Spoznajom o tome odbacio si me
Stavio u podrum ljubavi
Okovao mokrim zidovima
Spavala sam na ciglama
Postala pseto s bisernom ogrlicom
Živio si u tamnici svojih uvjerenja
Ostavio me poput kamena, sklupčanu, udaljenu, usamljenu
Kad sam posljednji put milovana?
Jesam li uopće bila žena ili lutka na uzici
Kome reći kad svi okreću glavu, problemi ih sustigli
Oko mene praznina u koju ulazim
Ali što mi preostaje?
Biti sebi psihoterapeut?
Biti ubojica vlastite duše?
Gledam po podrumu, istražujem mogućnosti, brojim pogreške
Sve sam ti vrijeme poklonila
A što si ti dao meni?
U lice mi pljunuo nakon svih ovih godina
Zgrčena, duša strgana, obamrle noge, mlitave ruke
Rijedak je ovo zrak, sve se prorijedilo, sve se promijenilo
Uskoro nećemo ni razgovarati
Podijelio si nas napola
Počeo tražiti smisao u smislu
Počeo u prošlosti tražiti budućnost
Rekla sam ti, vjera u kušnji ne opstaje
Zar sam ja bila jedina budala među nama?
Zar sam bila tvoja otkupnina?
Kulisa na pozornici?
Obveza čijom si se kosom igrao
U naručju kosti drobio
Kuda je nestao svijet ljubavi?
Kad smo postali neprijatelji?
Ti svetac, ja vještica
Ti gospodar, a ja sluga
Hvatam se za tvoje nogavice, vučeš me po podu
Čega da se sjećam?
Bezbroj poniženja? Nigdje otkrivenja!
Na kojem oltaru ležim?
Oltaru tvoje ljubavi ili odbojnosti
Može li ljubav zaista grijeh biti?
I što uopće sjediš preko puta mene kad si negdje drugdje?
Draži su ti oblaci od kiše nego ja čim njima putuješ
Voljela bih ja da se sve to nije dogodilo i ne bi se dok nisi stavio staklena vrata
Drvena spalio bez objašnjenja
Je li naš život ordinacija?
Jesmo li oboje pacijenti?
Ili ti misliš drugačije?
Ne dijelimo više iste vizije
Kupila sam mačku, da ti se umilim
Ali ti si me i tada odbio voljeti
Kupila sam psa, da budemo prijatelji
Ali ti si me i tada odbio voljeti
Umjesto pristanka probadaš me pogledom
I ono malo krvi što je ostalo u meni pretvaraš u vodu
Zašto krv daješ samo drugima
A obećao si biti i moja transfuzija
Obećanja su oduvijek bila opasna
Tko je koga izgubio u obećanoj nadi?
Ti mene ili ja tebe?
Reći ću ti sve posljednji put, jer prvi si zaboravio
Nismo mi od istog svijeta
Ja tebe u duši nosim
Ti mene na duši nosiš
Ja na tebe ruke stavljam, ti svoje odmičeš
Tvoja je savjest urna bez pepela
Zato se osjećaš kao živ zakopan
Jednom kad me ne bude
Nemoj ni slučajno reći da si me poznavao
Uzeo si me tek onako, da ti poslužim
Bila sam obično jelo
Probavljivo, po potrebi
Bilo je 22:50 kad si od boli vrištao
Ime koje si dozvao bilo je moje, jer nikog drugog nije bilo briga
Pa, neka ti je sa srećom
Živi po svome
Čini što hoćeš
Nikad više neka tvoje usne ne izgovore ime žene koju ne voliš
Ostati ću po strani, sklupčana poput djeteta, poput siročeta
Što se tu može?
Rekao si, sudbina je
Drago mi je da u nju vjeruješ, da se njome opravdavaš
Pa neka me sudbina nosi, neka me nosi tamo gdje me želiš vidjeti
Potpuno nepomičnu
Stavi ljiljane, bijele ljiljane na mene
Neka naš oproštaj bude dug
Možda se tada sjetiš dijamanta kojeg nisi mogao slomiti
Jesi ga slučajno bacio u ocean ljubavi?