Kad te oni kojima si najviše dao iznevjere, okrenu ti leđa, za koje si se borio rukama i nogama, kad 'ubiju' dijete u tebi, samo zato što ti ime nešto znači, zato što možeš nešto što oni nikada neće znati, može li se to oprostiti? Je li ljudska zloba čak i među zaposlenicima, toliko jaka esencija da ne bira način kojim će te odstraniti s pozicije koju si obnašao najvećom ljubavlju svijeta, jer si žrtvovao sebe za tuđe dobro, uložio emocije, odrekao se ega samo da bi vidio osmijeh na nečijem licu, dok su oni na tvojim egzistencijalnim lovorikama prašili sve u šesnaest svojom ohološću, gazeći ljude kao mrave, jer nisu mogli podnijeti da ti ime bude ispisano većim slovima od njihovih.
Tuđe nevolje
A kad bi ih zapitao zašto to čine, zašto žele zauzeti tvoje mjesto koje im ne pripada, odgovorili bi toliko britkim glasom kao da ne gledaju ljudsko biće nego smeće: 'Tko si ti da bi tebi Bog namijenio sve darove, a meni ni jedan.' Ni egzistencijalna sigurnost nije bila dovoljna, ni skromnost osobe koje ih je držala kao kap vode na dlanu nije značila ništa, sve zbog želja da njihovo lice vidi naslovnice. To im je bilo bitnije od udarca u nečije srce. Kako nazvati takve ljude, kojim imenom? Jesu li to istinski paraziti koji ne prezaju ući u tvoj krvotok, koji bi i dušu prodali samo da im ime sjaji u travi. Zapita se čovjek jeli u pitanju ime ili darovana funkcija? Gledajući kao promatrač sa strane prije bih rekla funkcija, funkcija za koju su umislili da su i oni stvoreni, ne poštujući ni zakone prirode ni zakone Boga. Toliko obuzeti sobom i kalkuliranim željama, služili bi se i lažima predstavljajući se i govoreći u ime osobe čiji su kruh jeli. Nikad se nisu zapitali hoće li njihovi lažni iskazi uništiti nečiji život, a kada bi ih osoba iza čijeg su se imena skrivali upozorila da ljudski život nije igra, oni bi joj zaprijetili ne birajući sredstva, smatrajući sebe privilegiranim, beskrupulozno manipulirajući ljudima, misleći samo na investicije, ne uzimajući u obzir plemenite namjere, odgovornost prema tuđoj nevolji… sve su okrenuli naopako.
Škola života
Što nedostaje ljudima za koje drugi misle i rade, koji imaju dovoljno vremena i za aktivnosti koje im pružaju uživanje, pa umjesto zahvalnosti oni pokazuju zube, a kada im onaj koji za njih radi, koji ih održava na životu pruži šansu da nauče ili im pomogne da probude svoje skrivene darove, oni odbijaju sjediti u školskoj klupi, oni bi preko noći postali učitelji života. Otvorili bi neki i školu života i dijelili savjete bez brige i pameti, pravdajući se kvazi-modo iskustvom, a kada ih netko upita za odgovor koji bi mu, da je pravi, promijenio život, podigao ga iz pepela, dao mu vjetar u leđa, oni na postavljena pitanja postavljaju pitanja, dok ne iscijede volju čovjeka ili ga toliko zbune da više ne znaju jesu li dobili pomoć ili odmoć. Nepravilnosti guranja sebe u prvi plan zbog silne želje za isticanjem, pričaju ljudima naučene lekcije, savjetujući ih o zdravstvenim problemima, rješavajući obiteljsku problematiku, pravne i sudske postupke … iako o svemu tome imaju krnje pojmove. Da bi nekom pričao o budućnosti, za to se moraš roditi i to činiti iz vlastite glave bez ikakvih pomoćnih sredstava. Takvi su ljudi vrlo rijetki u povijesti, ali kad najezda krene u pogodno vrijeme, onda si mnogi pripišu imenice koje im ne doliče, čime ljudski život stave na kocku.
Osvanulo je sunčano jutro, probudio ga pjev ptica, a on je kao i svakog prethodnog dana otišao na posao. Što ga čeka, kad se vrati s posla, nije ni sanjao. Došavši kući, vidio je gomilu ljudi u svoj vrtu. Djeca su mu još bila mala, u ranoj školskoj dobi, pa su se vidjevši toliko ljudi povukla u svoje sobe. Žena ga je dočekala i pitala: 'Što se događa, Maks?' Podigao je ramena i rekao: 'Ne znam.' Nakon toga se obratio ljudima sa željom da sazna zašto su došli. Kada je čuo odgovor skoro se srušio. 'Pozvani smo, da riješite naše probleme.' Nije shvaćao kako su saznali za njegove sposobnosti, jer ih nikada nigdje nije reklamirao, čak je od njih pomalo i bježao. Život mu je ubrzo poprimio drugačiji oblik. Napustio je posao, otvorio privatnu firmu i od jutra do večeri služio ljudima i njihovim problemima. Srećom, supruga ga je podupirala u tome, a kad bi pao od umora, poželio da odustane, kao po nečijem nalogu uzviknula bi: 'Ne smiješ, Maks.'
Novi dar - nova bol
Iako je mnogima otklonio bol, svojoj boli nije mogao pomoći. Počele su nesnosne atipične glavobolje kojima nitko nije našao uzrok. Dok su drugi spavali, Maks je šetao, 'liječeći' sebe nekog neshvatljivom koncentracijom. Sve više i više je otkrivao svojih novih darova. No, svaki novi dar donio je novu bol u njegov organizam. On ih je prihvatio kao potrebite da može razumjeti ljude. Olako je rješavao njihove probleme. Ustvari, svakom je čovjeku predao cijelog sebe. Svi bi pomislili kakvu su sreću on i njegova obitelj imali, ali on je prolazio što i svi ostali ljudi. Jedina mu je prednost bila što je znao što će biti, pa kada bi u mislima osjetio i ono najteže i ono najgore za nekoga od svoje obitelji, pomirio bi se, jer je kroz godine došao do same duše shvaćajući kako je upravo duša živo biće koje otvara i zatvara mogućnosti po svojoj volji. Zaposlio je tri žene, Jolandu, Idu i Unu. Pokazale su se kao vrlo dobre suradnice. Ali, dođe dan kada im je zavidnost isplivala na površinu, pa su skovale plan kako mu ukrasti znanje, ako je potrebno i ime, otvoriti vlastite firme. Mislile su da se to olako postiže, ali se i prevarile. Počele su se baviti Maksovim darovima, no ubrzo su sve tri propale. Maks je uza sve udarce nastavio uz nove suradnice. Ali, ove je upozorio: 'Kad dobijete sindrom, kao vaše prethodnice, recite mi.' Dvije su ponovile istu grešku, a jedna je ostala odana, shvaćajući da se takav čovjek ne napušta, a još manje oponaša.